Tomislav Zajec: Talent je tek preduvjet za dobro pisanje

Tomislav Zajec predaje dramsko pismo na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Objavio je tri zbirke poezije i četiri romana i dobitnik je mnogih književnih nagrada. Uz osam originalnih dramskih tekstova, autor je brojnih drama za djecu, adaptacija, radio-drama i scenarija. Prevođen je na engleski, mađarski, slovenski, njemački i ruski jezik. Knjiga “Pravila igre – od prve ideje do prvog dramskog teksta” nedavno je objavljena u izdanju VBZ-a i neposredni je povod ovom razgovoru, premda je upravo u režiji Franke Perković u Zagrebačkom plesnom centru praizveden njegov dramski tekst “Trebalo bi prošetati psa”, drugonagrađen na natječaju “Marin Držić” za najbolje dramsko djelo 2012.

Je li važno i zašto je važno voditi se pravilima u pisanju?

Prije svega, smatram da je pravila u pisanju važno poznavati. Potpuno je jasno da je povijest književnosti zapravo povijest zaobilaženja, nadopisivanja, kršenja pojedinih pravila ili čitavih sustava, no da bismo bili u stanju stvarati unutar književnosti, moramo ponajprije usvojiti pravila. Na taj način moći ćemo se odrediti i prema odmaku u vlastitom pisanju ili svjesno koristiti pojedine elemente poetika koje ostaju u sustavu. Zanimljivo je kako jedino u književnom stvaranju postoji ta čudna vjera u prečac; primjerice u likovnoj umjetnosti nikome ne pada na pamet baviti se apstrakcijom prije no što svlada crtanje akta u prostoru.

Strast se može kanalizirati

Pravila ukidaju ili pojačavaju strast? Je li važno strasno, afektivno pisanje?

Poznavanje pravila ne može ni ukinuti ni pojačati strast. Afektivno pisanje o kojem ovdje govorimo može biti podjednako snažno i prilikom slijeđenja pravila i prilikom njihova zaobilaženja. Strast u pisanju može se kanalizirati unutar svakog sustava koji autoru pruža dovoljno slobode stvaranja. A pisanje unutar pravila nudi podjednaku količinu slobode, kao i ono koje ih potpuno zaobilazi. Najveći nesporazumi nastaju u trenucima kad mladi pisci potrebu za svladavanjem pravila promatraju kao prostor ukidanja kreativnih sloboda. Po mom mišljenju, najveća kreativnost uvijek nastaje kao posljedica određenoga ograničenja. Evo i primjera: redovito sam za jedno kazalište, jednom godišnje, po narudžbi pisao drame za dva dramska lica. Međutim, tek sam u petoj ili šestoj duodrami dao svoj maksimum, kad sam iskoristio sva očita formalna rješenja i krenuo u traženje novih modela za tu dramsku formu.

Za vas je, dakle, umjetničko pisanje nužno povezano s disciplinom?

Dakako da nije. Taj sam stav iznio u knjizi, no on je potpuno osoban, kao što je i čitava knjiga moj osobni pogled, rezultat načina na koji sam stvaram. Vrlo sam discipliniran i na pisanje gledam kao na svakodnevnu aktivnost koja zahtijeva uigranost i mentalnu, ali i fizičku snagu. Uz to, najbolje se osjećam dok pišem, taj je proces za mene rijetko mukotrpan. Razlog tomu vjerojatno leži i u činjenici da često mijenjam književne vrste, što zasigurno pomaže u tome da mi čitav proces ostane podjednako svjež.

Što vam je najvažnije kod pisanja – kao autoru, čitatelju, profesoru?

Kao autor nastojim, prije svega, prenijeti ili oslikati određeni dio svijeta bez prevelikog miješanja u njegove temeljne zakonitosti, a tako se ponašam i kao čitatelj; nisam sklon tekstovima u kojima se čitatelju nameću određeni stav, sustav vrijednosti ili rješenje. Kao predavač nastojim biti što otvoreniji za poetike svojih studenata: dok one nisu u konfliktu sa zadanim zadatkom, uživam u toj raznolikosti.

Dakle, postoji recept za pisanje. No postoji li recept za dobro pisanje?

Pisanje je dobro samo onoliko koliko je dobar onaj koji se tim pisanjem bavi. U svojoj sam se knjizi pokušao kloniti vrijednosnih sudova, jer nešto što je meni dobro ili izvrsno, vama može biti potpuno smeće, kao i obrnuto. Teško da bi se dvije osobe mogle do kraja dogovoriti oko definicije dobroga.

Mistifikacija kao mehanizam zaštite

Što je onda talent?

Mislim da je zabuna upravo u tome: talent zapravo nema previše veze s dobrim pisanjem. Talent je tek preduvjet, nulti stupanj koji u sebi još ne sadrži kvalitetu – rodim li se s jednom kraćom nogom, teško da ću se moći baviti sprintom na profesionalnoj razini. No ni dvije zdrave noge nisu garancija da ću u tome biti dobar, one su tek temelj, ulaznica u taj prostor djelovanja. Tako je i s talentom – samo o nama ovisi hoćemo li taj preduvjet znati iskoristiti.

Ipak, počesto ga se mistificira?

Čini mi se da talent uglavnom mistificiraju ljudi koji su općenito skloni mistifikacijama kad je riječ o umjetničkom stvaranju. Mistifikacija na taj način postaje alibi ili paravan iza kojeg se možemo sakriti u slučaju neprepoznavanja. Ali to je u potpunosti razumljivo, svima su nam potrebni određeni mehanizmi zaštite.

Kako kao profesor prepoznajete talentirane, primjerice pri selekciji za ADU?

Srećom, proces prijemnih ispita na Akademiji dramske umjetnosti vrlo je elaboriran, u njemu sudjeluje desetak profesora, pa je puno lakše prepoznati talent. No bez obzira na to, riječ je o vrlo osjetljivom postupku, koji nas koji smo u njega uključeni tjera na neprestano propitivanje.

Koji vam je od vaših poslova najviše prirastao srcu: pisanje, predavanje, rad u teatru?

Vjerojatno onaj kojim se tog trenutka bavim. Trenutačno sam, što vlastitim odabirom a što silom prilika, više posvećen kazališnim projektima i upravo zato jedva čekam da se bacim na pisanje novog romana. Teško bih se na taj način mogao odrediti, ali kad bih morao, vjerojatno bih prednost dao prozi, iako su predavanja, zbog neposrednog kontakta i suradnje koje nema prilikom pisanja, zasigurno najveće osvježenje.

Kako vidite današnju poziciju ovdašnjeg autora? Koliko je ona drugačija u odnosu na ostatak svijeta? I je li usporedba uopće potrebna?

Za mene osobno, već i promatranje pozicije autora kod nas, a potom i pokušaj komparacije s ovima ili onima, pridonosi mistifikaciji. Time, dakako, ne želim umanjiti trud svih onih koji se na bilo koji način bore za poboljšanje statusa pisaca, oni imaju moju punu podršku. Samo, meni je takvo razmišljanje pomalo strano, a razlog je vjerojatno taj što na pisanje nikad nisam gledao kao na posao.