U punom broju
Jubilarno 60. izdanje Pulskog festivala ponudilo je za samostalnu Hrvatsku nevjerojatnih 14 filmova u nacionalnoj konkurenciji, čemu treba pridodati čak deset koprodukcija s hrvatskim manjinskim udjelom (među kojima su vrlo zapaženi “Krugovi” Srdana Golubovića i zadnji film Petera Greenawayja), a ni tu nije kraj. Međunarodni program naime, između ostalog, sadrži pobjednika ovogodišnjeg Cannesa “Adele: poglavlja 1 & 2” Abdellatifa Kechichea, dva filma Francoisa Ozona i zadnje radove Tornatorea i Bertoluccija.
Kao film otvaranja odabran je novi uradak Dalibora Matanića “Majstori”, TV produkcija koja će očito imati kino-život u kojem se nada dobrom odjeku kod publike, jer se ovaj produktivni filmaš odlučio “vratiti korijenima” i napraviti populističku komediju. U “Majstorima”, srećom, nema ničeg sličnog antidinaridskim ispadima i obrani “ugroženog purgerstva” kao u filmu “Blagajnica hoće ići na more”, ali, nažalost, nema ni uspjelog spoja humora i dirljive melankolije koji je krasio to Matanićevo debitantsko ostvarenje. Priča o domaćici (Areta Ćurković) nezadovoljnoj odnosom svog vječno natmurenog muža (Nikša Butijer) prema njoj, kao i udvaračkim nasrtajima silno nespretnog kvartovskog majstora (Goran Bogdan), u znatnoj se mjeri oslanja na fizičku komiku, a potencijalni se ljubavni trokut širi na mogući četverokut kad protagonistica otputuje na more, gdje je oblijeće lokalni ribar (Bojan Navojec). Matanić je film u nemaloj mjeri sklopio kao niz posudbi, citata i hommagea, pa se tako lako prepoznaje utjecaj belgijskog autorskog trojca Abel – Gordon – Romy koji filmove radi s osloncem na Tatijev sofisticirani fizički geg, citiranje “Tko pjeva zlo ne misli” i u završnici parafraziranje “Neki to vole vruće”, dok uporabom klasika i “klasika” zabavnjačke i pop pjesmarice ponavlja vlastiti postupak iz “Blagajnice”. Međutim, “Majstori” su u svemu inferiorni svojim uzorima: fizička komika je isforsirana i neduhovita, pa plošnost i neinteresantnost likova još više dolaze do izražaja jer nema slapstickovske energičnosti, a kamoli virtuoznosti starih majstora nijemog filma kojima bi se kompenzirale tanka karakterizacija i rutinske interakcije likova. Uglavnom, na tlu pučko-populističke komedije novi Matanić znatno zaostaje i za zadnjim Brešanom (“Svećenikova djeca”), pa je o dosizanju filmskih majstora prošlosti besmisleno govoriti.
Drugi domaći premijerni naslov jubilarne Pule viđen do zaključenja ovog broja, “Vis-a-vis” Nevija Marasovića, ostavio je bolji dojam. Marasović, koji je pred koju godinu ugodno iznenadio svojom ultraniskobudžetnom distopijom “The Show Must Go On”, snimio je metatekstualni uradak u kojem, ponajprije kroz odnos režisera i njegovog glavnog glumca, opisuje nastanak no budget filma koji se pred nama odvija. Takav postupak dobro je poznat iz povijesti i suvremenosti i filma i književnosti i slikarstva, pa se može učiniti i malo pase, no Marasović njime sigurno vlada, pri čemu je posebno zanimljivo ironiziranje vlastite autorske situacije, ali i samoironija nositelja jedne od dviju glavnih uloga, Janka Popovića Volarića, kao zvijezde sapunica. Ključni problem filma njegova je jezgra, odnos režisera i glumca na pripremi uloge u izolaciji zimskog Visa: niti je Marasović dovoljno (životno i kreativno) iskusan da taj odnos visokokvalitetno napiše, niti su Popović Volarić i Rakan Rushaidat (režiser) glumci najviše klase koji mogu izvući iz scenarija i ono čega u njemu nema. Ipak, “Vis-a-vis” potvrđuje Marasovićev dar i možda u budućnosti od njega možemo očekivati ono što smo nekad očekivali od Matanića, a gotovo nikad nismo dobili – internacionalno relevantan film.