Novo područje
Knjiga otkriva preporođenog “postproznog” pjesnika-rekonvalescenta
Prije nekih pet godina u izdanju Frakture pojavio se, naslovljen “Tamna magistrala” i pod uredničkom palicom njegovog generacijskog i poetičkog suputnika Delimira Rešickog, izbor iz prvih pet pjesničkih knjiga Zvonka Karanovića, jednog od značajnijih srpskih pjesnika srednje generacije. Godinu kasnije beogradski je L.O.M štampao i cjelokupan autorov stihovni opus (“Box set: sabrane pesme”), zaokruživši tako i simbolički stvaralačku fazu započetu kultnim “Srebrnim Surferom” 1991., a okončanu sredinom dvijehiljaditih knjigom “Svlačenje”. Zatim je Karanović, barem što se javnosti tiče, od pjesništva na neko vrijeme apstinirao ispisujući usput romanesknu trilogiju “Dnevnik dezertera”, solidno prihvaćeni triptih o radioaktivnom mulju devedesetih i njegovim stanovnicima, socioekonomski i psihofizički razvaljenim gubitnicima tranzicije ili, ukratko, gotovo svima nama.
“Mesečari na izletu”, knjiga koja, signirajući time odmah dominantne poetičke zasade koje je uokviruju, već u naslovu krije oksimoron ili pleonazam (a vjerojatno oboje), otkriva nam dobrodošlog, preporođenog “postproznog” pjesnika-rekonvalescenta te donosi evidentan i uspješno izveden formalno-stilski zaokret. Karanović je promišljeno izbjegao manirizaciju vlastitih “kućnih” postupaka – izgrađenih mahom na baštini beat i rock’n’roll pjesništva, njujorške i Black Mountain škole te pjesnika njemačke “nove osjećajnosti” – i upustio se, ne napuštajući vlastite specifične teme i sveprisutnu popkulturnu pozadinu, u istraživanje jednog za njega novog terena. Ondje, naravno, nije zašao prvi – ima, kao Dante po paklu, pouzdane vodiče koje predstavlja već na početku. Knjigu otvara izvod iz američkog pjesnika Jamesa Tatea, čije su kasnije knjige na “Mesečarima” ostavile uočljiv pečat; citat koji i eksplicitno upućuje na odmak: izgleda da je ovo novo područje. Na to se, gotovo odmah, nadovezuje Rimbaudova “Sezona u paklu”, jedna od inauguralnih te i danas reprezentativnih zbirki pjesama u prozi.
Izbor dosljedno proznog sloga sasvim je adekvatan temeljnoj autorskoj strategiji: maksimalnoj narativizaciji sastavaka koje je, barem koliko kao pjesme u prozi, moguće čitati i kao nerijetko na najbolji način lirične, pomalo nadrealne, akauzalne, apsurdu sklone superkratke priče. Još bolje – uzimajući u obzir njihovu izrazitu filmičnost – scenarije za kratke video-uratke ili psihodelične, Lynch-noirovske muzičke spotove. Tim je gustim epizodama iz nesvakidašnje urbane svakodnevice kojima opet, uvijek u trećem licu, defiliraju otuđeni, izmješteni, raznoraznim patologijama devastirani protagonisti, posijan čitav spektar za njih svjetotvornih ključnih točaka, u rasponu od Godarda i “Taksista”, preko Bolaña, Wildea, Kafke, Benna, Theobaldija i Wondratscheka do Alvara de Camposa i gospodina Kogita, ali i brojni metatekstualni i autopoetički komentari, često u dobroj mjeri ironično intonirani u službi prokazivanja općih mjesta. Posljednji sastavak vraća nas na scenu inter-svjetovnog telefoniranja s početka, zaokružujući time prividno priču te učvršćujući čitav mahom fingirani narativni okvir.
“Čovek se”, kaže protagonist na jednom mjestu, “mora potruditi da bi ga shvatili ozbiljno.” Isto vrijedi i za pjesnika, a “Mesečari” su dokaz da Karanovićev “formalni lom” treba uzeti upravo tako.