Tenkokratska vlada

Dvije i pol godine nakon svrgavanja dugogodišnjeg autokratskog predsjednika Hosnija Mubaraka, u Egiptu je prošle srijede, nakon 368 dana na vlasti, smijenjen i Mubarakov nasljednik Muhamed Mursi, član umjereno islamističke stranke Sloboda i pravda, političkog krila organizacije Muslimanska braća (MB).

No smjena, za koju se u početku činilo da će glatko proći, pretvorila se u žestoke sukobe zbog kojih se strahuje i od građanskog rata. Od pritvaranja Mursija, prosvjedi njegovih pristaša svakodnevno se događaju ispred sjedišta Republikanske garde, gdje ga vojska navodno drži, pa je u nekoliko dana poginulo više od 50 ljudi. Zbog tog krvoprolića političko krilo MB-a u ponedjeljak je pozvalo na “ustanak protiv onih koji žele ukrasti revoluciju tenkovima i oklopnim vozilima, čak i preko mrtvih ljudskih tijela”.

Mursija je smijenila vojska tri dana nakon masovnih prosvjeda u kojima je, procjenjuje se, sudjelovalo čak 17 milijuna ljudi. Smjeni je prethodio 48-satni ultimatum koji je Mursiju dala vojska, a u kojemu se od njega tražilo da “čuje glas naroda”. Budući da je narod na trgovima egipatskih gradova tražio nove izbore, a Mursi prkosno odbio kompromis, uslijedile su ostavke ministara i distanciranje druge najjače parlamentarne stranke, salafističkog Al Nura, te na koncu i smjena predsjednika. Svrgavanje je objavio general Abdel Fatah Al Sisi, pojavivši se na televiziji okružen predstavnicima prosvjedničke platforme Tamarod, koja je ranije sakupila 22 milijuna potpisa za prijevremene izbore, zatim nobelovcem Muhamedom El Baradeijem, te muslimanskim i kršćanskim klericima i predstavnicima stranke Al Nur.

Al Sisi je rekao da su spomenute organizacije dogovorile da Mursi više neće biti predsjednik, da se raspušta parlament, a ustav suspendira. Predsjedničke ovlasti prenesene su na Ustavni sud, a za privremenog predsjednika postavljen je ustavni sudac Adli Mansur. Već u ponedjeljak, Mansur je izdao dekret prema kojemu se suspendirani ustav ima revidirati u roku od 15 dana, a referendum o njemu održati u roku od najviše četiri i pol mjeseca. Parlamentarni izbori trebali bi se održati početkom iduće godine, a zatim će to tijelo imenovati predsjednika. U međuvremenu, stranka Al Nur složila se da privremeni premijer bude liberalni ekonomist i bivši ministar financija Hazem El Beblavi, a Muhamed El Baradei zamjenik predsjednika.

Naglasivši da vojska nema namjeru baviti se politikom, general Al Sisi više je puta spomenuo potrebu “pomirenja” i usklađivanja interesa svih građana, no prvi potezi vojske nisu bili u skladu s tim apelima. Naprotiv, na Mursija i MB vojska je krenula represijom, pa je bivši predsjednik stavljen u kućni pritvor, a uhapšeno je i dvjestotinjak visokih dužnosnika njegove stranke. Ugašena su tri televizijska kanala sklona Muslimanskoj braći, a na državnoj televiziji započela je kampanja njihovog denunciranja.

Svrgavanje Hosnija Mubaraka trebalo je biti kraj 60-godišnje vojne diktature u Egiptu, no smjena Mursija demonstrirala je da je njezina moć ostala praktički neokrznuta. I sam predsjednik Mursi mislio je da je taj problem riješio kada je prošlog ljeta smijenio kompletan vojni vrh, te na mjesto zapovjednika glavnog stožera doveo Al Sisija i s njim sklopio dogovor da neće biti progona vojske zbog nasilja u vrijeme prve “revolucije”, te da će razgranate i povlaštene ekonomske aktivnosti vojne elite ostati izvan parlamentarnog nadzora.

