Kronika

Nema razdora, problem je stoka bez nadzora

I Srbi i Hrvati kažu da su u tuči zbog stoke protagonisti slučajno različite nacionalnosti. Najveći problem u Voćinu je stoka bez nadzora, a probleme stvaraju samo dvije ili tri obitelji koje su spremne i oružje potegnuti

Upeklo podnevno kolovoško sunce, ni dašak vjetra. Toplinski val potjerao s ulica Voćina u debelu hladovinu sve što diše. Uređaji pokazuju 35 celzijevih stupnjeva. U središtu mjesta, jedna do druge, dvije su birtije, u svakoj po nekoliko momaka. Hlade se pivom. Ne žele fotografiju u novinama, ali spremni su odgovarati na pitanja o nedavnom incidentu u Rijencima kada su trojica doseljenih Hrvata s Kosova pretukli Srbina Milenka Obradovića, kao i razgovarati o (su)životu Hrvata starosjedilaca, Srba povratnika, Hrvata s Kosova i Hrvata iz Bosne.

U prvoj gostionici nasilje osuđuju i naglašavaju kako međunacionalni sukobi nisu dobrodošli, dok, međutim, u susjednoj ističu da je “Srbin sigurno dobio ono što je zaslužio”, “jer to više nije njegova zemlja” i kako kažu, “ne bi ga nitko tukao da nije provocirao”. Kasniji sugovornici potvrdili su naše pretpostavke – u prvoj birtiji okuplja se isključivo liberalniji svijet, a u drugoj oni koji ponekad zapjevaju “Juru i Bobana”.

Takvih je, srećom, malo, pa incidenata s nacionalnim predznakom gotovo i nema. Virovitičko-podravski dožupan i donedavni predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Virovitičko-podravske županije Igor Pavković, inače iz Hum Varoši nadomak Voćina, kaže kako se nacionalna netrpeljivost pojavljuje u drugom planu.

– Na području Voćina glavni je problem držanje stoke bez nadzora. Kad se taj problem riješi, svi drugi problemi će nestati. Stradaju oni koji ne dozvoljavaju napasanje tuđih ovaca na svojoj zemlji – rezolutan je Ivković.

Milenko Obradović izašao je iz bolnice desetak dana nakon incidenta. Prva dva dana bilo mu je loše jer je kućni krevet mekan pa pritišće rebra. Zato je posredstvom Crvenog križa na korištenje dobio bolnički krevet i sad se osjeća dobro. Njegov prijatelj Pero Perić iz Ćeralija, Hrvat s Kosova i općinski vijećnik HNS-a u nekoliko mandata, za incident je čuo tri dana nakon što se dogodio i odmah je ponudio pomoć. Uz njegovo posredovanje napadači su priznali krivicu i ispričali se. Spremni su platiti odštetu u granicama mogućnosti, ponuditi trajni mir, predložiti da se parcele podijele, razgraniče i da se ljudi dogovore gdje će čija stoka pasti.

– Miću znam ima već 15 godina. Vodili smo spor oko kuće, sud je rekao svoje i od tada smo pravi prijatelji. Ako njemu zatreba pomoć ja uskočim, a kad meni treba, on je uvijek tu. Njemu je sada bila potrebna pomoć i sve što sam mogao napraviti je pozvati obje strane na mir i razumijevanje – objašnjava nam Perić.

Po dolasku u Voćin prije dvadesetak godina, Perići su uselili u Obradovićevu kuću. Nakon dugotrajnog sudskog procesa obitelj je bila deložirana, ali je država od Obradovića otkupila kuću i dala ju Perićima na korištenje.

– Sve negativne stvari koje su se dogodile moramo ostaviti daleko iza leđa. Život ide dalje, jedan bez drugog ne možemo – objašnjava svoju životnu filozofiju Perić.

Da jedni bez drugih ne mogu slaže se i Pero Živković iz Smuda, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Voćina, naglašavajući kako incidenata do ovoga nije bilo.

– Sve nas muče iste brige. Ja radim u Drvenim konstrukcijama i dobivam redovito plaću, moji prijatelji rade u susjednoj tvrtki i dva mjeseca nisu dobili plaću, a najviše je onih koji nigdje ne rade. Bilo bi sve drugačije da se otvaraju nova radna mjesta i da netko dođe investirati u ovaj kraj – kaže Živković.

Šumarski tehničar Zdravko Ojkić iz Voćina, u Šumariji Ćeralije ne može dobiti stalni posao. Zaposlen je preko agencije, od ugovora do ugovora, i tako sedam godina.

– U šumariji su zaposleni radnici svih nacionalnosti i nikada nije bilo problema. Incidente u mjestu uvijek izaziva nekoliko istih osoba ili obitelji. Zato po njima ne valja suditi cijelim skupinama – kazuje Ojkić.

Mjesni poštar i predsjednik Općinskog vijeća Jozo Jaković doseljenik je s Kosova. Dvadeset godina raznosi poštu, ušao je u ama baš svaku kuću i ne sjeća se da je imao problema sa Srbima i Hrvatima nego “s ljudima i neljudima”.

– Netko se želi dokazati znanjem i vještinama, a neki do izražaja mogu doći samo tučom i nasiljem. Imam četiri hektara zemljišta i ogradio sam ga sa 900 metara žice da ne bilo svađe. To je velika investicija, ali ne želim dolaziti u probleme zbog stoke koja bi dolazila na moju zemlju, jer kad moraš štiti svoje, zlo izađe i iz dobrih ljudi. Na to sam se odlučio kada su mi jedne godine koze uništile šljivik – kaže Jaković.

Prema posljednjem popisu stanovništva, na području općine Voćin živi približno 200 Srba, isto toliko Hrvata starosjedilaca, oko 1800 Hrvata doseljenih s Kosova i desetak obitelji koje su pod Papuk došle iz Kotor Varoši u Bosni.

Mentalitet i navike im se razlikuju, pa je prije dvadesetak godina, kada su Hrvati iz Letnice i Janjeva useljavani u napuštene srpske kuće na području općine Voćin u Virovitičko-podravskoj i na području Đulovca u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji, dolazilo do povremenih čarki, tuča, pa i ozbiljnih sukoba. Mnogi Hrvati i Srbi starosjedioci i danas ih posprdno nazivaju “Šiptarima”, a narječje kojim govore “šiptarskim jezikom”. Na ulazu u općinu Đulovac, na tabli dobrodošlice već godinama stoji grafit: “Sveta zemljo Hrvatska, nećeš biti Šiptarska”.

– To je uvreda za sve nas. Sve nam možeš kazati, samo ne da smo Šiptari, jer najveće zlo smo doživjeli upravo od pripadnika albanskog naroda. Do 1991. godine živjeli smo sa Srbima kao braća. S Albancima nismo nikad živjeli dobro. Nazivajući nas Šiptarima, lokalni stanovnici diraju nam stare rane, jer svaka obitelj je imala neko zlo s njima. Naše obitelji su već sedam stoljeća između dvije vatre. Sve smo prevladali i sada smo ovdje, želimo živjeti u miru – kaže Jaković i dodaje da se puno toga promijenilo nabolje u dva desetljeća, koliko su ovdje.

Smeta mu što mediji u Voćin dođu samo kad se dogodi nekakva negativnost i što novinari od svega naprave senzaciju. Srbi i Hrvati s kojima smo razgovarali ističu kako tuča zbog stoke u kojoj su protagonisti sasvim slučajno različite nacionalnosti, nikako nije vijest za televizijski dnevnik. Posebno su ogorčeni izvještavanjem srpskih medija koji su objavili da je brutalno pretučen Srbin povratnik i da su ga vrijeđali po nacionalnoj osnovi, što je demantirao i napadnuti Milenko Obradović.

