Nedovršena detabloidizacija

Medijsko zakonodavstvo u Hrvatskoj postalo je obnoć živahno i uzbudljivo do neprepoznatljivosti, čak zabavno, ali ne baš na način rasnog političkog trilera recimo, nego više u maniri slepstik komedije. Ono, dakle, kad se likovi non-stop naganjaju i prave razne smiješne pokrete, nadjačavaju se i hvataju međusobno za grlo ili se iz zasjede udaraju nogom u guzicu, i sve uz glasniju npr. džez pratnju. Čujni razgovor izostaje, osim stiliziran kao vidni; posrijedi je žanr nijemog filma.

Netom li je donesen novi Zakon o PDV-u, kojim se izdavačima dnevnih novina pod određenim uvjetom smanjuje dotična taksa s deset na pet posto, naime, jedne su se novine našle ekskluzivno pogođenima i Vladi ovih dana barem simbolički uzvratile udar. Ali krenimo redom, s malo obnavljanja gradiva na početku: spomenuti uvjet jest da novine “objavljuju novinarske autorske tekstove u opsegu od najmanje 25 tisuća riječi u primjerku dnevnog izdanja, osim onih koje u cijelosti ili većim dijelom sadrže oglase ili služe oglašavanju”. Uvjeta su tako, zapravo, ipak dva – količina riječi i količina oglasa.

Oba su ta uvjeta gotovo u cijelosti kvantitativna, s izuzetkom naznake “novinarski autorski tekst”. Kako god, s razlogom se odmah, pod tim ograničenjima, prepoznao list “24 sata”, koji ne troši baš puno tiskarske boje na slova. Iz kuloara je procurila sasvim utemeljena informacija da ga je u nemilost bacio sam premijer Zoran Milanović, pa je tabloid konačno – nakon malo prenemaganja Borisa Trupčevića, direktora Štirije – prešao na humorni otpor. I tako danas u reklamama već ismijavaju Milanovića, te najavljuju buduće uspješno forsiranje količine teksta preko zadanog limita.

U pretprošlom broju “Novosti” kritizirali smo zakon koji novine dijeli i privilegira isključivo po količini teksta, nipošto samo zato što je to moguće izvrdati. Milanovićeva je namjera bila jasna, on je prepoznao novinski šund, a “24 sata” to svakako jest, bez obzira na poneku hvalevrijednu kritiku izvjesnih centara moći i političkih praksi. Polazeći od neposrednog prepoznavanja, međutim, posegnuto je za normiranjem koje se trudi ostaviti dojam objektivnosti. A to je bilo i pogrešno i nevjerodostojno, jer izostaje procjena kakav načelno ima biti sadržaj teksta od javnog interesa.

Tada smo napisali da je Vlada, vodeći medijsku politiku preko Ministarstva financija, izabrala sredstvo koje fingira apolitičnost, tamo gdje sve vapi za političkim stavom. A zacijelo s motivom izbjegavanja sukoba uslijed arbitrarnosti. No potom, eto nam i novog obrata u priči: s Pravilnikom o PDV-u, objavljenim prošlog tjedna, odjednom se među kriterijima pojavljuje i jedan kvalitativni, a prilično izravan: “Novinarskim autorskim tekstom smatra se tekst namijenjen kontinuiranom informiranju javnosti o aktualnom društvenom, osobito političkom, gospodarskom, kulturnom životu i drugim zbivanjima u RH i svijetu.”

Budući da je za procjenu zadovoljenja toga uvjeta zaduženo Ministarstvo kulture, očito se radi o zaobilaznom uvođenju svojevrsne komisije za šund, bez obzira na to hoće li ona ikad profunkcionirati kako valja. Drugim riječima, Vlada je pravilnik, koji uobičajeno proistječe iz zakona, iskoristila za uvođenje politike u svoju djelatnost – na mala vrata. Nije ni to loše, iako su postrani efekti tako čudnovate političke aktivnosti Milanovića i partnera bitno manje društveno korisni. Pa, nabrojimo nekoliko takvih.

“24 sata” neće se izmaknuti višem PDV-u, kao što vidimo, sve i da nabilda zadanih 25 tisuća riječi. Normiranje je bilo u najmanju ruku nedovoljno, ako ne i besmisleno. U pretprošlom broju “Novosti” spomenuli smo i neke zanimljive europske porezne modele s obzirom na tabloidnu medijsku ponudu, gdje se moglo vidjeti što bi ustvari bila politika: preuzimanje odgovornosti za procjenu i navođenje javnog interesa u sektoru. Medijski prostor jest od izuzetnog društvenog značaja i nemoguće ga je ostaviti nereguliranom tržištu na volju. Ali ako je to jasno, onda se ne treba ulagivati oponentima, nego treba izrijekom obraniti društvo od, rekli bi gospodarstveni bojovnici, neprijateljskog preuzimanja.

Borba protiv tabloida koji prijete plavljenjem scene – pa je i većina drugih dnevnih listova nadomak ozloglašenom “24 sata” – nije puka reakcija na loš ukus i nepristojno zavirivanje u intimu poznatih ili nešto slično moralistički proizvoljno, nego pokušaj da se spasimo pred diktatom sveprožimajućeg profita. A isti se bolje snalazi među depolitiziranom publikom, ako se gomila ma koliko zbijenih, no i dalje pojedinačnih te nesocijaliziranih konzumenata tako ispranog sadržaja uopće može nazvati javnošću, općinstvom, narodom.

Zoran je Milanović birao lakši put, u dnevnopolitičkom pogledu, da doskoči tabloidizaciji i merkantilizaciji novina. Zastao je negdje na pola, za nj gotovo tipično nedomišljeno i nedorečeno, jer mu nije ni stalo da problem riješi sistemski; nije to poduzeo ni u čemu i nema posebnog razloga da inzistira. On je takav u bezmalo svemu, i sva mu se politika svodi na ono što se u planiranju razvoja grada naziva točkastom urbanistikom. Projektiranje u lokalnim gabaritima, dakle, a bez uvida u total slike, s ponekim dobrim rješenjem tu i tamo, ali naposljetku bezidejno.

Uostalom, simptomatična je pritom – kao što smo već dvaput ovdje upozoravali – funkcija Ministarstva kulture, formalno zaduženog za medijsku politiku. Njemu je opet nabačena jedna iznenadna ovlast, poput slučajne šanse, vjetrom nanesene. Nije nam poznato koliko je i kako s tim upoznata ministrica Andrea Zlatar Violić, ako nekim čudom jest. Ali neprebolan je dojam da ono služi Vladi i vladajućoj koaliciji ponajviše za jeftin alibi, dok stvarna – rijetka, doduše – uporišta državne medijske politike moramo stalno pabirčiti unaokolo, motive im dešifrirajući kao da nisu od ovog svijeta.