Žiletima kroz opnu
Metod Trobec bio je serijski ubojica i po njemu su bend nazvali Marko Barišin Bara, Darko Begić Bega, Ivica Vinski i Gordan Dovrak, što establišment nije pozdravio s osobitim ushitom, ako o njemu može biti govora kada se radi o karijeri jednog od najinteresantnijih i najopskurnijih sastava iz osamdesetih. “S mukom žvaču trubadurov vrat” je kolekcija gotovo svega što je ekipa snimila, nedostaju jedino snimci Viva Glorio, što je ime grupe pod kojim su snimili izvrstan album prije pet-šest godina.
Grupa s kojom bismo Trobece mogli usporediti je SexA, s kojom su dijelili svirački prostor, estetski senzibilitet i bubnjara: jedno je vrijeme u grupi svirao Ratko Danilović iz Sexe. Sve to objavljeno je na LP-iju popraćenom s dva CD-a na kojima su zabilježeni koncerti sastava koji su, kao i koncerti Viva Glorio, prava žestoka stvar koju je grijeh propustiti. Trobeci su se ponovno okupili 2006. i počeli sa svirkom iz koje je nastao Viva Glorio. A kako su zvučali nekoć, može se dobro čuti na snimcima objavljenim na “S mukom žvaču trubadurov vrat”. Žvaču li ga zbilja s mukom ili je to šala kojom opisuju vlastiti zvuk, teško je reći, ali da Trobeci škripe kao malo koji bend, u to nema nikakve sumnje.
Već se pisalo kako jako puno duguju grupi Gang of Four u najboljem izdanju, kao moguće paralele vukle su se usporedbe s The Fall, s kojima dijele nervozu – zaista zvuče kao grupa koja si je dobro odabrala ime: nisu, doduše, serijski ubojice, ali tu su negdje, blizu, i mogli bi to postati. Odnosno, svijet koji pretaču u glazbu ima sve elemente nasumičnog killera, koji ubija ne pitajući zašto i koga. Trobeci su prije tridesetak godina snimili album “85” i prvotna ideja bila je objaviti ga ponovno, izvorno je objavljen samo kao audio-kazeta 1992. godine. A onda se krenulo sa skupljanjem svega što su ikada radili. Tog se posla prihvatio Igor Mihovilović i ponuda ide ovako: prvo kompletni album “85”, pa živa svirka s bijenala, zatim demo “Karlovac”, onda snimak koncerta iz Kopra i desetak video-klipova snimljenih od 1982. do 1985.
Kako danas zvuče Trobeci? Možda bolje nego ikada ili je to samo posljedica nemaštovitosti današnje glazbene domaće produkcije koja se utapa u reciklaži i hypeu? Kao da dobro stare, godine im nisu oduzele onoliko koliko su im donijele; iz današnje je perspektive teško vjerovati da se nekada radila ovako radikalna glazba, bez ustupaka, bez pristajanja na dosadu ili konfekciju. Tekstovi su malo prenapeti, osjeća se postadolescentski angst, ali i žrtva punkerske aktivističke fraze vremena, no tada je to bilo tako, tako se udaralo, direktno. Samo što je to direktnost metafore, a ne udaranje maljem u glavu. Danilo Kiš je isticao ovu blagotvornost komunističkog represivnog sustava. Pisci i pjesnici nisu zvučali kao novinari, što je slučaj danas, nego su “bježali” u metaforu. Ali ni takav način stvaranja nije pomogao Trobecima, koji su bili proglašeni “neprikladnima za objavljivanje”. Danas je evidentno da ih treba uvrstiti među inovatore kao što su Captain Beefheart, Mark E. Smith ili Art Ensemble of Chicago i brojni drugi plivači protiv struje.
Trobeci su se kretali prema izvoru kojemu je i danas teško locirati točno mjesto, njihova je glazba tako raznovrsna, a pritom gotovo nikada ne prelazi u dosadu i maltretiranje slušatelja, kod njih ima funka, punka, i cijelo vrijeme imate osjećaj kako se note pretvaraju u žilete što sijeku opnu u koju ste se zatvorili pred čudesima svijeta. Ovo bi izdanje tu opnu moglo raščarati.