– Zašto ne dođu snimiti kako Srbi i Hrvati jedan do drugoga žive zajedno i kako jedan drugom pomažu u dobru i zlu. Evo, moj prvi susjed je Srbin, sretan sam što ga imam – ističe Jaković.

Htjeli smo predstaviti te pozitivne primjere, fotografirati susjede i komšije, ali bezuspješno. Ispričali su nam svoje priče, ali svatko od njih naveo je razlog zbog čega ne želi u novine – jednom ne bi bilo zgodno da rodbina i prijatelji u Srbiji vide kako se on ljubi i grli s Hrvatom s Kosova, a jednoj Hrvatici sin radi u javnoj ustanovi, pa mama misli da bi mu fotografijom na kojoj se ona druži sa Srpkinjom mogla donijeti problem.

Od pozitivnih primjera sugovornici ističu slučaj “kosovarske” obitelji Gegić iz Macuta koja je na dohranu uzela baku Srpkinju Ružu Grgur. Također, u udomiteljskoj obitelji Anđeline Jaković od 12 korisnika, čak devet je srpske nacionalnosti.

– Nikada ne pravimo razliku među ljudima. Obitelji naših korisnika koje uglavnom ne žive ovdje vrlo su zadovoljne kako se skrbimo o njihovim najmilijima – kaže Anđelina.

Da je stoka bez nadzora najveći voćinski problem ističu gotovo svi naši sugovornici. Nije neobično vidjeti u samom središtu da koze brste travu. Građani su tako jednom dojavili da krave jedu cvijeće s lokalnog groblja. Probleme, slaže se većina, stvaraju samo dvije ili tri obitelji, a ne cijele skupine. Međutim, nitko im ne želi spominjati imena jer s njima ne želi imati nikakvog dodira. Oni su spremni, kazao nam je jedan stanovnik Voćina, i oružje potegnuti. Ne može im ni sustav ništa jer znaju koristiti rupe u zakonu.

Starijoj ženi koja živi sama često su zalazili u šumu i izvlačili po pet metara drva. Kada je baki to dozlogrdilo stala je pred traktor i dočekala policiju. No šteta je bila manja od tisuću kuna, pa policija nije postupala po službenoj dužnosti nego je starica morala podnijeti privatnu tužbu, a za to nije imala novca. I tako, malo po malo izvukli su oni sva drva. Virovitičko-podravski dožupan Igor Pavković smatra da je zakazao sustav.

Ako slučaj s Milenkom Obradovićem prođe nekažnjeno nasilnici će se ohrabriti i ponovno možemo očekivati incidente – kaže Pavković.

•  

Voćinu treba jaka socijalna služba

Direktor Gradskog društva Hrvatskog crvenog križa Slatina Vlatko Jelinčić već 20 godina radi na različitim projektima koji pomažu stanovnicima voćinskog kraja. Imao je prilike svjedočiti različitim životnim situacijama brojnih obitelji doseljenih Hrvata s Kosova, Srba povratnika te Srba i Hrvata starosjedioca. Ako i ima sukoba, mišljena je Jelenčić, oni ne nastaju zbog toga što netko nekoga voli ili ne voli nego prije svega zbog teške ekonomske situacije.

– Voćin je daleko od gradskog središta, pa mi se čini nekako getoiziran, odsječen od svijeta. Imali smo različite projekte za ovdašnje stanovništvo. Neki su bili namijenjeni samo Hrvatima s Kosova, a od 2006. posebno za staračka srpska domaćinstva, organizirali smo košnju trave, sitne popravke cijepanja drva i prijevoz automobilom kod doktora. Imam i danas projekte, ali ih nema tko financirati. Političari se ovdje pojave samo kad je neki veliki problem, a kad treba dati novac onda ih nema – napominje Jelenčić.

Posebno je radio s doseljenicima, a bolje je rezultate postizao u većim sredinama, tamo gdje je bio povezan s lokalnim stanovništvom.

– Nekada je tu Centar za socijalnu skrb imao svoj ured, danas ga više nema. Mislim da bi ovom stanovništvu itekako bila potrebna jedna jaka socijalna služba. Primijetio sam da je mlada populacija prijemčiva i da želi slušati, ali nitko s mladima ne radi – kaže Jelenčić.

Goran Gazdek

•  

Danica Mičić, vijećnica u Općini Lasinja

Kad dođe cesta, sve će ići lakše

Općina je do sada riješila najveći dio svojih problema, pa će se ove i sljedeće godine više moći posvetiti Sjeničaku, koji je zapravo ostao jedini veći problem

Postali ste vijećnica u Općini Lasinja, ali ste imali i niz funkcija u srpskoj zajednici Karlovačke županije?

Na majske lokalne izbore izašla sam sa vlastitom nezavisnom listom za Vijeće i za načelnika Općine. Zauzela sam treće mjesto, a lista je osvojila jedno vijećničko mjesto. U prošlom mandatu bila sam zamjenica općinskog načelnika iz redova srpske zajednice. Bila sam već dva puta općinski vijećnik u Lasinji i dva puta član Županijskog vijeća SNM Karlovačke županije. Uvijek sam nosila listu SDSS-a iako nisam bila član stranke, a na zadnje sam izbore izišla kao nezavisni kandidat. Inače sam inženjer elektrotehnike i radila sam u karlovačkoj Elektri, a sada se bavim poljoprivredom, stočarstvom i proizvodnjom sira od kozjeg mlijeka u vlastitoj sirani.

Kako bi se mogao ocijeniti položaj Srba u Karlovačkoj županiji, a posebno u Općini Lasinja?

Nema velike razlike u Općini Lasinja u odnosu na druge sredine u Županiji. Problema je mnogo. U općini su dva srpska sela, Prkos Lasinjski i Sjeničak Lasinjski. Do popisa stanovništva 2011. smo imali oko 18 posto Srba, a nakon popisa manje od 14 posto i izgubili smo pravo na zamjenika načelnika, dok je ostalo pravo na samo jednog vijećnika. U Prkosu i nije tako loše, tretman općinskih vlasti je ravnopravan, infrastruktura je relativno dobra, postoje struja, telefon, voda, ulična rasvjeta, putovi su asfaltirani. No, ljudi je sva manje, domaćinstva su staračka, školske djece nema, a najmlađem stanovniku je više od 30 godina. Za nekoliko godina Srbi će u Prkosu biti manjina jer se ljudi nisu vratili, a dosta ih je za bagatelu rasprodalo svoja imanja. U Lasinjskom Sjeničaku je problem to što je odmaknut od centra općine, teško se komunicira, nema putova već se vozi običnim šumskim putem do Lasinje. Ljudi gravitiraju Karlovcu, kao i stanovnici Gornjeg i Donjeg Sjeničaka koji su dio Grada Karlovca. Djeca idu u školu u Skakavac, koji isto spada pod Karlovac, a tu nam je i poštanski ured koji radi samo dva sata dnevno. Na neki smo način razapeti između Općine Lasinja i Grada Karlovca.

Da li bi pripajanje Karlovcu bilo rješenje?

