Netko nas promatra

Početkom mjeseca procurile su informacije da su čelnici visoko zaštićenog programa američke vlade PRISM dali direktivu vodećim tehnološkim kompanijama da nadziru građane i podatke predaju Nacionalnoj sigurnosnoj agenciji (NSA). Usprkos četvrtom amandmanu američkog ustava, na koji se pozivaju svi protivnici špijunaže američkih građana, ova praksa se nastavlja i dobiva podršku i američkog predsjednika Baracka Obame i Kongresa.

U Hrvatskoj za sada nema takvih afera, ponajprije zato jer ni ne znamo tko nas sve nadzire. Primjer za to je informacija, koja je prošla sasvim nezapaženo, da se zagrebačka policija povezala na već postojeći gradski sustav videonadzora koji je instalirao Grad Zagreb, kako bi spriječila komunalne prekršaje. Riječ je, navodno, o pilot projektu, o čijem razvoju nismo uspjeli dobiti detaljnije informacije, osim onih da je sve napravljeno prema zakonu.

Do danas je u glavnom gradu Hrvatske postavljeno čak 225 nadzornih kamera na 75 lokacija, a do kraja godine bit će instalirano još 150 na novih 50 lokacija. Za razliku od prakse u drugim državama EU-a, zone koje su pod nadzorom nisu jasno i vidljivo obilježene. Primjer za to su male table koje se mogu vidjeti na pokojoj banderi ili čak ni to.

Tražeći odgovore na pitanja o načinu funkcioniranja nadzornih kamera, iz PU Zagrebačke dobili smo informaciju da nadzorne kamere nisu u vlasništvu policije, da policija njima ne manipulira i da ne vrši stalan nadzor nad njima, već samo kada postoji vjerojatnost da videozapis sadrži snimku (dokaz) o kaznenom djelu ili prekršaju.

“Ukoliko tako postavljene kamere slučajno zabilježe počinjenje kakvog kaznenog dijela ili prekršaja, policija može sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku i Prekršajnog zakona, odnosno Zakona o policijskim poslovima i ovlastima zahtijevati od pravne ili fizičke osobe koja raspolaže tim snimkama da ih policiji da na uvid u cilju prikupljanja podataka o kaznenom dijelu ili prekršaju kao i o samom počinitelju”, piše u odgovoru koji su “Novosti” dobile od PU Zagrebačke.

Tako ispada da se policija nije u potpunosti priključila na postojeći sustav, iako su pojedini mediji i sama policija prethodno tvrdili suprotno. Slično misle i sigurnosni stručnjaci.

– Prema mojim saznanjima, izravan pristup zagrebačkom videonadzoru imaju policija i prometno redarstvo, no snimke u slučaju potrebe mogu dobiti i druga tijela kaznenog progona i sudovi. Primjerice, ukoliko bi Državno odvjetništvo prosudilo kako im je snimka određenog područja, nastala u određenom vremenu, potrebna, mogli bi naložiti prometnom redarstvu ili policiji da im je dostavi. Jednako tako, putem suda, i svaki bi građanin mogao doći do snimke ukoliko bi dokazao pravni interes, primjerice kako bi pomoću snimljenog materijala dokazao neku radnju ili osporio nešto što mu se stavlja na teret – kaže za “Novosti” Đuro Lubura, stalni sudski vještak za telekomunikacije, tehniku i metodologiju prisluškivanja.

Kamere su postavljene prema odredbi članka 5 stavka 1 Zakona o sigurnosti prometa na cestama, kojim je propisano da jedinice lokalne uprave i područne (regionalne) samouprave, uz prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, uređuju promet na svom području, tako da određuju, između ostalog, i “sustav tehničkog uređenja prometa i upravljanje prometom putem elektroničkih sustava i videonadzora”. Premda policija ističe kako je sve napravljeno u skladu sa zakonom, nije jasno zašto ta informacija nije distribuirana šire u javnim glasilima, tko zapravo nadgleda građane, gdje se taj materijal pohranjuje, tko nadzire nadzirače i tko odlučuje o tome je li netko napravio neki prekršaj ili ne.

– Privatnost u tradicionalnom smislu više ne postoji. Svakodnevno nas na javnim mjestima snimaju kamere, telekomunikacijski operatori o nama svaki dan bilježe tisuće zapisa iz kojih je vidljivo gdje smo se kretali i s kime smo komunicirali, banke znaju koliko smo i gdje potrošili. Svi ti podaci mogu biti iznimno korisni u otkrivanju počinitelja kaznenih djela i ne treba se odricati mogućnosti njihova korištenja, no iznimno je važno jasno propisati načine i rokove čuvanja, a još važnije razloge i procedure dobivanja tih podataka. Najveći problem oko zagrebačkog i drugih sličnih sustava videonadzora je nedostatna regulativa koja bi odredila tko sve i pod kojim uvjetima ima pravo pristupa snimljenom materijalu, načine i rokove čuvanja snimki, načine sprječavanja zlouporaba i slično. Ta važna problematika sada je regulirana internim aktima zagrebačkog prometnog redarstva, a po mojem mišljenju, morala bi biti jasno i nedvojbeno regulirana zakonom – objašnjava Lubura.

Dobronamjerni građani vjerojatno smatraju da se trebaju odreći dijela privatnosti kako bi se podaci s nadzornih kamera mogli koristiti pri sprečavanju počinitelja i otkrivanju zločina, međutim izostanak jasne procedure je evidentan. A zlouporabe mogu biti brojne: dovoljno je da netko određenu snimku proda medijima, da se nekoga ucjenjuje zato što ima ljubavnicu ili da se prodaju podaci o kretanju određenih osoba, da i ne govorimo o slučajevima kada su nepropisno postavljene kamere snimale spavaće sobe.

Primjera zlouporabe u svijetu ima na tisuće. Neki su zbog toga gubili i živote. Upravo zato nadležne institucije moraju uvjeriti građane kako one u Hrvatskoj nisu moguće. Ili je cilj utjerivanje straha građanima da ih Veliki Brat gleda i da se ne zna tko ga kontrolira?