Proleteri u kopačkama

U studenome 2011. prvi put u povijesti Hrvatske nogometne lige jedna utakmica nije odigrana zbog štrajka: nogometaši NK Karlovca odbili su putovati u Rijeku zbog neisplate sedam mjesečnih plaća. Klub iz Karlovca nakon toga gotovo se ugasio i danas funkcionira na amaterskoj razini. To je samo jedan od pokazatelja alarmantnog stanja u domaćoj nogometnoj industriji: zbog dugova, nastalih mahom netransparentnom poslovnom politikom klupskih uprava, većina klubova danas jedva preživljava, neki su se ugasili ili prešli u amaterski rang natjecanja, a mnogim je profesionalnim igračima ugrožena egzistencija. Nogometaši su, poput zaposlenika u drugim, nekoć uspješnim industrijskim granama, postali prekarni radnici osuđeni na povremeni i rad na određeno vrijeme, uz niska ili nikakva radna prava i zaštitu.

Prema službenim podacima Hrvatskoga nogometnog saveza, zbirna bilanca 12 prvoligaških klubova iz 2011. pokazuje gubitke od gotovo 73 milijuna kuna. Porazna statistika ogleda se na znojnim licima dvadesetak etabliranih, ali nezaposlenih igrača bez ugovora, čiji trening pratimo s prazne tribine stadiona NK Radnik u Sesvetama. Nogometni kamp u organizaciji Hrvatske udruge “Nogometni sindikat” (HUNS) nezaposlenim igračima služi kao javni izlog u kojem nastoje dokazati svoju vrijednost i konkurentnost na tržištu. Nadaju se da će im menadžer ili skaut nekog kluba, ako ih dođe osobno pogledati, ponuditi ugovor, odnosno posao.

– U posljednje dvije sezone blokirane račune ima 58 profesionalnih nogometaša. Ako uzmemo u obzir da u Prvoj ligi igra 300 igrača, riječ je o 20 posto njih. Samo prošle sezone bankrotiralo je 28 igrača. Također, prema našim anketama, 43 posto igrača izjasnilo se kako ne mogu podmirivati dospjele obaveze prema državi, što čini gotovo pola Lige. U ovom je trenutku samo pet od 12 klubova u stanju plaćati igrače, ostali u prosjeku s isplatom kasne 6,1 mjesec – kaže Mario Jurić, tajnik i jedan od osnivača HUNS-a, koji nas je dočekao na stadionu.

Teška vremena za nogometaše, priča nam nekadašnji igrač zagrebačkog Dinama, započela su 2001., do kada su igrači bili zaposleni temeljem ugovora o radu: tada im je, na inicijativu HNS-a i uz blagoslov države, dodijeljen status samostalnih obrtnika.

– Klubovi su u to vrijeme imali velikih dugovanja prema državi, za mirovinska i zdravstvena osiguranja i druge poreze, pa se taj problem prebacio na igrače, novopečene obrtnike. Jer lakše je loviti pojedince nego ugasiti klub: kao samostalni djelatnici, igrači moraju klubovima ispostavljati fakture na koje državi moraju platiti doprinose, bez obzira na to jesu li klubovi ispunili obaveze prema njima. A kako većina klubova to ne čini, igrači upadaju u velike dugove na koje im, ako kasne s uplatom, sjeda i zatezna kamata po stopi od 14 posto – objašnjava Jurić.

Nogometaši, kaže nam sindikalist, zbog posvećenosti svome poslu ne znaju ništa o vođenju poslovnih knjiga. Kako to izgleda u praksi?

– Nedavno su igrači jednog kluba, koji neću imenovati, brže-bolje potpisivali profesionalne ugovore na bruto iznos od 3.500 kuna, kako bi od HNS-a dobili licencu za Prvu ligu. Ako igrač mora platiti 2.900 kuna doprinosa i 700 kuna za knjigovođu, u startu je u minusu sto kuna. Ali igrač to ne zna, on misli da je tih 3.500 kuna njegovo, da ih može trošiti. Za šest mjeseci, čovjeka si gurnuo u stečaj – gdje ćeš veće patologije! Klubovi moraju brinuti o svojim članovima, a HNS ne bi trebao ovjeravati takve ugovore – upozorava Jurić i navodi apsurdni slučaj Željka Kovačevića, nekadašnjeg igrača Karlovca.

– Da bi vratio dug državi, Kovačević danas igra u Trećoj ligi i radi noćnu smjenu kao dostavljač – otkriva Jurić.

