Velika riba jede malu ribu

Intervju Viktor Orban, HTV 1

Da čovjek ne zna o kome je riječ, pomislio bi da je novinar HTV-a razgovarao s predsjednikom švedske vlade, a ne s najproblematičnijim djetetom Srednje Evrope, mađarskim premijerom Viktorom Orbanom. Naime, Branimir Farkaš svojski se potrudio da ne postavi niti jedno pitanje koje bi sugovornika dovelo u neugodu, pa je u tom nadljudskom trudu i uspio. Ako svim srcem želiš ispasti demokratski lider nedemokratske zemlje, cijeli se HRT uroti da ti u tome pomogne, dosta se tu iskustva nataložilo.

Pitanja o državnom agitpropu koji kontrolira medije, paravojnim formacijama Jobbika koje maltretiraju Židove i Rome ostala su za neku drugu priliku ili za nekog drugog novinara. Orban je zato mogao pokazati svoje najbolje izdanje, a ono nije sasvim loše. U prvom redu, mađarski premijer dobro vlada žargonima i vrlo je plastično objasnio metajezik Unije. “U EU-u se nikada ne koristi riječ ne, to nije europski politički jezik, već se daju diplomatski odgovori. Iz tog je razloga teško reći tko je bio protiv brzog pristupanja Hrvatske. Ali mi smo oduvijek bili na vašoj strani”, rekao je Orban odgovarajući na pitanje tko nas je, tako dobro pripremljene, opstruirao. Ispalio je potom frazu koju jako vole čuti malograđanske uši u Hrvatskoj: “Vi nikada niste bili Balkan.” Jaka, ubitačna konstatacija. “Apsolutno se slažem”, uzvraća Farkaš. Jok, nismo Balkan, nego smo Karibi.

U gospodarskim temama Orban je vrlo suveren. Pohvalio se kako je prvi porezom opalio banke, što je naišlo na užasavanje Bruxellesa, no sada ga mnogi kopiraju. Objasnio je i prednosti nacionalne valute, koje omogućuju razne manevre monetarnom politikom, što mu je pomoglo da sreže deficit i izađe iz recesije, o čemu mi možemo samo sanjati.

Dnevnik HTV-a

“Ta gospoda nikada nisu bila u ribarnici, nikada nisu vidjela ovo, ona jedu panirane osliće ili nešto drugo”, kaže gospođa zavijena u crno, jer joj Slavko Linić kani nametnuti fiskalnu blagajnu. Još je slikovitija izjava druge prodavačice: “Kako ću rezati sipu koja ispušta crnilo i izdavati račun na fiskalnoj blagajni?”

Vrlo dobar TV prilog pokazao je ključnu boljku hrvatskih zakonodavaca: to su birokrati stare škole, koji s realnim životom, proizvodnjom viška vrijednosti, proizvodnjom uopće, nemaju blage veze. Njihovo je da pokupe novac, ne da ga stvore. Ljubo Jurčić dobro je primijetio: naša Vlada sliči na poduzeće u kojemu radi samo računovođa, sve je drugo stalo. Jedan sugovornik u prilogu kaže da na kioscima, gdje je fiskalizacija elegantno izvediva, od nje neće biti ništa i da to nije slučajno. Tamo se beru pare za državne monopole (duhan, markice i sl.), pa zakonodavac ne želi smanjivati promet, a u javnosti možemo čuti i ne baš besmisleno nagađanje prema kojemu se ribarnice uništavaju zato da se poveća promet velikim trgovačkim lancima. Konzum umjesto Dolca, Todorić umjesto anonimnih prodavačica, ta rotacija zvuči vrlo logično. Nekoliko dana prije, u RTL-ovom Danasu, neki prodavač na vukovarskoj tržnici izriče poslovicu: “Bog je stvorio tržnicu da se ljudi druže, a Linić fiskalnu blagajnu da prestanu.” Rekoše jednom na Divljem zapadu: “Bog je stvorio ljude različitima, a onda je došao Samuel Colt i opet ih izjednačio.” Ovdje međutim evolucija, kao i sve drugo, ide naopako, u rikverc…

Dnevnik 3

U nešto više od minutu i pol priloga Marina Gavranović uspjela je na dojmljiv način prikazati kalvariju radnica Kamenskog, dati lice osobnim dramama i pokazati entuzijazam gotovo američkog tipa, osobinu koja se kod naših ljudi nalazi tek u apotekarskim tragovima. Radnice Kamenskog ostale su, naime, bez posla zbog tajkunskih malverzacija sa zemljištem, no za razliku od drugih kolektiva nisu se prepustile sudbini, pa su u Zagrebu osnovale udrugu u kojoj šiju, kroje itd. U nekoliko mjeseci obučile su 90 novih šnajderica. “Svi oni koji su nas mislili odbaciti jer su smatrali da smo stare babe”, kaže Lidija Dugajić, jedna od njih, “ljuto su se prevarili, jer sada najviše znamo i najviše možemo dati.” Bio je to sjajan ton gospođe Lidije, potresan i plastičan. “Neka se država ugleda na žene koje svojim snagama ustraju u borbi za život i pokloni im se”, završava novinarka, a mi smo nekako uvjereni da država to neće učiniti. Zašto bi kada se može i dalje zaduživati, plandovati i ponašati se kao da će njihova do zore gorjeti, što je, kao što iz iskustva znamo, nemoguće.

Mediteraneo, HTV 1

Albert Camus tvrdio je, ne tako davno, kako ima jedna misao bez koje današnji svijet neće moći dugo opstati: to je misao Sredozemlja. “Mladost svijeta”, pisao je Camus, “nalazi se uvijek oko istih obala. Bačeni u ružnu Europu gdje umire, lišena ljepote i prijateljstva, najponosnija od svih rasa, mi Sredozemci živimo uvijek od iste svjetlosti. U srcu europske noći, sunčana misao, civilizacija s dva lica, očekuje svoju zoru. Ali ona već osvjetljuje putove prave nadmoći. Prava se nadmoć sastoji u osudi predrasuda vremena, a najprije od one najdublje i najnesretnije od svih njih koja hoće da čovjek oslobođen nedostatka mjere bude sveden na neku oskudnu mudrost…”

Sredozemni eskapizam, kao bijeg od nepodnošljivog žrvnja kapitalizma, rado je korišten kliše brojnih autora. S uracima poput “Mediteranea” ili “Il Postina” teško je promašiti ukus masovne publike. Ta vrsta “robinzonijade” ne može međutim biti formula za mijenu poretka.

Obale oko kojih je, po Camusu, koncentrirana mladost svijeta i gdje je “inteligencija sestra tvrde svjetlosti”, danas su pred bankrotom, javne su im financije u dubokim deficitima, a zemlje “sunčane misli” sjevernjaci prezrivo nazivaju PIGS – svinje. To su Portugal, Italija, Grčka, Španjolska. Novi talijanski premijer Enrico Letta pokušava Italiji ponuditi “germansku strogost” – to nije ništa drugo nego oskudna mudrost koja se, za ovu priliku, iskazuje kao tekući račun platne bilance. Osunčana misao, mediteraneo, utopija je još samo u filmu, u kojemu smo mogli zaboraviti sustav koji nas melje svakodnevno i uživati u osunčanoj misli svedenoj na svoju pravu, nažalost, jedinu moguću mjeru. Bila su to dva sata dobre zabave, a perspektiva, nju mediteranskoj misli ne treba tražiti. Njene formule kriju se u puno hladnijim predjelima.