Egipatska vojska s pola milijuna ljudi najveća je u arapskom svijetu, a njezini čelnici tijekom desetljeća prigrabili su privilegije koje im omogućavaju lagodan život koji financira država. Sam Al Sisi s 58 godina najmlađi je egipatski general, obrazovan je na zapadu i nikada nije sudjelovao ni u jednom ratu, a pozornost javnosti privukao je u vrijeme prvih prosvjeda kada je opravdavao vojničke “testove djevičanstva” nad prosvjednicama. Iako najutjecajniji, vojska u Egiptu nije faktor demokracije, već je zanima isključivo sigurnosna politika, odnosno stabilnost koja joj omogućava uživanje u privilegijama. Zato se i sadašnja demonstracija moći tumači kao snažna poruka svakoj budućoj vladi o tome što bi joj se moglo dogoditi ako, kao i Mursi, pretjera u svojim apetitima.

Svrgavanje Mursija objašnjava se ekonomskim i političkim razlozima, no analitičari napominju da je loše stanje ekonomije, ali i napuhanu birokraciju i raširenu korupciju, uglavnom naslijedio. Četvrtina egipatskog stanovništva i dalje je nezaposlena, gotovo polovica njih živi s manje od dva dolara dnevno, dugovi su progutali strane rezerve, a konstantan rast cijena hrane i redukcije energenata građane su doveli do granice izdržljivosti.

Mursi je situaciju pokušao pokrpati različitim subvencijama, no upravo te subvencije razlog su zbog kojeg nije uspio njegov dogovor o paketu pomoći s MMF-om. S druge strane, neki analitičari, poput filozofa i ekonomista Samira Amina, Mursiju zamjeraju namjeru da na ekonomsku krizu odgovori “ultraliberalnim” mjerama i posvemašnjom privatizacijom od koje bi vrhnje ubrali “reakcionarni biznismeni umjesto Mubarakove klike”.

Na političkom planu, Braća su pogriješila jer se nisu s opozicijom dogovarala oko temeljnih smjernica upravljanja, već su, ohrabrena činjenicom da je čak 75 posto birača glasalo za islamiste, pobjedu shvatila kao mandat za samostalno odlučivanje, a protivnike ili marginalizirala, kao u slučaju sudstva, ili kooptirala, kao u slučaju sigurnosnog aparata. Umjesto rješavanja ekonomskih problema vlada se bavila nametanjem islamističkog ustava, pa su funkciju razjedinjene opozicije preuzeli sudovi, raspustivši parlament u pokušaju sprječavanja donošenja takvog ustava. Mursi je na to odgovorio prisvajanjem enormnih ovlasti, koje je trebao zadržati do donošenja novog ustava, no toliko autoritarne vladavine nije bilo probavljivo ni “revolucionarima”, ni sudstvu, niti vojsci. Mursi se naročito preračunao oko ovih posljednjih, vjerujući da je vojsku pacificirao smjenama i garancijama privilegija i oglušivši se na prethodna upozorenja generala Al Sisija da svojim potezima islamisti stvaraju razdor u društvu.

Upozorenja vojske i ponovno prepune ulice egipatskih gradova označile su početak kraja najvećeg uspjeha Muslimanske braće od početka njihovog postojanja. Taj je uspjeh uslijedio nakon 80 godina neprekidnog djelovanja u ilegali i brutalne Mubarakove represije kojom su Braća proganjana i odvođena u tamnice za mučenje. Najveći pobjednici Arapskog proljeća, egipatska Braća sada su opet postala lakmus papir koji će odrediti sudbinu pokreta u svim zemljama u kojima on postoji, bilo da zbivanja u Egiptu označavaju “konačan pad političkog islama”, kako ih doživljava sirijski predsjednik Bašar Al Asad, bilo da ih gurnu u ekstremizam i opravdavanje nasilja činjenicom da je protiv njih izvršen vojni udar. Mursijev savjetnik za vanjsku politiku Esam El Hadad na predsjedničkoj internetskoj stranici napisao je da će ta poruka “odjeknuti muslimanskim svijetom jasno i glasno: demokracija nije za muslimane”, a zapadni mediji puni su izjava promursijevih prosvjednika koji demokraciju nazivaju “devijacijom od božjeg zakona”.

