Organiziranje dosljedne ljevice

Tema što će biti s našom ljevicom u EU-u za nas kao da sadrži ne jednu, već dvije nepoznate veličine. Pa ako se o tome što je EU danas još nekako možemo informirati, a onda i, više od toga, zauzeti baš kritičan, ljevičarski stav, odgovor na pitanje tko smo to “mi” koji bismo postojeće, nezadovoljavajuće stanje trebali promijeniti, puno je teži.

Jer, počnemo li od kraja, nije teško složiti se da u nas autentične, naše, dosljedne, a organizirane ljevice ni nema. Točnije, ona je u povojima, barem što se tiče iznalaženja organizacionih oblika koji bi postali stvarno utjecajni u društvu. Uopće nije zastarjela marksistička mudrost po kojoj misao treba stremiti zbilji, ali i zbilja treba željeti tu misao, da bi do susreta stvarno i došlo. A to nikako da se dogodi. Da, postojimo mi, pojedinci i grupe na većoj ili manjoj margini, koji pokušavamo svijet gledati naprednim očima, no pokreta i njegovih organskih intelektualaca nema. Toliko nema da se i ne postavljaju pitanja iz kojih bi se komponenata takav lijevi pokret danas sastojao. Bi li to bio radnički pokret, a u njemu sindikalni, pa onda i politički socijalistički, tj. komunistički i anarhistički pokret?

Puno je nepoznanica, no mnogo toga već sigurno znamo. Primjerice, znamo da SDP nije nikakva ljevica. Iako ponekad voli da mi mislimo kako on ima programsku alternativu, čak pobrojanu po točkama, jasno je da su u našoj provincijalnoj podvrsti kopije američkog dvostranačja, obje “velike” stranke, HDZ i SDP, stranke kapitala. Te da za strmoglavljivanje jedne s vlasti, da bi privremeno zasjela druga – a to je sve njihovo autentično umijeće vladanja – nijednoj ne treba nikakvog “pozitivnog” programa. Iako međusobno negatorske, ove dvije, ali i sve ostale stranke našeg kapitalo-parlamentarizma, ni u primisli ne napadaju neoliberalnu paradigmu, koja je tako postala sinonimom za vladajuće mišljenje i ponašanje.

A to da je neoliberalno administriranje voljom kapitala kroz partijske, a onda i državne institucije postalo sva politička mudrost (tu se ne radi o gluposti i taj teren nije bez svoje ciničke invencije), istovremeno je tako provincijalno i tako evropski. Ta to je – hoće reći od istog kapitala dirigirani mainstream – ta slavna evropska stabilnost, naša stabilnost! Mi smo onaj garant koji će jednom zauvijek otjerati zaoštrene društvene suprotnosti iz uljuđene Evrope u tamo neke Azije i Afrike, kao metafore svijeta još nesređenog i u previranju.

Ništa nije dalje od istine! EU je danas mehanizam za proizvođenje zaoštravanja klasnih borbi, vođenih u korist manjine odozgo, iz naddržavnog centra, koji simbolizira Trojka (MMF, ECB i EK), pa u tom smislu i jedno od žarišta svjetskih sukoba. Jer što je Trojka ako ne “nevidljiva ruka” neoliberalizma, koja više ne umiruje i ne stabilizira, već uznemirava, udara i pronosi nestabilnost? Istina je da nema rata, pa ni građanskog još uvijek, u zemljama članicama EU-a, dok recimo na Bliskom istoku (naše geografsko određenje tog područja sve je jedna geopolitička aluzija) ima. No rata zbog EU-a – trebamo li si to nanovo ispočetka objašnjavati? – izvan EU-a itekako ima.

Evropom danas vlada apstraktna, pa onda zato i neuvjerljiva, nužnost neutemeljenih i samo prividno racionalnih mjera, koje se dekretiraju iz evropskih institucija, da bi ih onda vlade nekada nacionalnih parlamenata, zalažući svoj sve manji integritet, nametale “svom” stanovništvu. Sve to ne rezultira masama neoliberalnih vjernika – koje pobožno “kupuju” sve što vlast “prodaje” – već politički rascijepljenim društvom. Društvom u kojem je – prije inscenacije na saborsku ljevicu i desnicu – više od pola stanovništva takvoj politici reklo zbogom! Problem evropskog političkog prostora, čiji smo sada i mi dio, tako više nema puno veze ni s kakvom historizacijom postavljanja i rješavanja velikih političkih sukoba. Radi se još samo o povremenom biranju administratora iz spektra ponuđenih stranaka kapitala koji će, umjesto volje naroda, uvjerljivije zastupati interese financijskih institucija. Jer nečega drugoga osim toga u ovom administriranju nema.

Zato kriza u Evropi ide na ruku organizirane desnice – a to je cijela ta stranačka scena – jer oni s voljom kapitala nemaju problema. Ta oni se, konstatirali smo, i natječu za radno mjesto da budu glasnogovornici te volje! Dok kod ljevice – one koju sada moramo razlikovno zvati dosljednom i pravom – sve stoji upravo obrnuto. Sve do u otvoreno antikapitalističke motive njenog postojanja. Prava ljevica mora biti realna alternativa neoliberalnom konsenzusu. Ona mora napadati samu vezu između demokracije i kapitalizma koju se, na nekadašnjem Zapadu a protiv nekadašnjeg Istoka, gotovo cijelo 20. stoljeće ideološki njegovalo kao obranu “slobodnog svijeta”.

Pa ako su sve građanske stranke danas jednake, može li ljevica probiti začarani krug buržoaske demokracije tako da se u njega naprosto uključi? Kao stranka među strankama, kao jedan od ponuđača političkih ideja na navodno slobodnom tržištu istih? Možemo li baš mi u taj konstatirani monolit vlasti – a identitetske politike su način njegove izvedbe – unijeti razliku, nanovo živo povijesno razlikovanje između našeg i njihovog puta? Možemo li vladajući odnos između ekonomije i politike – u kojem nas uvjeravaju kako politika mora biti puki izvršitelj navodno neumitne ekonomske nužnosti, pa bi valjda definicija dobre politike bila samo u spoznaji te nužnosti – u potpunosti preokrenuti? Tako što ćemo reći da nije politički nužno slijediti neizabrane centre moći, koji nas “prijateljski uvjeravaju” kako njima nema alternative. Tako što ćemo reći da krajnji domet politike ne mora biti puki krizni menadžment, a njen rezultat “proizvodnja viška populacije”, što je kao “rješenje” kapitalističkih cikličkih kriza uočio još Marx. Vladajući uvijek vole da ih se percipira kao “subjekte za koje se pretpostavlja da znaju”. No rascjep koji u vladanje sada unosi nadvlast financijskog kapitala, neće se više nikada popuniti pokušajima ukidanja politike u ekspertizi.

Ako je EU danas paradigma političke servilnosti, a njene su vodeće institucije postale nerazlučive od trenutnih interesa kapitala, postavlja se logično pitanje treba li organizirana ljevica tražiti od svog članstva identifikaciju s tim objektom. I je li to uopće još moguće? Ako se s ovakvom Unijom identificiraju još samo financijske elite i njihove intelektualne sluge, što je alternativa za nas ostale? Radikalna promjena EU-scene unutar jedne evropske ljevice ili radikalna promjena scene same? Na to pitanje odgovore može dati samo praksa jedne organizirane, dosljedne i prave ljevice.