Postoji ideja da bi snažniji grad prije riješio egzistencijalne i infrastrukturne probleme. No mislim da je bolje da ostane ovako. Naime, Općina je do sada riješila najveći dio svojih problema, pa će se ove i sljedeće godine više moći posvetiti Sjeničaku, koji je zapravo ostao jedini veći problem. U Karlovcu je mnogo onih koji očekuju pomoć, tamo je “gužva” veća. Kada se riješi problem ceste do Lasinje ostalo će ići lakše. Problem je i struja zbog dotrajale niskonaponske mreže, što onemogućuje rad poljoprivrednim strojevima i mužnju stoke.

Koliko je Srba u općini Lasinja?

Od ukupno 1600 stanovnika, Srba je nešto više od 200, a upisano je 310 birača. Po popisu birača imali bi pravo na zamjenika načelnika, ali je za ove izbore meritoran bio popis stanovništva. Znam da mnogi nisu bili popisani ako ih popisivač nije zatekao kod kuće.

Kako idu povratak i obnova?

Povratak je po mom mišljenju završen. Izbjegli su se snašli u novoj sredini, zasnovali familije, našli posao… Ovdje ih ništa od toga ne čeka. Vratilo se možda 20 posto stanovništva. U dva srpska sela samo je petero osnovnoškolske djece. Sa tog aspekta budućnost nam nije dobra iako ovaj kraj ima velike turističko-poljoprivredne potencijale, blizinu Zagreba i Karlovca, rijeku Kupu…

Spomenik u Prkosu je obnovljen?

Obnovljen je lani uz veliku pomoć SNV-a i dotacije od 50 hiljada kuna, a dio je dala i Općina. Uredno se održava u znak sjećanja na više od 1500 žrtava ustaškog pokolja od 21. decembra 1941.

Milan Cimeša

Komemoracija i pomen za ubijene u ustaškom masakru u Kusonjama

Sjećanje na žrtve “Krvavog avgusta”

Mjesni odbor Kusonje prvi put je organizirao komemoraciju za 473 žrtve, koju su ranije organizirali antifašisti. Spomen-ploče obnovila su antifašistička udruženja, mještani, manjinska vijeća i SNV

U povratničkom selu Kusonjama, koje se smjestilo na ulazu u Pakrac i koje još uvijek nosi tragove ratnih razaranja, 13. avgusta održana je komemoracija i pomen žrtvama ustaškog masakra počinjenog na taj dan 1942. godine, a vladika Sava sa sveštenstvom svoje eparhije služio je liturgiju u tamošnjoj crkvi koja je bila poprište tog masakra.

Ustaše su u Kusonjama pobile 473 stanovnika tog i obližnjih sela, kao i izbjeglica s Kozare čija se imena znaju, iako je prema nekim procjenama broj žrtva bio 530.

Najveći dio žrtava, muškaraca, ali i jedan broj žena i djece, natjeran je u pravoslavnu crkvu koja je zatvorena, polivena benzinom, zatrpana slamom i spaljena. Oni koji nisu stali u crkvu poklani su i pobacani u bunare udaljene oko 300 metara od crkve. Brojni mještani utrpani su u vlakove i otpremljeni u logore smrti Jasenovac i Stara Gradiška. Dio djece podijeljen je hrvatskim porodicama za seoske poslove ili usvojen, navodi se u svjedočenjima masakra.

Komemoracija je počela okupljanjem u centru sela kod srušenog doma kulture i polaganjem vijenaca na spomenik sa spomen pločom koju su antifašisti i stanovnici Kusonja obnovili 2009. godine, nakon čega se otišlo do bunara s obnovljenom spomen pločom gdje su također položeni vijenci, a paroh pakrački Đorđe Teodorović služio je pomen uz sasluženje sveštenika Slavonske eparhije.

Među 150 do 200 prisutnih mještana, rodbine žrtava i antifašista, bili su i predstavnici lokalne samouprave, Vijeća srpske nacionalne manjina i rukovodioci antifašističkih udruženja i Požeško-slavonske županije.

Osim svjedoka događaja, penzioniranog profesora Dragana Grujića, koji je evocirao uspomene na taj događaj i koji je kao dječak zločin gledao sakriven u obližnjem žbunju, prisutnima su se obratili i zamjenik župana Miroslav Grozdanić i predsjednik mjesnog odbora Kusonje Milan Kozlović.

– Masakr u Kusonjama tek je dio “Krvavog avgusta” 1942. godine, koji je započeo pokoljem u Derezi, gdje je stradalo između 300 i 400 ljudi, a nastavljen je s Japagom, gdje je također stradao velik broj ljudi, a zatim Šeovicom, Kusonjama i Sloboštinom, gdje je pobijeno 1368 nedužnih ljudi, među njima 1000 žena i stotinjak djece – rekao je Grozdanić za Novosti, ističući da su ustaše vršile pokolje i 1941. kad je stradalo selo Grđevica.

– Problem je što su državne i lokalne vlasti učinile vrlo malo na obnovi spomen obilježja koja su uništena početkom 1990-ih. Spomen ploče u Kusonjama obnovila su antifašistička udruženja i mještani, neke druge obnovljene su i doprinosom manjinskih vijeća, među kojima ona u Kukunjevcu, koju je financirao SNV – rekao je Grozdanić i dodao da su vlasti Požege za vrijeme bivšeg gradonačelnika dale određenu pomoć, a neku simboličku pomoć daje i grad Pakrac.

Kozlović je za Novosti naglasio da je ove godine mjesni odbor prvi puta organizirao komemoraciju dok su to ranijih godina organizirali antifašisti.

– Kusonje su prije Drugog svjetskog rata bile veliko selo u kome je bila parohija s oko 2000 duša. Nakon rata u selu je bilo četiri puta manje ljudi – kaže Kozlović, dodajući da je pred najnoviji rat, u kome su Kusonje također stradale, živjelo 1100 ljudi.

– U selu, prema posljednjem popisu, živi 293 stanovnika u 150 domaćinstava – ističe Kozlović.

Ipak, dosta ljudi bilo je u crkvi gdje je vladika slavonski Sava sa sveštenstvom eparhije služio liturgiju, a vjerski obred praćen je i zvukom zvona.

– Ono je nedavno postavljeno umjesto onog koje je nestalo u ratu, a izrađeno je sredstvima crkve, kao i donacijama iz inostranstva – rekao je Kozlović.

Nenad Jovanović

•  

Povratnička obitelj Gverić nije riješila sve probleme, ali snalazi se

Povratak je nešto prirodno

To je ko da me pitate zašto sam jutros obuo čarape. Za mene je povratak kući nešto prirodno, jer ako imaš kuću, trebaš da živiš u njoj – kaže nam Božidar Gverić

Svaka povratnička porodica ima svoju priču u kojoj ima i dobrih i loših stvari, ali sve zavisi o njihovom omjeru. Ni priča o porodici Gverić iz Plaškog nije izuzetak iako spada među one uslovno rečeno sretnije, iako ni oni sve svoje probleme nisu riješili do kraja.

Priča i kod njih počinje u Oluji kad Božidar Gverić kao i ostali napušta svoju kuću, odlazi u Srbiju i skrašava se u Somboru, gdje upoznaje svoju buduću ženu Ranku s kojim je nakon vjenčanja imao dvije kćerke, Ljubicu, koja sada kreće u četvrti razred srednje škole, i Milicu, koja sada kreće u osmi razred. Imali su i cvjećarnicu u najmu, ali su se ujesen 2006. vratili u Plaški u Božidarovu kuću koja je u ratu oštećena i pokradena. Podnijeli su molbu za stambeno zbrinjavanje preko dodjele građevinskog materijala. Pozitivno rješenje dobivaju “već” 2010, a shodno praksi nadležnih kad su u pitanju srpski povratnici, “u tren oka”, već 2012. dobivaju građevinski materijal, ali i pored uloženog truda Božidara i svih koji su mu pomagali, radovi na kući još nisu do kraja završeni.

