Montmontirana parnica

Sudska parnica za obeštećenje familije pokojnog Vladimira Nikolića iz Zagreba, smrtno stradalog na radu u Libiji 1989. godine, jedan je od predmeta kakvi medijima obično služe za ilustraciju očajnog stanja domaćeg pravosuđa. Ako je procjenjivati po tome slučaju, kojem se nakon 23 ljeta još ne vidi kraj, lakše bi nam bilo odmah ustanoviti da ono u biti niti ne postoji, nego se tek formalno bilježi kao takvo. No pogledajmo najprije konkretan predmet, u koji je redakcija “Novosti” dobila uvid iz više izvora.

Nikolićeva udovica, gospođa D. N., nije željela razgovarati s nama o tome, te je ujedno zamolila da je ovdje navedemo samo inicijalima. Dokumenti kao što su Prijava o nesreći na poslu i Potvrda o uzroku smrti otkrivaju nam da je Vladimir Nikolić u ono vrijeme bio radnik zagrebačke Montmontaže, inženjer te šef mehanizacije na gradilištu u Mars el Bragi, gdje je njegovo poduzeće bilo podizvođač za libijsku Sirta Oil Company. Nastradao je za volanom automobila koji se prevrnuo uslijed pokušaja da zaobiđe nanos pijeska na kolniku, dok se toga nedjeljnog poslijepodneva vraćao s poslovnog sastanka u Tripoliju.

Upravo činjenicu o stradavanju na radu, a ne za slobodnog vremena, tad i službeno potvrđenu od Montmontaže, zagrebačka će tvrtka naknadno pobijati na sudu, mada u konačnici neuspješno. Ipak, ni taj ovjereni podatak neće biti dovoljan da Općinski sud u Zagrebu jednoznačno ustvrdi činjenično stanje – sucima će trebati neko vrijeme za prihvaćanje inače lako provjerljive spoznaje da je u džamahiriji nedjelja, ustvari, najnormalniji radni dan, a petak neradni.

Još izvjesnija od toga, međutim, bila je ugovorna obaveza Montmontaže – pri sklapanju posla s libijskim partnerom – da radnike osigura, za slučaj nesreće, u nekoj agenciji iz treće zemlje. Udovica zagrebačkog inženjera shvatila je ubrzo da joj njegova tvrtka neće isplatiti nikakvu naknadu po toj osnovi i da će sve ostati na faktički simboličkom iznosu koji je već dobila od Croatia osiguranja. Riječ je o dva različita osiguranja, dakle, redovnom za sve radnike u Jugoslaviji i vanrednom za posebne okolnosti, kao što je bio rad po gradilištima na drugom kontinentu.

Po toj, drugoj osnovi, kako je u novije doba obračunao za indeksaciju angažirani sudski vještak, D. N. i njezini sinovi trebali bi za gubitak supruga, odnosno oca, danas – 24 godine nakon njegove smrti – primiti ukupno preko 14 milijuna kuna, što je protuvrijednost naknade za slučaj pogibije na radu, ugovorno izražene u libijskim dinarima. Ali kod ove stavke nastaje pravi kaos u sudskom predmetu, iako se novinarskom laiku i ona čini lako provjerljivom. To što Montmontaža neće predočiti ugovor s osiguravateljem iz treće zemlje, pa čak i da ne saznamo je li ikad sklopljen, ne bi trebao biti problem. Sirta Oil Company također je Općinskom sudu u Zagrebu javila da nikad nije dobila potvrdu o ispunjenju te Montmontažine obaveze. Ako je tako, a definitivno jest, logično bi bilo – i pravno utemeljeno – da Montmontaži sud naloži preuzimanje odgovornosti te isplatu odštete.

Za primjer sudskog odnosa prema svemu rečenom navest ćemo jednu reakciju stanovitog suca – na predmetu ih se više izmijenilo – koji je netom bio čuo za navedeni iznos, pa izjavio da mu to zvuči previše i da na to ne može pristati, jer će Montmontaža pretrpjeti veliku štetu, možda i otpuštati radnike zbog toga. Tužiteljica D. N. pak u više je navrata izjavljivala kako je voljna prihvatiti daleko manju svotu. Nije bilo pomoći, sud je s neobjašnjivom benevolentnošću uvažavao kontradiktorne manevre Montmontaže, poput opisanog. U prvoj se prvostupanjskoj presudi tako, 1995. godine, glatko navodi da sudu nije poznato – svim potvrdama usprkos – kako je i kada poginuo Vladimir Nikolić, no Županijski će sud potom, temeljem žalbe tužiteljice, postupak vratiti na početak. No koncem 2012. godine proći će još jedan pokušaj tuženika – Montmontažin zahtjev da se od Libije zatraže dokumenti o nesreći, kao da nisu već u sudskom spisu, dokazano autentični. Od toga će zahtjeva Montmontaža kasnije odustati, ali se ukupno natezanje i dalje nastavlja.

Ovdje vrijedi spomenuti da se o sporu jednom očitovao i Nikola Lisičar, prvi privatni vlasnik Montmontaže, danas također pokojnik. On je iznio mišljenje da je “osiguranje zaključeno”, smjerajući na iznos od Croatia osiguranja. Među ostalim motivima za odbacivanje tužiteljičina zahtjeva nije zgorega navesti ni ono što su njezini zastupatelji čuli iz nasuprotnih krugova, kada se Vladimira Nikolića difamacijski prezrivo nazvalo “onaj Srbin”. Nikolić, naime, bio je rodom iz Pirota, pa je i taj podatak, makar izokola, zloupotrijebljen u pljačkanju njegove obitelji.

Naposljetku, teško je povjerovati da Montmontaža uopće nije osiguravala radnike. Prije bismo posumnjali da je zatajila naplatu – jer tvrtka posreduje u transferu odštete – i da su rečeni milijuni ugrađeni u potonju joj privatizaciju. Ako je tako, onda je sigurno tako bilo u još ponekom slučaju. Među ostalim, dobar je to pokazatelj o prirodi tranzicije nauštrb radnika i njihovih obitelji, ali nismo u mogućnosti da hipotezu potkrijepimo dokazom u konkretnom predmetu. O sličnim prilikama u drugim poduzećima, kada su obitelji ispraćane uz patetične geste umjesto novčanih odšteta, ionako se načelno dosta zna. Montmontažina prokurista Vanju Peha nismo uspjeli telefonski čuti ni zapitati o svemu ovdje iznesenom. Što se tiče gospođe D. N., ona danas još samo nastoji izvući se iz procesa bez dodatne štete, jer joj prijeti mogućnost dodjeljivanja sudski zagarantirane odštete od nekoliko stotina tisuća kuna i obaveze plaćanja sudskih troškova u višestruko većem iznosu. A to bi bila pobjeda koja bi je materijalno upropastila.

Takva poanta s nesnosnom dozom cinizma, doduše, vjerodostojno bi zaokružila ovaj sudski postupak. Uz jedan osvrt na početak ovog teksta: ipak nije dobro govoriti o hrvatskom pravosuđu kao da ono ne postoji. Jer ovakvo je stanje stvari često gore nego što bi bilo u tom slučaju. Ovo stanje lažno sugerira da vladavina prava ipak unekoliko funkcionira, pa je suštinski riječ o sistemskoj podvali koja, dakle, izaziva znatno teže društvene posljedice.