Nijemci to rade bolje
Ako se kaže da je najbolje kazalište u Evropi ono njemačko, onda takva tvrdnja nije daleko od istine. Neke od njihovih uzbudljivih predstava mogli smo nedavno vidjeti i na regionalnim festivalima, od “Gospođice Julije” i “Othella” u produkciji Schaubühnea iz Berlina (na Festivalu svjetskog kazališta u Zagrebu), do “Ujaka Vanje” i Deutsches Theatera (na Bitefu u Beogradu). Kod ovog teatra fasciniraju tradicionalno precizna gluma na visokom nivou i dojmljiva transformacija klasičnih dramskih komada u suvremeni scenski izraz.
Ako se radi kazališta zaputite primjerice u Berlin, bez sumnje ćete imati što vidjeti: jedna od posljednjih predstava teatra Volksbühne “Murmel, murmel” na magičan način dokazuje snagu i kreativnost ovdašnje kazališne scene. Ono što je važno za evropski, pa tako i njemački teatar, jest što on neprestano istražuje, bolje rečeno igra se, i onda kada je prilijepljen uz dramsku klasiku i onda kada kreće novim i nepoznatim putovima. Tako se predstava “Murmel, murmel” temelji na jednoj jedinoj riječi “murmel”, što bi u prijevodu značilo mrmljati, koja se u jednoipolsatnoj izvedbi četrnaestoro sjajnih glumaca varira na stotinu načina. Redatelj predstave Herbert Fritsch objasnio nam je nakon izvedbe da tekst predstave, sastavljen od te jedne riječi, sadrži 130 stranica koje glumci uče napamet, ali ga moraju usvojiti i kao muzičku partituru: ključno je koliko puta glumci na sceni izgovaraju tu neobičnu riječ, s kakvim pauzama i redoslijedom te naročito kakvim tonom. Potpuno je jasno da ukoliko bi, pri neprestanom izgovaranju te jedne riječi, tonus predstave samo za trenutak pao, time bi čitava izvedba došla u opasnost da se potpuno raspadne. Stoga je više nego uzbudljivo bilo gledati s koliko koncentracije glumci hodaju po toj tankoj žici uvjerljivosti, stvarajući praktički ni na čemu furioznu predstavu, koju je publika na kraju ispratila stajaćim ovacijama.
Predstava “Murmel, murmel” funkcionira kao prilično histerični “Muppet show”, u kojem se pojavljuju mnogi iščašeni osobenjaci, ali ispod tog komičnog galimatijasa nazire se ozbiljni smisao čitave izvedbe koji možemo razumjeti na razne načine: živimo u svijetu u kojem se neprestano i puno govori, a taj je govor često bizaran i beznačajan. Ta silina praznih riječi još je više pojačana u medijima i na društvenim mrežama, pa se tako web-stranice, Facebook i ostalo često doimaju kao društvena borilišta u kojima se njihovi sudionici pretvaraju u tužno-smiješne klaunove, napinjući se nerazgovjetno i nesuvislo nešto reći, a da pritom ne kažu ništa. U predstavi to izgleda naročito komično kada se glumci stisnu unutar okomitih kulisa, koje funkcioniraju kao video-sličice na kompjuteru koje se brzo uvećavaju i smanjuju, unutar kojih se junaci iz petnih žila trude da nešto kažu, puni neke bolesne želje da demonstriraju sami sebe. Igru glumaca podržava prilično moćna tehnologija, baždarena na pet stotina različitih scenskih izmjena i bez takve podrške ovakve predstave sigurno ne bi bilo.
Za promatrača sa strane važan je i društveni kontekst: bivši Istočni Berlin u kojem je teatar Volksbühne naročito je šarmantno mjesto, gdje se nenapadno spajaju skromnost nekadašnjeg socijalizma i novih vremena. Tisuće biciklista krstari širokim avenijama, mali i živopisni kafići u židovskoj četvrti svemu daju neobavezan ton, a restoran “Rosa Luxemburg” ispred kazališta, u čijem izlogu dominira crvena zastava, govori da barem u Berlinu građani nisu tako brutalno odbacili svoju prošlost, kao što su to tako oduševljeno učinili u ovim krajevima.