Naše prvo pitanje je o tome što ih je nagnalo na povratak.

– To je ko da me pitate zašto sam jutros obuo čarape. Za mene je povratak kući nešto prirodno, jer ako imaš kuću, trebaš da živiš u njoj. U Somboru smo bili podstanari. To što smo imali cvjećaru znači da smo imali posao, ali nismo imali riješeno stambeno pitanje, a ono je ipak vrlo bitno – odgovara Božidar, ističući da se prvi vratio njegov otac, a da su ranijih godina dolazili u kuću koja je zbog tadašnjeg stanja najveći dio godine bila prazna.

Njegova žena Ranka kaže da je odluka o povratku bila zajednička.

– Zajedno smo odlučili da imamo svoj dom. Bilo nam je dosta šetanja po tuđim stanovima, bilo je bitno da dođemo na svoje – kaže i dodaje da su se iz Sombora vratili s dvije kćerke, dok su u Plaškom dobili pojačanje, dva dečkića Nikolu i Vukašina.

Vrlo brzo nakon povratka, u proljeće 2007. Božidar se zapošljava i u kontinuitetu radi pet i pol godina u građevinarstvu od terena do terena, do prošle godine kad mu firma propada, slijedeći trendove krize u tom području. Svoje vještine nastavio je koristiti na svojoj kući s obzirom na dobiveni građevinski materijal.

– Osim što se bavim poljoprivredom, cijela godina protekla mi je u radu na kući. Nisam imao sredstava da platim ekipu majstora da to urade za tri mjeseca, pa sam 80 posto radio sam uz pomoć obitelji i susjeda – kaže on, ističući da je do avgusta, otkako je zaposlen u programu javnih radova, neki dan radio kod kuće, neki u njivi, a neki u selu.

– Ima i “ljenguza” koji leže po cijeli dan, ali ja sam tip čovjeka koji nije navikao da živi na tuđim leđima. Ono što se dobije, dobije se, ali se čovjek treba sam izboriti za svoju sreću – kaže Božidar, koji s Rankom ne prestaje razmišljati o pokretanju nekog samostalnog posla.

– Plaški je malo mjesto, pa je teško naći nešto što bi bilo uspješno. To ne bi bila ni cvjećara, jer je Plaški premalo mjesto za to. U Somboru je bilo 20.000 ljudi, a ovdje ih je višestruko manje – kaže Božidar.

Gverići sada žive od 4700 kuna socijalne pomoći i dječjeg doplatka.

– Dva puta Općina nam je dala i jednokratnu pomoć od 500 kuna, jednom prošle, a jednom ove godine – kaže Ranka, ističući da bar za hranu nema problema jer osim živine imaju njive i vrt u kome rade, a ove godine sve je, kako kaže, odlično rodilo.

S druge strane, iako je dobio sve papire jer je rođen u kući u kojoj sada žive, imao je ličnu kartu i prije rata, a supruga, koja je bila državljanka Srbije, kako kaže Božidar, “rešena je u nekom normalnom roku”.

Djeci je dobro s obzirom da Gverići stanuju praktički u varoši.

– To je prednost jer dijete ode pješke u školu i vrati se, za razliku od onih koji žive u selima udaljenima i do 15 kilometara, a autobus vozi ili ne vozi – dodaje Božidar.

Sada u školu ide Milica, dok će Nikola i Vukašin u školu krenuti za dvije-tri godine. Ljubica pohađa Srpsku pravoslavnu gimnaziju u Zagrebu i odličan je učenik. Božidar se nada da će i Milica u tu gimnaziju.

– Ona pruža djetetu besplatan dom i udžbenike, ali i solidno obrazovanje, što je važno za budućnost – ističe Božidar, dodajući da je za budućnost i za sadašnjost važno imati prijatelje.

– Otkako sam se vratio, nemam problema, a prijatelji su mi i Srbi i Hrvati, jer za mene možeš biti čovjek ili ne – kaže on.

Što se povratka tiče, Božidar nije pretjerano uvjeren da će se još mnogo ljudi vratiti.

Ljudi se ne vraćaju jer je proteklo mnogo vremena, a svako je tamo gdje je došao organizirao život na svoj način – zaključuje on.

Keramika iz JanjaGame

Božidar u programu javnih radova sada privremeno radi u ateljeu za izradu keramike Janja Gora u istoimenom selu blizu Plaškog. Atelje se zadnjih nekoliko godina, po riječima voditelja Branka Šupice, nastoji etablirati i kao jedna od turističkih znamenitosti kraja.

– I ovakav vid javnih radova može biti koristan, a to što će Božidar do kraja godine biti kod nas logičan je nastavak našeg prijateljstva i suradnje – kaže Branko, ističući da se Božidar, otkako je 2006. atelje počeo s radom, prvi priključio i učestvovao u aktivnostima.

Božidar je s Brankom, članovima njegove familije i još desetak ljudi učestvovao u gradnji nedavno završene peći za keramiku na drvo, po uzoru na slične japanske peći kao što su Anagama ili Noborigama, zbog čega su je i nazvali JanjaGama.

– Peć je prilagođena našim potrebama i uvjetima. Dovoljno je velika da u nju stanu veliki radovi, ili puno njih, a opet dovoljno mala da se može često paliti, bez predugačkih čekanja između paljenja – kaže Branko i ističe da su on i atelje učesnici brojnih projekata i izložbi, poput onog “Kreativci u Lici”, kojim se djecu preko radionica i aktivnosti u prirodi animira za umjetnost.

Sličan projekt radionica i kolonija postoji i za odrasle keramičare iz Hrvatske i drugih zemalja, a tu je i projekt putujuće izložbe “Chawan – plemenita šalica za čaj”, koja je održana u više evropskih država, dok se ujesen planira izložba na Tajvanu, a naredne godine u Dubrovniku.

Nenad Jovanović

Zoran i Gordana Štampar od povratka se teško bore da prehrane obitelj

Pjesme su moj život, ali se od njih ne živi

I kada sam lijevao beton u Njemačkoj, sjekao drva u Bosni, stajao za pultom trgovine, u mojoj glavi samo su se rojili stihovi koje sam kasnije brže-bolje zapisivao i slagao pjesme

Kada je, odmah nakon Oluje, u kolovozu 1995. tada 21–godišnji Zoran Štampar iz Topuskog pobjegao s majkom, ocem i djevojkom Gordanom put Srbije, nije ni slutio da će, 18 godina kasnije, lutati s ženom i dvije djevojčice, Aleksandrom i Tamarom, raspadnutom Jugoslavijom i ujedinjenom Europom u potrazi za bilo kakvim poslom i krovom nad glavom, jer zapaljenu kuću u Topuskom država još nije obnovila.

