Zauzdavanje pomahnitalog tržišta

U furioznoj izmjeni obrata na medijsko-političkoj sceni, s koje redovno izvještavamo, a vezano uz primjenu Zakona o PDV-u na (dnevne) novine, prošlog se tjedna među pokretačima radnje obreo i Ustavni sud. To je visoko državno tijelo do daljnjeg obustavilo primjenu odredbe koja je izazvala najviše rasprave na danu temu, tj. sad već slavnog kriterija od 25 tisuća riječi. Ako je netko ipak propustio ili zaboravio: radilo se o količinskoj donjoj granici dnevno-novinskog sadržaja koji po novom zakonu zaslužuje niži PDV, dakle pet umjesto deset posto.

Netom po donošenju te odredbe, kritizirali smo Vladinu praksu – lociranu u sam vrh, između premijera i ministra financija – kojom se tabloidni sadržaj isključuje prema takvom jednom parametru. Isti bi, doduše, uspio odvojiti najveći dnevno-novinski trash u Hrvatskoj, od sljedećeg takvog. Dnevnik koji se ovdje najteže može povezati s javnim interesom u medijskom području, zaista ima prosječno najmanje riječi “novinarskog autorskog teksta”, a kako se to navodi u zakonu.

Ali mjera se pokazuje nedopustivo arbitrarnom, jer se koliko sutra mogu pojaviti novine s također manje od 25 tisuća riječi i sadržajem od najvećeg javnog interesa. Kvaliteta i količina u ovom slučaju nisu u jednoznačnoj korelaciji. Milanović-Linićeva mjera brzopleto polazi od konkretnog prema općem, namećući se kao apsolutna vrijednost, jer su ministri htjeli zaobići iskazivanje političkog stava o tom pitanju. Njegovo zaodijevanje u varavu suhu normu pokazalo se pritom lošim rješenjem.

Odvjetnici dnevnog tabloida “24 sata” stoga nisu imali težak posao oko podneska, čak i ako zanemarimo lobistički utjecaj na standardno dubiozni Ustavni sud. Samo je još trebalo da napišu, recimo: “Ako nas Vlada baš tako neodoljivo želi isključiti s liste povlaštenih, neka nam barem napiše da je to zbog sadržaja koji, eto, zaista nema puno veze s javnim potrebama, a ne da se skriva iza smiješno neupotrebljivog kvantifikatora.” I što je najluđe, Vlada je to već učinila, samo što gotovo nitko nije primijetio.

Kao što smo objavili u pretprošlom broju “Novosti”, u opticaj se provukao Pravilnik o PDV-u, kao nastavak spomenutog zakona, u kojem stoji: “Novinarskim autorskim tekstom smatra se tekst namijenjen kontinuiranom informiranju javnosti o aktualnom društvenom, osobito političkom, gospodarskom, kulturnom životu i drugim zbivanjima u RH i svijetu.” A to se i u Styrijinu prijedlogu za ocjenu ustavnosti zakona naziva općeinformativnom funkcijom. Ona se može itekako jasno slijediti, ako se za to preuzme politička odgovornost.

Uostalom, ništa drugo od Vlade ni ne tražimo. Ako se složimo da medijsku politiku u javnom interesu treba voditi aktivno i da se javni medijski prostor ne smije državno-politički zapuštati ili deregulirati, onda zahtijevamo izričitu kvalitativnu mjeru za odvajanje prema različitim poreznim skupinama. Vlasti to ne žele priznati, no teško je poreći da su katastrofalni odnosi u informiranju javnosti i medijskom vrednovanju društvene zbilje armirani upravo nekritičkim povlačenjem države.

Pritom nipošto ne mislimo na bezuvjetni nadzor centralne državne uprave, nego na zauzdavanje pomahnitalog tržišta. Hrvatski mediji takvi su kakvi jesu, točno otkako su dopali šaka Kutli, Paviću, Grubišiću, Hrvačiću, Tolju, Ježiću, Faggianu i sličnima – o Todoriću da ne govorimo – i otkako privatnici faktički nikom ne polažu računa o poslovanju u ekskluzivnom medijskom prostoru, križanom s tržištem nekretnina ili ma kakvim trećim mešetarskim biznisom. Istina, nisu se mediji usrećili ni u državnom vlasništvu, ali ovdje ionako nije riječ o tome.

A nije riječ o tome, jer i oni ponajviše služe nabrojanima. Ne zato što bi država nužno bila najgori gazda, nego zato što su je uzurpirali pobrojani cinici. Tabloidi ili klijentelistički nastrojeni mediji nisu samoniklo bilje, nego su nastali uslijed zakonitosti dereguliranog tržišta, s prvenstvenom profitnom vrijednošću. Kad već nema društvenog vlasništva, naime, dok se razni vidovi trećeg sektora – tzv. mediji zajednice – tek razvijaju, i to uglavnom na internetu, mediji u javnom vlasništvu nisu dostatan zalog obrane narodnog interesa. HRT je za to najbolji dokaz, što opet ne znači da nam treba više države na uredničkim kolegijima. Državna vlast, po mogućnosti demokratskije organizirana negoli je slučaj – zatražimo malo i nemoguće – mora za početak zauzeti načelni politički stav o tretmanu medijskog prostora, a potom ga pretočiti u konkretne mjere i efekte. U ovom slučaju, tome bi mogla poslužiti ona definicija o “novinarskom autorskom tekstu”, za čiju je provedbu i PDV-preporuku zaduženo najprije Ministarstvo kulture.

S druge strane, ovo bi se moglo pokazati još jednim zakonskim slovom koje je napisano samo da bi odležalo svoje. Ministarstvo financija nije konzultiralo Ministarstvo kulture, nego je povelo medijsku politiku mimo njega, inače sektorski nadležnog. Još uvijek nitko nema pojma kako će se to provoditi, a u polugodišnjem revizijskom ritmu. Tek iščitavamo da bi proces započinjao nečim poput Komisije za šund, koja znači prvu institucionalizaciju aktivne medijske politike kakvu žalostivo prizivamo.

Ili tako ili smo beneficije naprosto poklonili najjačima, kao što smo i sviknuti. Ustavni je sud najavio da će do konačne odluke o spornoj mjeri uvažiti i prakse drugih država EU-a; nekoliko smo ih (Norveška, Poljska, Finska, Velika Britanija, Danska…) već naveli u prvom članku na ovu temu, 23. lipnja. Iz tih se primjera vidi da bez aktivnog i eksplicitnog odnosa vlasti prema materiji nema upotrebljive medijske politike i da nema te kvantitativne alkemije koja će je nadomjestiti.

Pričekajmo odluku Ustavnog suda, dakle, ali od nje ne očekujmo rješenje problema. Iako će se dotad primjenjivati stopa od pet posto na sve dnevne općeinformativne novine, pa i one koje to uglavnom nisu, trošak po javni budžet neće biti fatalan. No ustukne li Vlada na pola puta do iole opipljive medijske politike – a jest joj se primaknula, makar suzdržano – i vrati li se u zonu nemuštog te nedomišljenog, jao si ga nama s ove specifične strane: dnevnim i tjednim, medijima i publici. Bit će to puno gore nego da se u političko nikad nije ni zaputila.