Marko Grdešić: Krajem 1980-ih tražilo se više socijalizma

Marko Grdešić diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, a potom magistrirao na Central European Universityju u Budimpešti. Trenutno je na doktorskom studiju iz sociologije na University of Wisconsin Madisonu u SAD-u. Razgovarali smo na temu njegove doktorske disertacije, a to je veza između javnosti i demonstracija u tzv. antibirokratskoj revoluciji u Srbiji 1988. godine.

Koji su bili glavni uzroci demonstracija ili mitinga, kako su ih tada nazivali, u Srbiji krajem 1980-ih, ekonomska kriza ili nacionalističko buđenje?

Foto: Jovica Drobnjak

U antibirokratskoj revoluciji kombiniraju se socijalno nezadovoljstvo i nacionalizam. Čitava je epizoda ostala zapamćena po nacionalizmu, ali treba znati da je socijalno nezadovoljstvo bilo veliko. Krajem 1980-ih događa se najveći val štrajkova na ovim prostorima. Radnici iz Borova i Rakovice dolaze pred federalnu Skupštinu i traže veće plaće i kredite za svoje kompanije. Neki čak ulaze u Skupštinu i sjede u dvorani, tamo gdje inače sjede političari. Danas bi to bilo nezamislivo. Ali mnogi radnici traže i da se mijenja situacija na Kosovu. Borba protiv “birokrata” i “foteljaša”, tj. političara koji su se udaljili od običnog života, bila je dovoljno velik kišobran da pod njega stanu i socijalni i nacionalistički zahtjevi. Pitanje je kako to da su socijalizam i nacionalizam bili tako kompatibilni. Za obje ideologije može se reći da su borbene. Najočitija alternativa bila bi liberalna demokracija. Ali liberalizam je ideologija kompromisa, diskusije, poštovanja procedure. Ništa od toga nisu prioriteti ni za uvjerene komuniste ni za uvjerene nacionaliste. Slobodan Milošević napada upravo ideju kompromisa i ideju diskusije: dosta više priče, idemo u akciju. Ljudima željnim borbe i napada na neprijatelje liberalizam izgleda kao ideologija slabića i pričalica. Tako da cijela antibirokratska revolucija ima i jednu mračnu stranu. Iako je impresivno vidjeti toliko ljudi na ulicama, nazire se jedno antidemokratsko razrješenje. Uostalom, to su najpoznatiji srpski aktivisti s Kosova otvoreno govorili. Na prosvjedima se pjeval”Sad se narod naveliko pita, ko će nama da zameni Tita, sad se znade ko je drugi Tito, Slobodan je ime ponosito.” Hrvatska je odbacila taj spoj nacionalizma i socijalizma te lakše započela tranziciju prema liberalnoj demokraciji, no konzervativna je dimenzija ta da se odrekla socijalizma, pa 1990-ih nije gradila ni socijaldemokraciju slovenskog tipa. Sve što je imalo veze sa socijalizmom smatrano je antihrvatskim. To su 1990-ih najbolje osjetili sindikati koji su se suprotstavljali HDZ-u. U Srbiji Zoran Đinđić raskida s nacionalizmom tako što se u potpunosti odriče tog Miloševićevog hibridnog spoja nacionalizma i socijalizma.

Društvo sa samopouzdanjem

Je li uzrok radničkog nezadovoljstva u Srbiji i ostalim republikama, između ostalog, bila i krajnje restriktivna ekonomska politika, ulazak države u manje-više nepovoljne aranžmane s MMF-om i napuštanje socijalističkog modela privrede?

Jugoslavija je vrlo brzo saznala što znači biti izložen pritiscima svjetskog tržišta. Još od 1960-ih komunistička se elita borila s dilemom kako spojiti tržište i socijalizam. Ti se problemi 1980-ih zaoštravaju. Inače, toliko spominjani dug Jugoslavije bio je mnogo manji od dugova koje su do sada akumulirale samostalna Hrvatska, Slovenija, Srbija… Tada je uvoz bio pokriven izvozom, o čemu danas možemo samo sanjati. Prema tome, ekonomske teškoće nisu bile nepremostive. Daleko najveći problem bila je inflacija. Kardeljeva koncepcija dogovorne ekonomije – privrede vođene spontanim dogovaranjem odozdo, a ne profitnim motivima – toliko je zakomplicirala stvari da se pravo tržište činilo kao bolje rješenje. Naime, u praksi se ti dogovori nisu sklapali ako ih netko odozgo nije tražio. Tržište je svima bilo primamljivo jer ono znači da sustav djeluje autonomno i da političari ne moraju osobno intervenirati, što je za njih jedna briga manje. I danas su tržište i privatizacija političarima primamljivi upravo iz tih razloga. No ljudi se 1980-ih nisu bojali nezaposlenosti kao što se boje danas, nego su štrajkali i prosvjedovali. Kada pogledate tadašnje jugoslavensko društvo, vidite da je to bilo društvo sa samopouzdanjem. Od političara se traži da svaki dan budu ljudima na raspolaganju i da svaki dan polažu odgovornost. Toga danas više nema.

Koja je bila razlika između buđenja naroda u ostalim socijalističkim zemljama u to vrijeme u odnosu na Jugoslaviju?

Kada se govori o padu Berlinskog zida i revolucijama u Istočnoj Europi, Jugoslavija se tu ne spominje. Imidž tih revolucija je da su one bile usmjerene protiv komunizma i Sovjetskog Saveza, a za zapadnu liberalnu demokraciju. Jugoslavija se tu uopće ne uklapa. Prosvjedi iz 1988. u Srbiji nisu usmjereni protiv socijalizma. Ljudi zapravo traže više socijalizma i više samoupravljanja. Gotovo nitko ne traži višestranačke izbore. Ni spomenute revolucije u Istočnoj Europi ne odgovaraju idealiziranoj slici. Primjerice, u Istočnoj Njemačkoj dugo se protestiralo za istinski socijalizam, a tek kasnije za ujedinjenje sa Zapadnom Njemačkom. U Poljskoj je jedan dio Solidarnosti, vođen idealom jugoslavenskog samoupravljanja, tražio više radničkih prava.

Malo se toga promijenilo

Jesu li osamdesete na neki način najavile sve ono što danas imampropast socijalne države, posvemašnju pauperizaciju stanovništva i slom privrede?

Prošlo je već 25 godina od antibirokratske revolucije, ali se u neku ruku zaista malo toga promijenilo. Osnovna podjela među političkim elitama tada je bila na tehnokrate i populiste. Tako u federalnoj vladi, koja se bavi ekonomskim problemima, sjede tehnokrati, dok su s druge strane srpska partija i Milošević, koji se predaju populizmu, čiji je sadržaj njima manje bitan. Tu postoje neke zanimljive sličnosti s današnjom ljevicom i desnicom. Na ljevici su tehnokrati, zapravo više liberali nego ljevičari, koji su za stručna rješenja i za odgovornu politiku. Ne žele se puno petljati s običnim narodom. S druge strane je desnica, koja je antiintelektualna i nacionalistička, ali barem čuva neku ideju da se treba ukorijeniti u narodu i društvu. Danas populizma više nema u onoj mjeri u kojoj ga je bilo u Miloševićevo vrijeme, ali u onoj mjeri u kojoj postoji, prije ćete ga naći na desnici nego na ljevici. Mislim da je to za ljevicu loše i opasno. Neku vrstu populizma trebalo bi rehabilitirati. Jer alternativa je liberalizam odozgo, otvoreni elitizam s određenim autoritarnim konotacijama.