– Nedugo nakon završetka rata otac i majka vratili su se u Topusko i umjesto kuće pronašli zgarište pocrnjelih zidova. Nije bilo ni za gledati, a kamoli za živjeti. Započeo je proces pisanja zamolbi za obnovu, tužbi i sudskih rasprava, poziva s povratnicom i bez povratnice, a čitav taj cirkus traje još i dan danas. Kuća jednostavno nije obnovljena. Roditelji su nekako skrpali dvije prostorije za kakav-takav život i vratili se. Ja sam ostao u Pančevu, u međuvremenu se oženio, dobili smo dvoje djece. Nije bilo dana da nisam razmišljao o povratku u Topusko i napokon, 2007. odlučili smo se za povratak. Otac je još uvijek “ganjao” papire za obnovu kuće, pa smo se nekako svi stisli u ono malo prostora što smo sami uredili. Kako onda, tako i danas. Papiri i obnova još se “ganjaju”. Problem je predstavljao i novac, pa sam radio sve i svašta. Taksirao “na divlje”, ponešto preprodavao, dovijajo se kako znam i umijem. Usput sam uzaludno tražio bilo kakav pristojan posao. Odlazio sam čak i u Njemačku, Italiju i Bosnu, sve na crno i sve na mjesec-dva, no od stabilnog posla ništa! – priča nam Zoran Štampar.

Prije nekoliko godina odlučio je, uz pomoć prijatelja, otvoriti prodavaonicu robe u Topuskom. Išlo je to nekako godinu-dvije, kasnije sve slabije, pa kad su troškovi pretekli prihode, trgovinu su Zoran i Gordana morali zatvoriti. Situacija je postajala sve gora, pa Zoran sakuplja novac za put u Kanadu gdje ima prijatelja, kako bi na licu mjesta izvidio mogućnost za dolazak cijele obitelji. Vraća se za mjesec dana neobavljena posla, jer nije zadovoljavao stroge uvjete koje zahtijevaju Kanadske vlasti.

Danas Zorana Štampara možete sresti svakoga dana u Topuskom kako šeta parkovima i perivojima ovog turističkog mjestanceta s – notesom u ruci.

– Zapravo, jedino što zaista volim i znam raditi je pisanje pjesama. Stihovi su moj život. Od malena sam uvijek uza se nosio neki papirić i olovku da zapišem misao ili stih kad mi “naleti”. I kada sam lijevao beton u Njemačkoj, sjekao drva u Bosni, stajao za pultom trgovine, u mojoj glavi samo su se rojili stihovi koje sam kasnije brže-bolje zapisivao i slagao pjesme. Napisao sam stotine pjesama koje nikome nikada nisam pokazao. Jednom zgodom sam ih ponudio jednom prijatelju na čitanje. Bio je oduševljen i dugo me nagovarao da objavim zbirku pjesama. Na kraju sam odlučio i o svom trošku štampao par stotina knjižica ljubavne poezije, kojoj sam dao naziv “Dar Sv. Valentina”. Na proslavi Valentinova, prije dvije godine u hotelu Top – termi Topusko održao sam promociju, pročitao par stihova i zaljubljenim parovima poklonio knjižicu. Bio sam nagrađen aplauzom, što je bilo prvo priznanje meni kao pjesniku u životu – priča Štampar.

Ostatak knjižica odlučio je prodati kako bi barem malo došao na svoje, no i tu je loše odigrao jer je uglavnom sve ispoklanjao.

– Ali sam nešto naučio. Iako se moje pjesme dopadaju ljudima, od toga ne mogu živjeti, pa se još jednom potvrđuje ona stara: “Nema kruha bez motike”. Imam podršku moje supruge Gordane i svojih kćerki i to mi daje snagu i vjeru da će i nama jednom svanuti bolji dani – nada se Zoran Štampar.

Supruga Gordana vjeruje u Zorana.

– Nije nam lako. Jedini prihodi naše obitelji su dječji doplatak, Zoranova naknada sa Zavoda za zapošljavanje i tu i tamo pomoć roditelja. Ali, nije sve u novcu. Stihovi moga muža su lijepi, dopadaju mi se i premda on to nikada ne kaže, znam da su mnoge pjesme posvećene meni – kaže nam Gordana.

U mnogim topuskim kućama, zaturene negdje u vitrinama, stoje knjižice ljubavnih stihova topuskog pjesnika Zorana, dobivene i potpisane od autora one noći Svetog Valentina. Neki su ih samo prelistali, neki pomalo i pročitali, a ima i onih koji su ih i doživjeli.

– Dobio sam od Zorana tu njegovu zbirčicu. Odmah mi se dopala prva pjesma, pa sam pomno pročitao ostale. Stihovi su mu mekani i topli i mislim da se svatko tko je ikada bar jednom bio zaljubljen, mora pronaći u Zoranovim stihovima. Dopala mi se i pjesnikova svojevrsna hrabrost jer njegovi stihovi ne podliježu strogim nacionalno jezičnim pravilima, pa su izmiješane riječi i srpske i hrvatske, baš onako kako se ovdje u Topuskom uvijek govorilo. Saznao sam kasnije da je Zoran iz “miješanog” braka, pa valjda odatle ta mješavina, bolje reći, dopadljiva jezična ravnoteža – rekao je o Zoranovim pjesmama topušćanim Dražen Putrić.

•  

Kazna anđela

Anđeo je molio Boga

da mu oprosti,

molitvu usliši.

Da ga među smrtnike vrati

da samo jedan dan

života mu podari.

– Ne mogu Bože

da je gledam

samo iz tišine

i milujem potajno

dok spava

a nema osjećaja.

O Bože,

ja ne skidam oči s nje!

Znam da slijedi

velika mi kazna

i znam da nema

više povratka.

Znam da me stiže

kazna anđela.

Al okus njenih usana

kao da osjećam.

Znam da je to

jedan samo dan

i da možda me neće

jer sam joj stran.

Sve ja to znam.

Al moram pred nju stati

moram ju pogledati!

Z. Štampar

Vladimir Jurišić

Broj Srba u Općini Barilović gotovo se prepolovio u 10 godina

Malo nas je, a posla još manje

U Bariloviću nema posla, nema industrije ni bilo čega gdje bi ljudi mogli raditi. Nema ni međunacionalnih ekscesa, pa Srbi dijele sudbinu sa svojim susjedima Hrvatima

Općina Barilović rasprostire se na 175,5 kvadratnih kilometara jugozapadno od Karlovca, uglavnom u međuriječju Mrežnice i Korane, dok se dio od ukupno 44 sela i naselja nalazi i sa desne obale Korane te graniči sa Općinom Krnjak. Prema posljednjem popisu stanovništva u njoj živi oko 3100 stanovnika od čega je oko 480 ili 13 posto pripadnika srpske narodnosti. Mjesto Barilović od Karlovca je udaljeno 15 kilometara. U odnosu na 2001, kada ih je bilo 18 posto i kada su imali pravo na zamjenika načelnika općine, broj Srba manji je za 220. Srpska zajednica u ovoj općini ima tek šestero djece osnovnoškolaca, pa je depopulacija najveći problem. No to je karakteristika cijele općine, pa su tako zatvorene škole u Perjasici i Siči te se djeca voze u školu u centar općine.

– U Bariloviću nema posla, nema industrije niti bilo čega gdje bi ljudi mogli raditi, izuzev kamenoloma gdje radi tek nekoliko ljudi te par trgovina, kafića i same Općine. Nema više toliko industrije u obližnjem Karlovcu, ni u Dugoj Resi, pa ne treba čuditi što je ljudi sve manje, a onda naravno i pripadnika srpske zajednice koja u doslovnom smislu odumire i pitanje je koliko će nas biti za dvadesetak godina – kaže Milosav Kuljanin, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine (VSNM) u općini Barilović i potpredsjednik općinskog SDSS-a.