Predstavnici Muslimanske braće nisu se složili ni s planom tranzicije koji je u ponedjeljak predstavio privremeni egipatski predsjednik, već su ga nazvali “pučističkim”, te “ilegalnim i nelegitimnim”. Nije jasno ni hoće li im, kao najjačoj političkoj snazi u zemlji, uopće biti dozvoljeno da sudjeluju u izborima, a ako je suditi po izjavama sekularnih dužnosnika koji su se ovih dana pojavljivali po zapadnim medijima, to sudjelovanje biti će uvjetovano njihovim suštinskim promjenama. Mohamed El Baradei, primjerice, njemačkom je “Der Spiegelu” rekao da će člana MB-a nakon ponovljenih izbora prihvatiti kao vođu samo ukoliko “stranka prihvati demokraciju, a zemlja dobije parlament i ustav koji će moći spriječiti njihove zloupotrebe ovlasti”.

S druge strane, prošlotjedna zbivanja ukazuju na ponovan uzlet Mubarakove “stare garde”, koja je, osim u vojsci, preživjela i u tijelima pravosuđa. Upravo su oni ti koji će biti zaduženi za revidiranje islamističkog ustava donesenog u vrijeme Mursija, no to ne znači nužno da će novi ustav biti izrazito sekularan. Dapače, ustavni dekret objavljen u ponedjeljak otkriva značajne ustupke salafističkom Al Nuru, stranci koja je na prošlim izborima osvojila 25 posto glasova i u padu Muslimanske braće vidi šansu da postane najjača islamistička snaga u zemlji. Sudjelovanje Al Nura u svrgavanju Mursija tom je činu dalo legitimitet, odnosno dojam da ono nije motivirano antiislamističkim razlozima, pa se time tumače i ustupci koje im vojska i sudstvo sada čine. Isto tako, upravo zahvaljujući njima u sada suspendirani ustav ubačene su brojne odredbe šerijatskog prava, no i novi ustavni dekret izričito navodi da će šerijatsko pravo biti “primarni izvor zakonodavstva”. No liberalne skupine odbile su predloženi dekret, izrazivši nezadovoljstvo činjenicom da se on pokušava progurati na brzinu i bez konzultacija, pa nije isključeno da će se građani još neko vrijeme za demokraciju boriti na ulicama egipatskih gradova.

Susjedi čestitaju, Zapad suzdržan

Zbog smjene vlade Egipćanima su čestitke stigle iz gotovo svih arapskih zemalja, a Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati budućoj su vladi obećali pomoć od osam milijardi dolara. Ta se podrška tumači kao potkopavanje Muslimanske braće, jer su upravo Braća i u spomenutim zemljama najveća prijetnja njihovim autokratskim režimima. Također, ove dvije zemlje već se godinama za regionalni utjecaj natječu s Katarom, koji, unatoč savezništvu s SAD-om, financijski i diplomatski podržava sve regionalne islamističke pokrete, od egipatskog MB-a, preko sirijskih pobunjenika i palestinskog Hamasa, pa do Irana.

Za razliku od susjeda, zapadne su zemlje na vojni udar u Egiptu reagirale suzdržano. S jedne strane, nisu bile sretne zbog puzeće islamizacije jedne od najvažnijih arapskih zemalja, a s druge ne odobravaju niti nasilnu smjenu demokratski izabrane vlade, niti pukotine koje bi uslijed toga mogle razoriti egipatsko društvo. U posebno nezgodnoj situaciji našle su se Sjedinjene Države, budući da one već desetljećima, pa tako i nakon svrgavanja Mubaraka, egipatsku vojsku financiraju sa 1,5 milijardi dolara godišnje, u zamjenu za poštivanje mirovnog sporazuma s Izraelom i suradnju na području protuterorizma.