Ne samo da je nepravedni zakon od igrača napravio socijalne slučajeve, nego nije pomogao ni klubovima. Osim nekima, poput Dinama, koji je registriran kao udruga građana i koji je, sumnjalo se, između 2006. i 2012. nezakonito primio čak 214 milijuna kuna potpora iz proračuna Grada Zagreba. Ipak, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja nedavno je utvrdila da je sve bilo u skladu sa zakonom. Zanimljivo je da Dinamo, za razliku od svih drugih klubova koji eventualnom prodajom igrača krpaju dužničke rupe, pritom ostvaruje visoke profite: u posljednjih dvanaest godina tako je uprihodio 1,2 milijarde kuna, što bi značilo da je hrvatski nogomet uspješna izvozna industrija. I aktualni slučajevi prodaje dvojice maloljetnih prvotimaca Dinama, Tina Jedvaja i Alena Halilovića, u Englesku za navodnih 40 milijuna eura, mogu zavarati. Prema riječima Marija Jurića, prosječan igrač u Hrvatskoj može biti sretan ako se proda jednom u karijeri, jer igrači iz matičnog kluba, zahvaljujući klupskoj politici koju uglavnom vode lokalni politički moćnici i drugi podobnici, uglavnom odlaze bez ugovora.

Samir Toplak, danas nezaposleni trener nezaposlenih igrača, nije ni slutio da će mu ušteđevina iz doba kada je iz varaždinskog Varteksa ostvario transfer u ugledni njemački klub Bochum pomoći da pokrije obaveze prema državi nastale od 2010., otkada mu kao treneru Varaždina gotovo godinu dana nije isplaćena plaća.

– Za doprinose sam dužan 125.000 kuna, odnosno službeno nisam dužan, jer moj obrt još funkcionira. Stoga, iako su fakture nenaplaćene, porez me još uvijek ne tretira. Bivši klub, koji mi duguje nekoliko stotina tisuća, danas je pod suspenzijom, a rješenje vidim u tome da klub konačno ode u stečaj ili da predam zahtjev za ovrhu kod Trgovačkog suda, koji mora iscrpiti sve pravne mogućnosti da dokaže da ne može doći do naplate, što traje godinu dana. Tada bih dobio potvrdu da nemam mogućnost naplate, pa bi Porezna uprava te fakture stornirala – priča nam Toplak nakon završenog treninga.

Kaže da javnost uglavnom percipira Dinamove igrače, koji zarađuju stotine tisuća eura i kojima su izdvajanja od tri tisuće kuna za doprinose zanemariva stvar.

– Mali klubovi servisiraju s igračima one velike, recimo Dinamo, dok oni sami istodobno propadaju – otkriva Toplak.

Ivan Ergić, bivši igrač Juventusa, Basela, turskog Bursaspora i reprezentacije Srbije i Crne Gore, danas deklarirani marksist i kritički analitičar nogometa, kaže da nogometna industrija funkcionira kao i sve druge industrije, u kojima vrijedi zakon ponude i potražnje, s tim da neki klubovi, kao što je Dinamo, imaju gotovo monopolističku poziciju jer imaju vlasnike i mecene, poput Zdravka Mamića, koji imaju novca na bacanje. Nogometno tržište, dodaje Ergić, pored naftne i farmaceutske industrije te trgovine oružjem i drogom, jedno je od najvećih i najisplativijih.

– To što su siromašniji klubovi igrački poligon za bogate posledica je logike monopola, gde jači uvek guta slabijeg. Nekakvo liberalno takmičenje samo je mit, kako u nogometu tako i u društvu uopšte. Fudbal i prateća industrija stvaraju jednu vrstu lažne svesti i svojom logikom na idealan način integrišu ljude u kapitalistički vrednosni horizont. Fudbalska je industrija u sve većoj ekspanziji prema Istoku i Aziji; humanizacija fudbala, pa i sporta općenito, ne može se desiti bez humanizacije društva, odnosno promene tržišnog sistema – objašnjava Ergić.

A tržišnim sistemom vladaju tzv. menadžeri ili agenti, koji nerijetko manipuliraju igračima, pretvarajući ih prodajom u komade mesa ili moderne robove, kako su to jednom prilikom priznali nekadašnji igrač Manchester Uniteda Roy Keane i danas jedan od najboljih svjetskih igrača Cristiano Ronaldo.

Vedran Celiščak, još jedan igrač iz HUNS-ovog kampa, opisuje to na svom primjeru. U karijeri je promijenio puno klubova, igrao je kratko u Rusiji i Kini. Račun mu je blokiran zbog 90.000 kuna duga, nastalog nakon što mu klubovi za koje je igrao (Croatia iz Sesveta, Međimurje, Rijeka, Zagreb) nisu isplatili velik broj plaća, radi čega je pravdu tražio i na sudu.