Povratak i obnova ovdje nisu bili naročito uspješni, pa osam povratničkih familija još nema struje, a kamoli nečega više. Vratio se mali broj predratnih stanovnika srpske narodnosti. Sredstvima Europske unije tek sada se u centru općine radi kanalizacija, kao i vodovod u Kosijerskom selu gdje žive Srbi. Za nešto više od toga nema sredstava, a sama Općina je preslaba da bi puno mogla učiniti. U političkom smislu Srbi nemaju problema jer se poštuju usvojeni zakoni i nema međunacionalnih ekscesa, pa dijele sudbinu krize zajedno sa svojim susjedima Hrvatima.

Ono čega općina ima na pretek su prirodne ljepote, rijeke Mrežnica i Korana, čisti zrak i nezagađena zemlja, što je idealno za seoski turizam i uzgoj zdrave i ekološke hrane. No, da bi se ti potencijali mogli iskoristiti, potrebna su financijska sredstva sa strane jer sama Općina i ljudi nemaju sredstava za veće investicije.

– Dobro sam primljen u Općinskom vijeću, ali to i nije čudno jer se svi mi više-manje dobro poznajemo. Moj glavni zadatak bit će rad na poboljšanju uslova života za Srbe u općini, a tu prvenstveno mislim na komunalnu infrastrukturu, asfaltiranje putova, čišćenje i nasipanje neasfaltiranih putova i uređenje zelenila uz putove. Radi se vodovod u Kosijerskom selu, što je dobro, a bilo bi dobro kada bi i kanalizacija koja se sada radi u centru općine došla i u srpska sela, no o tom – potom. Vodovod je za sada prioritet, a onda ćemo ići dalje – kaže Dušan Ličina iz Malića, predsjednik općinskog SDSS-a i novi član Općinskog vijeća Barilovića iz redova srpske zajednice.

O tome da se u općini Barilović teško živi svjedoči i Željko Bižić, inače i član VSNM Barilovića, koji živi u centru mjesta.

– Teško se živi. Živim sam i primam socijalnu pomoć od 600 kuna, što mi nije dovoljno ni za osnovne režije. Bavim se i poljoprivredom za vlastite potrebe, ali je šteta i žalosno da se danas od poljoprivrede ne može živjeti niti se isplati baviti poljoprivredom. Šanse za posao nemam, niti je ovdje itko ima jer se nema gdje raditi. Sve u svemu, ipak nekako preživljavam, međusobno se družimo i sarađujemo. Prije rata sam radio u Pamučnoj industriji u Dugoj Resi kao tkalac i ne mogu shvatiti što se to i zašto dogodilo fabrici – kaže ovaj 47-godišnji KV tkalac sa tek sedam godina radnog staža, ostvarenog prije devedesetih.

U Gaćeškom selu u Perjasici živi tek šestero ljudi, a među njima i Branko Kukulj (1965.) sa suprugom i majkom. I on svjedoči o teškom životu. Prije rata je radio u dugoreškoj Pamučnoj industriji kao vozač i ostvario sedam godina radnog staža. Bavi se poljoprivredom, uglavnom za vlastite potrebe, ali, kako sam kaže, ponekad se nešto i proda, odojak, janje ili svinja, i to je sve. I on kaže da se intenzivno poljoprivredom ne isplati baviti. Ponekad kao vozač nešto odradi u Hrvatskoj i u Italiji, pa je tako sakupio još tri godine radnog staža.

– Nemam ništa osim struje, a vodu imam u šternji-bunaru. Moj susjed nema ni struje iako nas dijeli samo seoski put. On, naime, spada pod Općinu Generalski Stol, a ja pod Barilović. Još su tri kilometra neasfaltirane ceste od “jelika” do Mateškog sela, pa će, kada se to napravi, asfalta biti od Perjasice do Generalskog Stola, a to bi trebalo biti završeno iduće godine, koliko mi je poznato. Taj dio puta dijele obje općine – kaže Kukulj.

I on smatra da pred ovim krajem nema budućnosti jer nema mladih i nema se gdje raditi i od čega živjeti, pa u Perjasičkom kraju živi tek jedno dijete.

U nekadašnjoj mjesnoj zajednici Perjasica 1991. godine je bilo 519 domaćinstava ili oko 1500 stanovnika. To znam jer sam sudjelovao u popisu stanovništva. Danas ima od 70 do 80 domaćinstava ili oko 150 ljudi, i to sve na području od Mrežnica do Korane. Na majske lokalne izbore izišlo je nešto više od stotinu birača. Loši su putovi do naselja i do samih kuća. Loše su i veze ili bolje rečeno nema nikakvih veza ni prevoza do Duge Rese ili Karlovca, pa je starijima teško doći do liječnika, penzija ili raznih javnih službi. Bilo bi dobro kada bi barem svaki drugi dan išla jedna kružna linija minibusom ili kombijem do Karlovca i Duge Rese – predlaže Kukulj.

Otkrivanje spomenika u Perjasici

Ove subote, 24. augusta u 16 sati, u Perjasici će biti otkriven obnovljeni spomenik NOB-u, poginulim borcima i civilima te Trećem kordunaškom partizanskom – Perjasičkom odredu. Spomenik su financirali poduzetnik Goran Štrok, čiji je otac Izidor bio narodni heroj, SNV i Općina Barilović. Očekuje se dolazak bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, predsjednika SNV-a Milorada Pupovca te predstavnika kordunaških općina i srpske zajednice, a pozivi su upućeni i predsjednicima države, Vlade i Sabora.

Milan Cimeša

Rukometaš Nemanja Damjanić, prvi Belomanastirac sa zlatnom medaljom

Nema sretnijeg od mene

Ni sve povrede koje sam zaradio u žaru borbe ne mogu se meriti sa zadovoljstvom koje donosi pobeda, kaže Damjanić nakon prvog mesta sa Letnje olimpijade za gluve i nagluve

Jedini baranjski grad od samostalnosti Hrvatske, uz darovitog 17-godišnjeg strelca Ivana Petričevića ima još jednog Belomanastirca koji brani boje nacionalne selekcije, a to je dvadesetogodišnji rukometaš Nemanja Damjanić. Za razliku od mnogih puno starijih i iskusnijih kolega reprezentativaca, Nemanja se već sada može pohvaliti uspesima, a jedan od tih uspeha svakako je prvo mesto i zlatna medalja sa 22. Letnje olimpijade za gluve i nagluve osobe, koja je održana u Sofiji od 23. jula do 4. avgusta ove godine.

Ako se ima u vidu da je Nemanja protivničku mrežu u finalnoj utakmici i s levog krila zatresao čak šest puta, onda najsjajnija medalja ima još veći sjaj. No vratimo se na početak priče o prvom Belomanastircu sa zlatnom medaljom. Iako se Nemanja rukometom počeo baviti još u petom razredu osnovne škole, u ovom se sportu našao sasvim slučajno kada je pročitao da se u Belom Manastiru osniva rukometni klub. Brižnim Nemanjinim roditeljima Slađani i Daliboru želja da im se sin bavi jednim ipak grubim sportom nikada se nije dopala, ali, kako to obično biva, i oni su s vremenom morali popustiti pod pritiskom volje i upornosti koja čini čuda. A na čudo nije trebalo dugo čekati. Prvi kontakti između čelništva Hrvatske rukometne reprezentacije gluvih i nagluvih i RK Beli Manastir, koji je Nemanjin matični klub, ostvareni su pre tri i po godine. Belomanastirski rukometaši igrali su tada prvenstvenu utakmicu u Novoj Gradiški, čiju je mrežu branio golman nacionalne selekcije, koji je impresioniran onim što je video preporučio Nemanju čelništvu. Ubrzo nakon toga usledio je uobičajen lekarski pregled i Nemanja je na svoje, a ovaj put i na zadovoljstvo roditelja, dobio poziv da se priključi reprezentaciji.

