Pogon uzavrelog grada

Selvedin Avdić: Moja fabrika (Vrijeme, Zenica, 2013)

Dosta toga nije ova knjiga; tačnije, nije samo to: monografija o zeničkoj željezari, urbana hronika “najvećeg radničkog grada” u SFRJ, autorov intimni brevijar o životu u Zenici. “Moja fabrika” nije ni literarizovana publicistika koja pati od loše zamaskiranih lokal patriotskih panegirika, niti nalik bahatom i neukom uljezu istrčava na teren istoriografije ili sociologije. Ovo je neka vrsta istraživačkog projekta prozaiste koji se okušavao u publicističkim žanrovima (Avdić je objavio knjigu svojih reportaža “Zemlja”, turistički vodič Jajca i priredio knjigu o zeničkom zatvoru), projekta koji nije lišen intencije omaža i nostalgične evokacije, ali čiji je cilj nešto sasvim drugo. Ispod široke metalne pločice nalepljene na naslovnicu, koja knjizi evidentno daje na težini, čineći taktilnim uvid u proizvode zeničke Željezare, upletena je sažeta kolažna povest o fabrici i gradu, o jedinstvenim pojedinačnim sudbinama i prelomnim nemirnim vremenima od kraja 19. veka do danas.

Iako je tekst izvinjavajuće zaštitio Pesoinim citatom u kome se pominju “nepovezani dojmovi” i moguća pripovedna “praznina”, Selvedin Avdić je svoju knjigu skrupulozno skrojio od podataka, izjava i uvida koje je pronašao u studijama, recimo Kemala Hrelje ili Mersuda Sarića, u novinama “Bosanska vila” ili “Naša riječ”, monografijama o Željezari ili tekstovima stranih putopisaca po Bosni u 19. veku. Recimo da je to prva zamerka autoru: citate koje koristi uzima više ornamentalno, kao dovoljan dokaz i konačni zaključak, ne kao povod za refleksivno produbljivanje. S druge strane, brojna poglavlja u knjizi su kratka, ne prelaze tri do četiri stranice, tako da autoru očito nije ni bio cilj da produbljuje dokumentarne navode, već da privatno aranžira svedočanstvo o mestu koje je zahvaljujući fabrici, osnovanoj 1892. godine, od kasabe evoluiralo u gradić i, posebno 1948., sa prvom petoljetkom, u grad teške industrije čiji je broj stanovnika na kraju petogodišnjeg plana skoro utrostručen. To su dve glavne Avdićeve teze u knjizi: sudbina Zenice je nerazdvojno ukrštena sa sudbinom Željezare, a glavni događaji u istoriji fabrike su: njeno osnivanje koje stanovnicima donosi šok civilizacije, sukob sa IB-om koji je poništio planove o izgradnji moderne železare u Doboju, pa se dogradila postojeća u Zenici, i rat 1990-ih posle kojeg je došlo do privatizacije fabrike.

U posebnom fokusu “Moje fabrike” su pojedinačne storije o njenim radnicima, date jednako sažeto i faktografski, o okupaciji i ustaškom režimu u Zenici, ilegalnom radu neuhvatljive partizanke Sabahe Čolaković, o Arifu Heraliću, mladom Romu, nasmešenom radniku Željezare čiji se lik igrom slučaja obreo na popularnoj banknoti od hiljadu dinara a sam Arif dopao alkoholizma i “labilnih živaca”. Ili o herojskom podvigu Ante Cvitanovića koji se 1969. popeo uz visoku peć “pored potoka vrele troske” i popravio kvar, sprečivši da peć eksplodira i ugrozi živote mnogih radnika. Avdić pominje i dva filma snimljena o Zenici, kao i dokumentarac Vojdraga Berčića o Arifu Heraliću “Devalvacija jednog osmijeha”, koji je prikazan početkom 1968. na TV Zagreb, što je proizvelo mali skandal i niz protestnih reakcija u Zenici, kao i medijsku hajku na reditelja i ovaj film.

Neočekivano, “Moja fabrika” oslikava dve autorove nostalgije. Iako “Moja fabrika” ceni austrougarsku modernizaciju grada, kada su krajem 19. veka uz Željezaru izgrađeni pruga Bosanski Brod – Zenica, Rudnik uglja, Fabrika papira i Kazneni zavod, autor nekako žali za predfabričkim vremenima, kada se u gradu nije točio alkohol, ulazna se vrata nisu zaključavala, hrana i kafa su se kupovale na poverenje, tj. na “odloženo plaćanje” i kada nije bilo ni pomena o veneričnim bolestima, koje su kao nuspojave modernizma zaskočile radnički hedonizam. Druga je nostalgija za radništvom kao pogonskim faktorom društva, koji je oblikovao deo Avdićevog ličnog identiteta. Na kraju knjige autor je, iznova ambigvalno, optimista. Istorija je napravila puni krug: današnji privatni vlasnici, Indijci, kao i njeni austrougarski osnivači, teže isključivo profitu, te nema megalomanskih utopija ni ekološkog zagađenja, ali nema ni crvenih zora svetlije budućnosti, bez kojih se Zenica danas vratila u provincijalnu teskobu i identitetsko lutanje po izmaštanoj prošlosti.