Neprijatelja mora biti!

Njemački ministar unutarnjih poslova Hans-Peter Friedrich uputio se u Washington. Da razgovara, naravno, o globalnoj mreži špijuniranja što ju je razotkrio mladi suradnik Nacionalne sigurnosne agencije (NSA) Edward Snowden, a na čijem se udaru osobito našla Njemačka. Oni koji su očekivali da će Nijemac Amerikancima očitati bukvicu, grdno su se prevarili. Oni koji su mislili da će se možda vratiti s nekim blijedim obećanjem kako će takva aktivnost biti barem stavljena pod strogi nadzor, ostali su iznevjerenih očekivanja. Imali su pravo oni koji su znali, a morao je znati svatko, da se Amerikanci svojeg moćnog oružja nadzora nad globalnim telekomunikacijama, pa i onima svojih bliskih saveznika, ni pod koju cijenu neće odreći. I nisu. Jer taj je nadzor gotovo jednak gospodstvu nad svijetom. Pa se njemački ministar unutarnjih poslova vratio u domovinu kratkih rukava, čak i više od toga, objašnjavajući svojim uznemirenim sunarodnjacima kako su američke akcije potrebne u kontekstu borbe protiv terorizma. Drugim riječima, branio je ono što je trebao kritizirati, pa se očekivano našao na udaru oporbe, ali i većega dijela javnosti, koja se ne može pomiriti s time da se pod izlikom borbe protiv terorizma grubo i posve nekontrolirano zadire u privatne živote pojedinaca (o političarima i državnim institucijama da i ne govorimo).

No nije njemačka mlaka reakcija neki poseban izuzetak. I nije samo kancelarka Angela Merkel čekala nekoliko dana nakon Snowdenovih otkrića da se oglasi. Gotovo su jednako suzdržane i sve zapadne, odnosno demokratske države. Neke, doduše, barem čuvaju formu, pa službeno traže američko objašnjenje. Učinila je to i susjedna Slovenija, dok u Hrvatskoj, koliko je poznato, takav “svetogrdni” potez nikome ni na pamet nije pao. Zajednički je nazivnik svih reagiranja sljedeći: ako je to doista istina, onda to u odnosu na prijatelje nije u redu, o tome ništa nismo znali, a uostalom, takvim se aktivnostima bave i obavještajne službe drugih zemalja.

Naravno da je istina. O tome nema dvojbi, jer da nije, ne bi se Sjedinjene Države svim silama upinjale da se domognu Snowdena, bojeći se očito još nekih otkrića. Da drugi o američkom globalnom špijuniranju ništa nisu znali, ordinarna je neistina. Saveznici i njihove obavještajne službe naprosto su morali znati, pa i više od toga, sudjelovati u cijeloj priči, što se u slučaju Britanaca već potvrđuje. A da sve špijunaže špijuniraju, to je jednostavno tako, to im je u opisu radnog mjesta. Samo, nitko do sada nije špijunirao sve i svakoga u cijelom svijetu. I to je ta “mala” razlika, to je ono zbog čega bi cijeli svijet trebao vrištati. A zašto ne vrišti? Jednostavno, oni koji su uz SAD, već odavno nisu samo saveznici, oni su pod američkom kapom i moraju trpjeti, sviđalo se to njima ili ne, ono što radi Veliki Brat. Drugi se pak dio svijeta zlobno veseli, trljajući ruke zbog toga što su Amerikanci naletjeli na minu, na svojeg sunarodnjaka koji nije bio ničiji špijun (kako ga se lažno optužuje), nego je naprosto imao dovoljno moralnih skrupula da odbije sudjelovati o orvelovskoj operaciji globalnog nadzora i da je razotkrije svijetu. Snowden je, naime, Amerikanac koji pripada Americi jednog Woodrowa Wilsona ili Franklina D. Roosevelta, ali nikako Americi Busha ili Obame.

Ako priču o globalnom nadziranju povežemo – ma kako to u prvi mah moglo čudno zvučati – s tzv. arapskim proljećem, odnosno s činjenicom da Zapad u nizu zemalja, pod izlikom borbe za demokraciju, podupire dolazak na vlast režima koji ne samo da neće biti demokratski, nego će prije ili kasnije donijeti trajnu destabilizaciju, ukazat će nam se realni obrisi današnjega svijeta kojim vladaju otuđeni centri ekonomske moći i obavještajne službe. Ne političari, ne izabrane vlade, ne parlamenti! Svaki islamistički režim tzv. arapskog proljeća najprije je našao modus vivendi s krupnim kapitalom, zadovoljivši njegove interese. To je bila cijena dolaska na vlast. Nakon toga mogao je otvoriti vrata anarhiji (Libija) ili tzv. blagoj islamizaciji (Tunis). Samo je u Egiptu, jer je naprosto previše važan za cijeli Bliski istok, Zapad zatvorio jedno oko na činjenicu da je njegov pulen, predstavnik Muslimanske braće (odgovorne za ubojstvo predsjednika Sadata koji je sklopio mir s Izraelom), praktički srušen vojnim pučem (ali, ne zaboravimo, i golemim valom narodnog nezadovoljstva, kako ekonomskim stanjem tako i sve očitijim nastojanjem da se Egipat pretvori u vjersku državu).

E sada, je li Zapad zaista toliko kratkovidan i glup da u plemenitoj namjeri širenja demokracije dovodi na vlast one koji će je već sutra zatirati i postati opasnost i izvan svojih granica? To je jedva vjerojatno. Mnogo je logičnija teza da se režime koji će već u bliskoj budućnosti biti prikazivani kao prijetnja (što će oni možda i biti) svjesno dovodi na vlast, kako bi postojalo opravdanje za aktivnosti poput globalnog špijuniranja telekomunikacija.

Nestankom Sovjetskog Saveza i socijalističkog poretka nestao je i neprijatelj koji je Zapadu omogućavao homogenost, a Americi u toj homogenoj cjelini vodeću ulogu. Ako se Washington te uloge nije htio odreći, a očito nije (zato je i održao na životu Atlantski pakt, mada je Varšavski pakt bio raspušten), trebalo je ako ne doslovno proizvesti, a ono barem dozvoliti i neizravno pomoći stvaranje novog neprijatelja – globalnog terorizma, od Bin Ladena i talibana, pa do islamističkih režima na Bliskom istoku i pobunjenika u Siriji, u čijim se redovima bore stotine fanatiziranih poklonika Alaha iz cijelog svijeta (svjesno ne kažemo vjernika, jer oni to nisu).

Drugim riječima, osnova politike što se vodi može se svesti u jednu kratku rečenicu: neprijatelja mora biti! Tako dugo dok se savezničkim državama pod nosom maše teroristima (koji će upotrebljavati oružje što su ga koliko jučer dobili upravo iz tih država), moći će se zastupati teza o potrebi jakog i složnog “demokratskog svijeta”, na čelu s jedinom preostalom supersilom. A to što ova supersila takvom politikom osigurava nadzor (pa i više od toga!) nad većim dijelom svijeta, to je druga priča o kojoj očito nitko još ne želi razmišljati. A trebalo bi. Vremena je sve manje, a Orwell je sve bliži.