– Mislim da trenutno nema sretnijeg čoveka od mene. Ni sve povrede koje sam “zaradio” u žaru borbe ne mogu se meriti sa zadovoljstvom koje donosi pobeda. S obzirom kako je počelo, nisam ni mogao naslutiti kakva će to sreća biti na kraju. Ovom zlatnom medaljom dokazao sam i sebi i svima da je svaki cilj ostvariv i da vas u ostvarivanju tih ciljeva, kao u mom slučaju, ne može sprečiti ni hendikep, bio on veći ili manji – kaže još uvek vidno uzbuđeni Damjanić.

Iako je prošle školske godine Nemanja završio ekonomsku školu, Drugu srednju školu Beli Manastir, svoju budućnost vidi u rukometu, ali u nekoj prosperitetnijoj sredini jer, kao što je dobro poznato, male sredine nisu baze u kojima skauti i menadžeri traže perspektivne sportiste.

– Nakon nekoliko godina treniranja u svom gradu prešao sam u Valpovo gde sam se vrlo brzo i dobro uklopio, pa ću i ove sezone tamo igrati, a kasnije ćemo videti gde će me put odvesti – kaže Damjanić.

Nemanja sve svoje slobodno vreme posvećuje sportu, a “sportski žive” i njegovi roditelji koji ga tri puta nedeljno automobilom voze na trening. Da je rukomet očigledno sudbinski vezan za porodicu Damjanić dokaz je i najmlađi član porodice, sin Stefan, koga je stariji brat već “zarazio” rukometom, pa već neko vreme odlično brani mrežu u RK Valpovka. Braća Damjanić, a posebno Nemanja, uz podršku roditelja, klasičan su primer kako volja čini čuda i o njima će potpisnik ovih redova još sigurno pisati kada to zasluže, a kako je krenulo, na to nećemo morati dugo čekati.

Zoran Popović

•  

Novi vid kontinentalnog turizma na baranjskim cestama

Tandem-biciklom kroz Baranju

Da uz hrvatske i strani biciklisti svakodnevno posjećuju Baranju ili samo prolaze kroz nju, može se uvjeriti svako ko se samo provoza baranjskim cestama, na primjer od Osijeka do graničnog prijelaza Duboševica, ili od mosta na Dravi kod Belišća do mosta na Dunavu kod Batine, ili od Belog Manastira do Kopačkog rita, ili od Bilja do Kneževih Vinograda, ili od Knežava do Draža. Iako, dakle, biciklisti više nisu rijetka slika na baranjskim cestama, još uvijek kod mnogih Baranjaca izazivaju čuđenje ili makar veliku radoznalost. Otići na primjer biciklom iz Bolmana u Jagodnjak, iz Popovca u Beli Manastir ili iz Bilja u Osijek, hajde-de, ali putovati biciklom po “stranjskim” državama?

Naročitu pažnju izazivaju velike biciklističke kolone, poput one mađarske koja je početkom jula 2013. godine prošla belomanastirskom Betonskom ulicom, ili tandem-bicikli koje voze bračni parovi. Tako su se u maju 2011. godine u “Oazinom” internet-klubu u Belom Manastiru pojavili francuski državljani Walter Machurat (tada 33 godine), Virginie Subtil (28) i njihov tada trogodišnji sin Elio. Prije nego što su stigli do Baranje, već su na svom tandemu sa specijalnom prikolicom za sina proputovali Južnu Afriku, Tursku i Grčku, prešavši 12.000 kilometara, a iz Hrvatske su put nastaviti kroz Mađarsku i Austriju.

Ovog ljeta, u Katoličkom surduku u Zmajevcu, pred restoranom i vinarijom Josić, sretosmo još jedan “bjelosvjetski” biciklistički par na tandemu s “prikolicom” za prtljagu. Inaki Pagola i Garbine Izaguirre, Baski iz San Sebastiana u sjevernoj Španiji, pedaliraju tandem-biciklom od Crnog mora putem dugačkim 4000 kilometara uz Dunav kroz Rumuniju, Bugarsku, Srbiju, Hrvatsku, Mađarsku, Slovačku i Austriju do izvora Dunava u Njemačkoj, pa onda nastavljaju dalje kroz Švicarsku i Francusku do Atlantskog okeana kod grada Nantesa. Put su nazvali “Delta del Danubio hasta el Atlantico”, a opisuju ga slikom i riječju na blogu http://tandembidaiak.blogspot.com/.

Preporučismo im da se u Baranji najedu fiš-paprikaša s domaćim rezancima i okrijepe baranjskim vinom te poželjesmo ugodan nastavak puta jer su pred njima još hiljade kilometara. Kao zanimljivost spomenimo još i to da su, prema internetskoj stranici udaljenosti.com, San Sebastian i Beli Manastir udaljeni 1652 kilometra zračnom linijom, a cestama preko Slovenije, Italije i Francuske čak 2136 kilometara. Baranjskim pak turističkim poslenicima preporučujemo da na razne načine privlače svjetske bicikliste u taj najsjeveroistočniji dio Hrvatske i da ih različitim sadržajima nastoje zadržati koji sat (ili dan) duže kako bi – naravno – potrošili koju kunu, euro ili dolar.

Jovan Nedić

•  

Udruženje penzionera “Zapadni Srem” danas broji 1936 članova

Mi smo kao supermarket

Podružnice za svoje članove osim ogreva nabavljaju sveže meso, suhomesnate proizvode, voće, povrće, med i druge namirnice uz povoljnije cene i plaćanje na rate, kaže predsednica Udruženja Mila Landup

Izleti, druženja, odlazak u banje, pomoć jednih drugima, nabavka ogreva i namirnica, glavne su aktivnosti penzionera okupljenih u Udruženje “Zapadni Srem”, koje danas broji 1936 članova iz 12 podružnica u opštinama sa većinskim srpskim stanovništvom na prostoru Vukovarsko-sremske županije i grada Vukovara, te iz pridružene podružnice u Dalju sa područja Osječko-baranjske županije. Udruženje “Zapadni Srem” je krovna organizacija svih podružnica, koordinator njihovog rada i zastupnik zajedničkih interesa penzionera. Jedna je od najbrojnih i najorganizovanijih organizacija penzionera u Vukovarsko-sremskoj županiji, a na njenom čelu je već osmu godinu Mila Landup iz Borova.

– Ljudi u trećoj životnoj dobi najviše vole putovanja i druženja, pa tako svaka od naših podružnica organizuje po nekoliko izleta, a bar jednom godišnje obeležavaju značajne datume kao što su krsne slave na koje pozivaju i penzionere iz ostalih podružnica te iz bratskih udruženja u Srbiji i Republici Srpskoj – kaže predsednica Mila Landup, dodajući da centralnu proslavu svih penzionera Udruženje “Zapadni Srem” organizuje povodom 1. oktobra, Međunarodnog dana starih.

Ovih dana penzioneri se pripremaju za odlazak u banju Bizovac gde će do kraja septembra po tri dana boraviti oko 250 penzionera. Uslovi za boravak u banji Bizovac za penzionere su povoljniji u odnosu na ostale posetioce jer ulaznicu za banju plaćaju svega 15 kuna dnevno, dok je besplatan prevoz za četiri autobusa obezbedila Vukovarsko-sremska županija. Osim Bizovca, udruženje je organizovalo i banjsko lečenje u Banji Vrućici u Tesliću u Republici Srpskoj.