– Menadžer ili, bolje reći, privatni poduzetnik, kojem neću otkriti ime i koji me svojedobno doveo u Hajduk, pohvalio mi se svojim vezama u Moskvi, kamo sam ubrzo otišao na probu, pa za istoimeni klub potpisao ugovor na tri godine. Menadžer mi je prvo rekao da ću imati mjesečnu plaću od 10.000 dolara, da bi me za nekoliko sati nazvao i rekao da su Rusi spustili cijenu na 6.000, jer sam mlad. Bilo mi je čudno što je cijena tako brzo pala, ali morao sam biti zadovoljan jer u Rijeci, iz koje sam otišao u Moskvu, nisam dobio šest plaća. Nakon devet mjeseci ozlijedio sam se i napustio klub. Ubrzo sam opet povjerovao istom čovjeku, koji me preko svojih poznanstava prodao u Kinu: ugovor na deset mjeseci bio je težak 180.000 dolara, s tim da sam 20 posto od toga morao dati menadžeru. Potpisao sam ugovor na engleskom koji se, kasnije sam shvatio, bitno razlikovao od drugog, kineskog, koji je obavezujući za njihov savez i u kojem je bila naznačena mjesečna plaća od 1.500 dolara. Pisalo je i to da mi, ako ne igram toliko i toliko, plaća pada na 800 dolara. U Kini za 800 dolara?! Nakon tri mjeseca smijenjen je srpski trener koji je vodio klub, došao je drugi stranac i sa sobom doveo još jednog, pa sam postao prekobrojan, jer smiju igrati samo dva stranca. Mi smo k’o bikovi, netko te uzme, hrani i onda proda. Jer za tri mjeseca ti ne možeš ništa zaraditi, a klub ne može ništa izgubiti. Neka i izgube 50.000 nečega, okrenuli su deset puta više na tebi, jer koliko mi je poznato, nigdje preko računa nije prikazano da sam prodan – priča Celiščak.

Danas je, kako kaže, puno pametniji, ali sve više igrača proživljava njegovu sudbinu.

– U Hrvatskoj novca nema i razni tzv. menadžeri, oni koji su do jučer na ulici lubenice prodavali, svjesni su da će te kupiti s dvije-tri tisuće eura. Gotovo dvadeset godina igram nogomet i od njega nisam ništa dobio, osim što su se drugi okoristili mnome – zaključuje Celiščak.

Njegov nezaposleni kolega, bivši mladi reprezentativac i golman Dario Bošnjak, imao je dosad više sreće. Čvrst ugovor sa zagrebačkom Lokomotivom istekao mu je krajem lipnja. Obrt zatvara, dugova nema. I on je bio suočen s čudnim pozivima.

– Unatoč ugovoru, dobivao sam razne ponude da ga raskinem. Glas s druge strane telefona predstavio bi se imenom i prezimenom i kazao da ima nešto za mene, da je na meni samo da imam čiste papire. Poručio bih mu da mi dade neki predugovor, pa ćemo onda razgovarati. U redu, kazao bi mi glas, ali više ne bih dobio povratnu informaciju. Sva sreća da te priče nisam progutao – govori 23-godišnji Bošnjak.

Dodaje da je hrvatsko nogometno tlo muljevito, da mnogi igrači ne dobivaju plaću, pa su spremni na sve i nudi im se svašta. Sjetimo se epiloga afere “Ofsajd” iz 2011., kada je, pritisnuto egzistencijalnim problemima, 15 nogometaša Varteksa, Međimurja i sesvetske Croatije zbog namještanja utakmica Prve lige neko vrijeme provelo u zatvoru, a državi moraju vratiti 1,2 milijuna kuna.

Naš sugovornik Ivan Ergić iz svog igračkog iskustva najbolje zna na koje se sve načine manipulira igračima.

– Igrače vrbuju menadžeri i mešetari dok su još u juniorskim kategorijama i podilaze njihovim roditeljima, pogotovo ako su u besparici, pa im nekoliko hiljada eura i nekakav automobil mnogo znači. Igraču se istovremeno daju neke povlastice, dobiva novac od menadžera jer od kluba uglavnom nema ništa, a uz to idu velika obećanja, priče o velikim klubovima i sve ostalo što fascinira. U to su obično uključeni i ljudi iz kluba, treneri itd., koji sarađuju s tim mešetarima, forsiraju igrače, a na kraju i oni od prodaje dobiju svoj procenat, koji je, kao i kamate, često viši nego zelenaški – kaže Ergić.

