Paravojna demokracija

Kada su krajem lipnja mediji objavili da se NATO savez sprema u Libiju poslati ekspertnu skupinu koja će procijeniti kakvu vrstu pomoći treba njezina vlada, svjetska javnost bila je zaokupljena zbivanjima u Egiptu i Turskoj. Libija je iščezla iz središta interesa javnosti čim su u ljeto 2011. televizijski eter preplavile snimke tamošnjeg diktatora Moamera Gadafija kako mrtav leži na pustinjskom pijesku, okružen militantima. Njegova smrt shvaćena je kao konačan završetak jedne od revolucija tzv. Arapskog proljeća, nakon čega će Libija rutinski krenuti stopama liberalnih demokracija.

No posljednje dvije godine ta sjevernoafrička država prolazi tegoban proces političke transformacije, popraćen svim specifičnostima arapskih društava koja su desetljećima živjela pod sekularnim autokratskim režimima, a onda se odjednom našla u vakuumu nasilja i anarhije: vjerskim i etničkim sukobima, osvetom i diskriminacijom, grabeži za kontrolom prirodnih resursa, nasiljem pogonjenim ogromnim količinama oružja i različitim manipulacijama kako bi se u novom režimu pojedine skupine ovlastima što više približile režimu koji su svrgnule.

Za razliku od Egipta, koji se tek nakon što je dobio demokratski izabranu vladu približio stanju građanskog rata, u Libiji nasilje nikada nije ni prestalo, a politički procesi kojima bi se trebala konstituirati nova država odvijaju se u atmosferi konstantnih prijetnji oružjem i teroriziranjem građana od strane različitih milicija kojih, procjenjuje se, ima čak 1.700. Krajem 2011. godine, nakon što je NATO tijekom šest mjeseci u Libiji izvršio 26.500 zračnih napada, njegov glavni tajnik Anders Fogh Rasmussen slavodobitno je konstatirao da je misija u Libiji za NATO ne samo završena, već i “jedna od najuspješnijih u njegovoj povijesti”. Operacija je imala mandat Ujedinjenih naroda i Afričke unije, nijedan NATO-ov vojnik nije poginuo, a s računom od samo četiri milijarde dolara bila je i jedna od najjeftinijih. U skladu s raspodjelom geopolitičkih interesa, i troškovi i politički rizici ovog su puta bili pravednije raspoređeni, pa su Francuska, Velika Britanija i Italija snosile 75 posto toga tereta, a ostatak njihovi američki saveznici. Jedini “problemčić” bila je činjenica da NATO savez od UN-a nije dobio mandat za smjenu Gadafijevog režima, već samo da zaštiti civilno stanovništvo, no budući da je operacija bila tako uspješna, na njega se brzo zaboravilo.

No sada, gotovo dvije godine nakon navodnog trijumfa, NATO je najavio da će odgovoriti na vapaje libijske vlade da joj pomogne poboljšati sigurnosnu situaciju, koja onemogućava normalan život. Rasmussen je naglasio da NATO neće “stavljati čizme” na libijsko tlo, već će se treninzi sigurnosnih snaga održavati izvan njezinog teritorija. Objasnio je da je sigurnosnu situaciju u Libiji u posljednjih nekoliko mjeseci dodatno zakomplicirao priljev islamističkih skupina iz Malija, koje je iz te zemlje protjerala nedavno završena vojna intervencija Francuske. Budući da dvije trećine libijskog teritorija čini pustinja, ničija zemlja kojom caruju raznorazne militantne skupine, nesmetano cirkulirajući preko granice i baveći se švercom ljudi, oružja i roba, jug Libije postao je svojevrsna baza iz koje se hrane svi regionalni sukobi. S obzirom na to da se u tim zemljama nalaze bogata nalazišta nafte, plina, uranove rude, zlata, bakra i drugih minerala, ta je regija postala i bojno polje na kojemu se za pristup resursima utrkuju Sjedinjene Države i bivše europske kolonijalne sile, ali i velike zemlje u razvoju, prije svega Kina. Zbog toga mnogi analitičari vjeruju da interes zapadnih sila u tim zemljama nema nikakve veze s pokušajem uspostave demokracije, pa ni s prisutnošću Al-Kaide u redovima militanata, već s blokiranjem ekonomskog upliva Kine u afričkim državama, kojemu Zapad više ne može parirati nikako drugačije nego vojnom silom.

Kada je libijski premijer Ali Zeidan došao na vlast u listopadu 2012. godine, rekao je da je prioritet njegove vlade jačanje sigurnosti izgradnjom libijske vojske, odnosno inkorporiranjem paravojnih skupina i uspostavom kontrole nad zalihama oružja. Iako se dio tih jedinica pridružio državnoj vojsci u formi “pomoćnih snaga” pod labavom kontrolom ministarstava obrane i unutarnjih poslova, većina njih odbila se podčiniti Nacionalnom tranzicijskom vijeću. Isto tako, pod kontrolu UN-ove misije UNSMIL stavljen je tek manji dio skladišta oružja. Brojne frakcije sukobljavaju se na temelju ideoloških, plemenskih ili političkih ciljeva, stvarni i navodni Gadafijevi lojalisti podvrgavaju se torturi i pogubljuju bez ikakvih sudskih procesa, a u toj borbi dominiraju skupine iz Bengazija i Misrate, najjačih uporišta pobune protiv Gadafija. U rujnu prošle godine u Bengaziju je ubijen i američki ambasador Christopher Stevens, pretpostavlja se zbog neslaganja militantnih skupina oko imenovanja premijerom liberalnog političara Mahmuda Džibrila.