– Ove godine je interes nešto manji jer su vremena teška tako da smo u šestom mesecu imali samo dve grupe po sedam penzionera, a isto toliko penzionera prijavilo se za desetodnevni boravak i lečenje u septembru. U dogovoru sa ljudima iz Banje Vrućice našim penzionerima je omogućeno plaćanje na nekoliko rata – pojašnjava naša sagovornica.

Upravo zbog teškog položaja penzionera koji se često suočavaju sa osnovnim egzistencijalnim problemima, Udruženje sa svojim podružnicama nastoji da članovima omogući i nabavku životnih namirnica te ogreva. U tome prednjači podružnica u Borovu Naselju koja okuplja oko 850 članova.

– To je jedan od najvećih i najodgovornijih poslova. Podružnice su gotovo kao supermarketi jer za svoje članove osim ogreva nabavljaju sveže meso, suhomesnate proizvode, voće, povrće, med i druge namirnice uz povoljnije cene i plaćanje na rate – kaže Mila Landup, dodajući da je u selima situacija nešto drugačija jer tamo ljudi ipak imaju bašte.

Uprkos brojnosti, Udruženje “Zapadni Srem” nažalost nema neku veliku podršku institucija srpske zajednice, manjinskih i političkih organizacija, saznajemo od naše sagovornice, koja ističe kako su najveći problem finansije, što pokazuje i činjenica da ovako brojno udruženje raspolaže sa svega 13.600 kuna godišnje. Novac je problem i u podružnicama pa mnoge od njih razmišljaju da se odvoje jer im članarina od deset kuna po članu koju uplaćuju krovnoj organizaciji predstavlja veliki izdatak.

– Ne vidim razloga za izdvajanje jer su podružnice samostalne u svom radu, ali mislim da je dobro da postoji krovna organizacija koja će uvek lakše rešavati zajedničke probleme. Ne trebamo se razbijati na više organizacija jer mislim da smo zajedno jači. Imamo razumevanje lokalnih vlasti i političara, ali nam nedostaje konkretnija institucionalna i finansijska podrška – ističe Mila Landup, koja smatra da je Udruženje “Zapadni Srem” od osnivanja 1998.godine do danas ipak postiglo neke rezultate.

– Najvećim uspehom smatram osnivanje Udruženja finansijski oštećenih penzionera. Bez obzira na to što do danas nisu ostvareni zahtevi penzionera koji su zakinuti za penzije od 1991. do 1998. godine smatram da je urađen ogroman posao, jer se radi o preko 20 hiljada penzionera čije je podatke trebalo prikupiti. Nažalost, nema rezultata, a do sada smo dobivali samo obećanja. Sada politika odlučuje o tome i nadamo se da će se neko rešenje pronaći – govori predsednica “Zapadnog Srema”.

Ipak, i pored problema s kojima se susreću, penzionerima je najvažnije da se međusobno druže, pa svaku takvu ideju oberučke prihvaćaju.Tako se nedavno njih 250 iz svih podružnica okupilo na izletištu Dobroj vodi u vukovarskoj Adici. Kuvao se čobanac, svirala je harmonika, a penzioneri su se okušali i u takmičarskim disciplinama kao što su brzo hodanje i nošenje jajeta u kašiki. Toliko im se svidelo da dok je lepog vremena planiraju sve da ponove.

– Mi smo neumorni. Razmišljamo da na ovakav način, u prirodi, obeležimo i Međunarodni dan starih. Penzionerima se to više dopada, a i jeftinije je od ručka u restoranu – zaključuje Mila Landup, poručujući penzionerima da osim za unučad odvoje vreme i za sebe, da se ne zatvaraju u četiri zida razmišljajući o bolestima već se da se međusobno druže jer će im tako treće životno doba biti puno lepše.

Dragana Bošnjak

Stogodnjak (177)

23. 8. – 30. 8. 1913: “Koji roditelji misle slati svoju djecu u gimnaziju, treba ozbiljno da se posavjetuju sa učiteljem i sveštenikom i da čuju je li dijete doista za školu i hoće li moći napredovati”, poručuju iz srpske gimnazije karlovačke. “Darovitu djecu treba svakako uputiti u srednju školu, jer narodu našem i domovini sve će više trebati spremnih i valjanih, školovanih ljudi. Ali treba misliti i na to, da se bez potrebnih sredstava ne može dijete uspješno školovati, a dok ne svrši prvi razred gimnazije, i s vrlo dobrim uspjehom, da siromašan đak ne može lako dobiti nikakve potpore, stipendije i sl. Darovitu, siromašnu djecu, za koju zna sve selo ili općina, trebalo bi nekim načinom pomoći, dok ne zasvjedoče svoj dar i volju u gimnaziji, a odlična, siromašna djeca neće se kasnije previdjeti. Od 450-500 kruna mora danas potrošiti svaki đak za deset mjeseci školske godine, kad se šalje na stranu. Ako ni toliko nema, ta uz to još ni volje ni dara za nauku, onda ne treba ni započeti ništa. Koja djeca nisu potpuno zdrava ne treba nikako da idu u srednju školu, jer škola i nauka već po sebi škode zdravlju, pogotovo ako je dijete bez dara. A ako je uz to još i siromašno, da ne može imati udoban stan, prikladno odijelo i potrebnu hranu, onda je upravo grijeh držati ga u školi…”

* neki svećenici iz kostajničkog protoprezviterata sazvali su svoju skupštinu u Plaškom. Žele osnovati posebno svećeničko udruženje u gornjo-karlovačkom vladičanstvu. Ono, kako se tvrdi, ne bi trebalo imati staleški karakter, kao što ga ima udruženje osnovano na mitrovačkoj skupštini 9. srpnja, već bi bilo politički-klerikalno. Tim povodom “Srbobran” donosi redakcijski komentar i u njemu i ov”Ova akcija jednog dijela sveštenstva gornjo-karlovačkog vladinčanstva ide za tim da se dezavuiraju zaključci opće skupštine u Mitrovici i to s razloga što je mitrovačka sveštenička skupština odbacila onu izjavu, kojom su se sveštenici zavjerili da u udruženje stupaju nevezani disciplinom ma koje političke stranke. I zbog toga je tobože potrebna njihova akcija, jer bi inače sveštenstvo ostalo bez ikakva udruženja. Ali da oni ni sami ne vjeruju, da Sinod neće potvrditi svešteničko udruženje, osnovano u Mitrovici, vidi se odatle, što sa svojom akcijom nisu čekali odluku Sinoda, nego su baš naprotiv požurili svoju akciju, u nadi će njome djelovati na Sinod… U tom se dakako varaju, jer je većina episkopa zato da se potvrdi udruženje u kom su se složili sveštenici bez razlike na stranačku pripadnost… Nikako ne može proći akcija koja je jednostrana, zadojena strančarskim duhom i u opreci sa zaključcima sveštenstva cjelokupne karlovačke mitropolije i patrijaršije.”

* na području Dvora zabilježeni su brojni slučajevi dizenterije. Lokalna vlast podsjeća “da je prošle jeseni ovdje vladala epidemija šarlaha, zimus i proljetos difterija, a sada opet srdobolja… Nadamo se da će pozvani odmah poduzeti potrebne mjere, kako bi se jačem širenju bolesti stalo na put.”

Đorđe Ličina