Ako igrač ne želi otići u drugi klub, dodaje Ergić, menadžeri vrlo često rade pritisak, u koji se uključuje i mašinerija novinara i medija, što igrača dovodi pred svršen čin, pa pristaje na transfer. Problem je u tome što svi putovi do klubova vode preko posrednika, pa igrač upada u začarani krug takve trgovine. I Ergić je u jednom trenutku bio bez kluba, jer je godinama otvoreno progovarao o kriminalnim radnjama menadžera.

– Naravno, o tome moji kolege, naročito ti idoli i heroji nacije, ne žele da govore, uglavnom zato što su delom u nekakvim dilovima ili ih je jednostavno sramota da kažu da su i oni bili pod robovlasnicima – kaže Ergić.

Prema izvještaju revizorske i financijske kuće Deloitte, prihodi europskih nogometnih klubova u prošloj su sezoni narasli na 19,4 milijarde eura. Europski je nogomet otporan na krizu, a nogometnu industriju snaži to što posjeti stadionima rastu, što podrazumijeva rast prihoda od prodanih ulaznica. S druge strane, slaba posjećenost domaćih stadiona jasan je pokazatelj gospodarske krize u državi, a time i nogometne industrije u Hrvatskoj. Proslavljeni igrač talijanske Parme, engleskog kluba Chelsea i bivši hrvatski reprezentativac Mario Stanić smatra da manjak publike definitivno utječe na potop nogometne industrije.

– Čak se i za reprezentaciju pomno bira stadion na kojem će igrati, jer ga ni ona više ne može napuniti. Dok god navijači ne budu stimulirani od nogometnih tijela, kroz poštenje ili nešto drugo, ne možemo govoriti o pozitivnoj bilanci nogometa. Drugo, dok je bilo političke volje klubovi su bili financirani, ali sada je drugačije. Vidite, najodgovornije osobe ostaju netaknute, a ceh plaćaju igrači. Sve dok u Dinamu budu razmišljali da su samo oni bitni, a ne Šibenik ili Rijeka ili Zadar, tu nema sreće – tvrdi Stanić, koji za jedan sportski portal piše kritički intoniranu kolumnu na temu nogometa.

Hrvatska je sada punopravna članica Europske unije, pa se postavlja pitanje kako će se to odraziti na nogometni sektor. Stanić misli da ćemo doći u situaciju da će svi mlađi igrači odlaziti u druge zemlje, a klubovi u kojima su poniknuli za to dobivati samo simboličnu naknadu, čime će hrvatski nogomet dodatno izgubiti na kvaliteti. Osim toga, ostaje nejasno hoće li se profesionalni sport, pa tako i nogomet, nakon ulaska u Uniju moći financirati javnim novcem: spekulira se da toga više neće biti, ali i da će svi profesionalni kolektivi dobiti jednaku sumu novca. Uzmimo kao primjer Ameriku u kojoj, paradoksalno, postoji jedna vrsta tržišnog egalitarizma: u profesionalnoj, NBA košarkaškoj ligi na snazi je sistem odabira igrača (tzv. draft) koji favorizira slabije ekipe, čime se postiže uravnoteženost među klubovima, zbog čega je i natjecanje zanimljivije. Ili da vjerujemo da će strani kapital spasiti domaći nogomet – grupa američkih investitora već je dala ponudu za splitski Hajduk…

– Osim u slučaju reprezentacije, posljednjih dvadeset godina nismo napravili ništa da zaštitimo nogomet. Mladi i nadareni igrači odlazit će u inozemstvo sa 15 godina. Posrijedi je način na koji nešto funkcionira; Dinamo je naš najveći klub i u svojoj je transformaciji, zahvaljujući sreći, spretnosti, bezobrazluku ili čemu već, stao na noge i uspijeva se promovirati kao ozbiljan klub. Jesu li drugi nesposobni, ne znam. Evo mogućeg rješenja: neka svaki grad koji ima prvoligaški klub uloži po deset milijuna kuna u njega i neka svi s te točke ravnopravno krenu dalje. U protivnom ćemo propasti, a možda smo već i doživjeli sudbinu tekstilne industrije – kaže Mario Stanić.

Nogometaše moraju vratiti na ugovore o radu

Kako su nas obavijestili iz HUNS-a, do 2015. godine nogometaši se moraju vratiti na ugovore o radu, u koje se moraju unijeti i minimalni uvjeti igranja, dogovoreni sporazumom UEFA-e, FIFPro sindikata i Udruženja europskih klubova. Iz HNS-a su nam službeno potvrdili da se rade pripreme za uvođenje tih minimalnih uvjeta u obrasce ugovora te kažu da su oni u 90 posto slučajeva već implementirani u postojeće obrasce. Traje i preregistracija klubova u dionička društva: Hajduk, Istra 1961, Rijeka, Osijek i Cibalija to su već obavili, a još pet klubova u različitim je fazama postupka.