Tko odlučuje, kako i za koga?

Petnaest minuta prije početka konferencije za medije koju je zagrebački kustoski kolektiv WHW (Što, kako i za koga) sazvao da alarmira javnost o mogućem prestanku rada Galerije Nova temeljem prekida ugovora o korištenju prostora, Bože Čović, direktor nakladničke kuće AGM u čijem je vlasništvu fatalni prostor, poslao je mejl sljedećeg sadržaja: “Poštovane, povlačimo naš prijedlog sporazuma o raskidu ugovora 43/AGM što smo Vam ga proslijedili dana 20. lipnja o.g. Srdačan pozdrav, Bože Čović, voditelj podružnice AGM.”

Sadržaj mejla odmah je p(r)okazan kao primjer javnog dobra, projiciran na konferenciji kao kakav konceptualni višak vrijednosti, ali i kao upozorenje pismenima da se povlačenje kobne odluke ne bi smjelo gledati kao vašarsko-kulturnjački antiklimaks nego kao pljusku, opomenu i dijagnozu u jednom paketu, čitavoj zainteresiranoj zajednici. Što, kako i za koga ta “zajednica” misli, radi i djeluje u lokalnim okvirima, važno je vidjeti.

Najprije nedvojbeno, WHW je jedan od rijetkih uspješnih kustoskih kolektiva s hrvatskom ishodišnom adresom koji suvremenu umjetnost ne dijeli, onako ugrubo i ufino, na “domaću” i “stranu”. To je jedna od kraćih i nimalo banalnih definicija onoga što su 1999. započele Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić i Sabina Sabolović (uz dizajnera Dejana Kršića). Od svibnja 2003. godine WHW vodi Galeriju Nova, neprofitnu galeriju u centru Zagreba, u vlasništvu Grada odnosno nakladničke kuće AGM kojim upravlja Zagrebački holding. Jedini su kustoski kolektiv koji je imao priliku oblikovati velike međunarodne izložbe/projekte u Kaselu (Kolektivna kreativnost, 2005.) i Istanbulu (Bijenale, 2009.). Ali glupo je nizati činjenice profesionalne biografije u paralelnom svemiru lokalne zajednice: radi se baš o tome da nas se to ne tiče, jer je riječ o kvadraturi u centru grada. Radi se samo o tome da se kulturni radnici raznih profila u lokalnoj sredini svedu na trošak hladnog pogona. Radi se konačno o tome da se svaku vrstu alternativne kulture gentrifikacijom “otpelja” u “kreativnu” klošarsku situaciju “programiranja” raspadajućih arhitektura i prisavskih infrastruktura bez bazične toplinske izolacije. Ili griješimo ciničnu dušu takvim procjenama?

Umjesto u kritičku analizu WHW-ovog aktualnog pogona, tjera nas se u provincijalnu kronologiju kokošarskih procjena i denunciranja, gura nas se opet u svijet zagrebačkog malograđanskog trača. A ta je priča jeftina i jednostavna je ta pouka: evo kronologije. Prvo, analiza diskursa šup-karte direktora Čovića u formi internetske poruke kolektivu WHW od 20. lipnja pokazuje da smo možda histerični, jer je jasno da se ne radi o prekidu nego “sporazumnom raskidu ugovora 43/AGM”, kojim se ne predviđa produženje godišnjeg ugovora što ističe u prosincu ove godine. Tako se “sporazumom”, kao usputna opaska, objavljuje namjera vlasnika da “u 2014. godini predmetni prostor dovede u funkciju njegove osnovne djelatnosti”. U daljnjem skladu, stilom koji podsjeća na blagu ironiju, ali relacijom od nje svakako odudara, u dopisu se kaže da bi “bespredmetno bilo naše mišljenje za Vaš program za 2014. godinu što ste nam ga nedavno poslali”.

Važno je naglasiti da niti jedna gradska nadležna institucija nije odgovorila na gomilu upitnika koje im je WHW uputio nakon jezgrovitog mejla Bože Čovića. Kulturna čaršija, mlađa i starija podjednako, koja ideološki prezire ili “ne drži do pomodne estetike/etike” WHW-ovog angažmana što uključuje konstantno propitivanje naravi fašizma kao postfašizma i bavi se manjinskim osjećajem pravde, kuloarski se razigrala “Čović-povodom”. Tako se među starijom kunsthistoričarskom elitom proširio nostalgičarski zov prema nekoj vrsti povratka konvencionalnom slikarstvu, a u smislu nekadašnje orijentacije Galerije, koju je u istom prostoru od 1975. vodila Ljerka Šibenik i “izlagala doista ozbiljne umjetnike”. Galerija, koja sadrži svega 150-ak četvornih metara (gornje dvoranice i donjeg izložbenog prostora), inače se nalazi u nesretnom prostoru Omladinskog kulturnog centra, koji je otvoren 1987. u vrijeme Univerzijade, a u kojemu su djelovali i Omladinski radio, Omladinska televizija, u kojemu je još uvijek kazalište ZKM; u kojemu su mladi u dekadenciji kraja 1980-ih pankerski visili i ignorirali elegantnu Galeriju gospođe Šibenik. Vrijeme 1990-ih OKC je pretvorilo u živu metaforu rođačke privatizacije i lošeg birtijaškog ukusa koji se žilavo održao do danas, ali ta adresa svakako škaklja poduzetničku maštu. Primjerice, jedan se zaposlenik Todorićevog lanca brze hrane “Gud fud” nedavno ad hok raspitivao o vlasniku prostora kod kustosica Galerije: od tog izleta nije se dogodilo ništa, jer se poslovođa očito naslijepo “interesirao”.

Prostor Galerije htio je firmi vratiti Bože Čović, kadar takozvane stare bandićevske garde, koja se nikako poduzetnički nije snašla u okrilju Holdinga. AGM propada, već i zato što se od nakladništva evidentno ne može živjeti. Ipak, Čovićeva logika posjeduje, osim barbarskog stila, nevjerojatnu naivnost: prostor Galerije koji ga u iznosu hladnog pogona, kako je u kratkom razgovoru za “Novosti” rekao, “godišnje košta šezdesetak tisuća kuna”, htio je upogoniti da bi ostvario prihod “u teškim recesijskim vremenima”. “Nemamo gdje promovirati naša izdanja, pa sam mislio otvoriti jedan prostor za promociju knjige, a zatim i prodajno-promotivni prostor namijenjen isključivo dječjoj književnosti, nešto ekskluzivno što kod nas još ne postoji”, objasnio nam je Čović. Ne znamo kome to zvuči uvjerljivo, ali stvar je Čoviću neslavno propala. Mudrost “vraćanja prostora” očito je htio provući formalnim prekidom ugovora, da ne uznemirava nadređene. Ali nadređeni su reagirali.

Eh, na mejlu o “otkazivanju otkaza suradnje” vidi se zapovjedna linija koja je odlučila o sudbini Galerije Nova. Čović je svoju odluku izvolio pokazati Milanu Bandiću, Vesni Kusin i šefu uprave Holdinga, a zatim ju je proslijedio korisnicama. Očito je kao dan, nova pomoćnica gradonačelnika zadužena za kulturu, Vesna Kusin, donijela je mudru odluku. Ne znamo garantira li to dugoročno rješenje problema za Galeriju WHW-a, jer u poruci Bože Čovića nema datuma ni jamstva. Za “Novosti” Čović ipak kaže: “Nema promjena, sve ostaje po starom.” Toga se i bojimo.