Libijski islamisti ujedno su i najbrojnija skupina stranaca koja sudjeluje u građanskom ratu u Siriji, a u prosincu prošle godine mediji su objavili da je u Siriju preko Turske otišla dotad najveća pošiljka oružja, 400 tona protuavionskih projektila i ručnih bacača granata, te da je zapovjednik broda bio Libijac iz Bengazija.

Krajem prošle godine libijska je vlada formalno zatvorila dugačku i poroznu granicu s Alžirom, Tunisom, Čadom, Nigerom, Egiptom i Sudanom, a jug zemlje proglasila “zatvorenom vojnom zonom”. No u stvarnosti vlada nad tim područjem nema kontrolu, već njime harače različita libijska plemena. Američki politolog Horace Campbell, autor knjige o NATO-ovoj intervenciji u Libiji, piše da neka od njih, primjerice Tebu i Tuarezi, surađuju u kontroliranju granice i čuvanju naftnih postrojenja, ali se sukobljavaju s drugim plemenima oko poslova sa švercom.

Osim kriminala, uzroci frakcijskih sukoba su i politički, pa je prvog dana lipnja Ahmed Zubair al-Senussi, vođa istočne provincije Cirenaike, proglasio njezinu autonomiju, nezadovoljan načinom na koji centralna vlada raspodjeljuje zaradu od nafte i plina. Ta je činjenica dodatno problematična u kontekstu pokušaja vlade da pokrene proces pisanja ustava, koji će se baviti i odnosom središnje vlade i provincija, odnosno zahtjevima za federalizmom, koji u nekom obliku podržava otprilike polovica libijskog stanovništva. A u koliko se nedemokratskom ozračju taj proces odvija pokazalo se krajem travnja, kada su naoružane skupine doslovno okupirale zgrade nekoliko ministarstava u Tripoliju, tražeći od parlamenta da izglasa kontroverzni Zakon o političkoj izolaciji. Oružana opsada institucija trajala je više od tjedan dana, a građani su istovremeno u glavnom gradu demonstrirali, tražeći od vlade da militantima stane na kraj. Zeidan je prvo odgodilo glasanje, a islamističke skupine tražile su njegovu ostavku zbog navodnog pogodovanja “Gadafijevim ljudima”. Kolovođama ovog događaja smatraju se Stranka pravde i izgradnje, libijski ogranak Muslimanske braće, i milicije iz Misrate, skupine koje nisu dobro prošle na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima, pa sada utjecaj pokušavaju zadobiti nasiljem.

To im je i uspjelo, pa je početkom svibnja zakon o lustraciji izglasan nadmoćnom većinom, iako su mu se protivili svi vodeći libijski političari. Kritizirale su ga i razne organizacije jer je pretjerano ekstenzivan, pa se desetogodišnja zabrana političkog djelovanja odnosi na sve osobe koje su u bilo kojem trenutku Gadafijeve 42-godišnje vladavine radile u njegovom sustavu. Odnosi se čak i na one koji su kasnije sudjelovali u njegovom svrgavanju, te bliske članove njihovih obitelji, pa se procjenjuje da bi mogao obuhvatiti čak pola milijuna ljudi.

Kao prva žrtva toga zakona već je pao bivši predsjednik Muhamed al-Magariaf, jedan od vođa revolucije, no i Gadafijev visoki dužnosnik prije 30 godina. On je sam podnio ostavku, a ista bi sudbina mogla zadesiti i Mahmuda Džibrila, predsjednika liberalno-sekularne Alijanse nacionalnih snaga koja je na lanjskim izborima pobijedila sa 48 posto glasova.

Sljedeći zakon koji treba donijeti onaj je o izborima za komisiju za izradu ustava, a već sada se zna da bi islamisti u toj skupštini mogli prevladati jer su Zakonom o političkoj izolaciji diskvalificirani njihovi glavni rivali. Budući da, za razliku od Tunisa i Egipta, islamisti u Libiji ne uživaju široku podršku građana, oni se za dominaciju bore različitim manipulacijama i ucjenama, a uspješnost tih metoda motivira i druge skupine da ih koriste i time produbljuju razdor među etničkim i vjerskim skupinama.

Mali – umjesto pomoći vojna intervencija

Francuska je, na poziv malijske vlade, tijekom petomjesečne intervencije dvije trećine Malija “očistila” od radikalnih islamista, a preživjeli među njima pobjegli su u susjedne zemlje. Vlade su tvrdile da su među islamistima i pripadnici Al-Kaide, koji su tamo došli nakon završetka rata u Libiji, no kritičari napominju da se radi o istim borcima koje su zapadne zemlje podržavale kako bi svrgnule Gadafija. Oni tvrde i da su korijeni građanskog rata koji je izbio u Maliju ekonomski i socijalni, te napominju da je Afrička unija bezuspješno od UN-a tražila sveobuhvatan paket pomoći kako bi se riješio problem Tuarega, naroda koji živi u nekoliko država i traži političku autonomiju. Cijela regija bogata je prirodnim resursima, a najprisutnije su francuske kompanije, primjerice Areva, vlasnica rudnika urana u Nigeru kojim opskrbljuje francuske nuklearne elektrane. Francuska investicijska, a sada i vojna politika postala je agresivnija kada je Kina intenzivirala svoje kolonijalističke aktivnosti izgradnjom rudnika i tvornica oružja diljem Afrike. Kina je najveći trgovinski i investicijski partner Afrike, a zanimaju je energenti, rudna bogatstva i poljoprivredni proizvodi za tekstilnu industriju. Upravo zato Peking je vojne intervencije u Libiji i Maliju otvoreno proglasio dijelom strategije zapadnih zemalja da ugroze njihove ekonomske interese.