Aleksandar Zograf: Od sna do buvlje pijace

Fond „Todor Manojlović“ dodelio je prošle godine nagradu za moderni umetnički senzibilitet poznatom strip autoru Aleksandru Zografu. U obrazloženju žirija navedeno je da Zografovo delo ostvaruje autentičnu, provokativnu i prirodnu saglasnost sa bićem i stvaralaštvom Todora Manojlovića (Zrenjanin, 1883-1968), književnika, likovnog kritičara, dramskog pisca, teoretičara… Zrenjaninska Gradska narodna biblioteka objavila je tim povodom Zografovu novu knjigu „Dvaput naopačke“, u kojoj se nalaze stripovi objavljivani u nedeljniku Vreme od 2009. do 2011. godine.

Da li možete da zamislite Todora Manojlovića kao junaka svog stripa?

Todor Manojlović bio je jedan od avangardista, modernizatora u našoj sredini, čovek zainteresovan za različite umetničke discipline, i drago mi je da sam dobio nagradu koja nosi njegovo ime. Pored toga, on je živeo u Banatu, u kome i sam živim, pa mogu da zamislim kako ljudi iz tog područja misle, kako doživljavaju svet. Inače, u svojim stripovima često prikazujem realne ličnosti, ponekad poznanike, ljude koje sam ovim ili onim povodom sreo, a nekada sam crtao i likove iz prošlih vremena, ljude koji nisu bili moji savremenici. Verujem da je strip ubedljiv ako se zaniva na realnosti, na iskustvima ili možda razmišljanjima stvarnih ljudi. Ne znam kako bi izgledalo kada bi se Todor Manojlović zatekao u jednom od mojih stripova, ali verujem da bi se on tamo dobro osećao.

 Ilustrovanje snova 

Pesnik i dramski pisac Jovan Hristić opisao je u svojoj knjizi „Terasa na dva mora“ kako jede smokve sa Todorom Manojlovićem na jednom festivalu, i kaže mu: „Čika Tošo, hajde, recite nam nešto iz Dantea!“ Već stari Manojlović počinje da recituje drhtavim glasom delove iz Pakla, petnaesto pevanje, gledajući u pučinu, sve dok ne ostane bez glasa… 

Mislim da je zanimljivo kako su ljudi nekada sa ozbiljnošću i posvećenošću doživljavali svet. Jedan od motiva u mojim stripovima, pogotovo u storijama koje izlaze u listu Vreme, jeste prošlost, naročito prošlost ljudi sa ovih prostora. Ne iz nekakvih romantičarskih razloga, već zato što ovdašnje ljude lako mogu da razumem i doživim. Pronađem neki novinski članak iz dvadesetih ili tridesetih godina, neku potpuno zaboravljenu priču ili zapis, i to pretvorim u strip. Danas su ljudi okrenuti ka instant dostignućima, a početkom dvadesetog veka sve je bilo sporije, ali temeljnije. Bilo je uobičajeno da posvetite svoje vreme nekom tako maglovitom cilju i naučite da naizust recitujete poeziju koju ste smatrali vrednom.

U bibliografiji Todora Manojlovića bitna je reč san. Na neki način, san povezuje vaše svetove… 

Još tokom osamdesetih i devedesetih krenuo sam da ilustrujem neke od zanimljivih snova.  Zatim sam otkrio da postoje i drugi autori koji su došli na sličnu ideju, potpuno nezavisno jedni od drugih. Godine 1998. pojavila se antologija stripova inspirisanih snovima Flock of Dreamers. Zajedno sa američkim strip crtačem Bobom Kathmanom bio sam urednik ovog izdanja koje je objavila (danas nepostojeća) izdavaćka kuća Kitchen Sink Press. Bio je to prilično zanimljiv poduhvat, uživao sam skupljajući sav taj materijal. Ja sam sa posebnom pažnjom istraživao vizije iz polusna, hipnagogičke halucinacije. Čitav jedan unutrašnji univerzum koji sam otkrivao sa uzbuđenjem i radošću.

Svet sna često zameni nered buvljaka?

Na buvljoj pijaci, baš kao u snu, ne postoje unapred zacrtana pravila. U prodavnicama, roba je poređana i strukturisana, katalogizirana. Vi unapred znate da želite da kupite cipele broj 43, crne boje. Na buvljaku tih pravila nema, nikada ne znate šta možete da pronađete, i u tome je glavni gušt, to maglovito osećanje koje nalikuje na neomeđenost i nepredvidivost koji vladaju u snovima. Zatim, sve to pretvarati u stripove, nije li to zabavno?

 Crtanje po kuhinjama  

Koja je najzanimljivija stvar koju ste našli na buvljaku?

Možda – fragment vinčanske figurine. Kupio sam ga od nekog čoveka koji je tvrdio da ga je pronašao u svom selu, u Istočnoj Srbiji. Glava i ruke nisu sačuvani, ali je moguće nazreti da je u pitanju torzo trudne žene. Fantastično je da takav predmet, star možda sedam ili osam hiljada godina, pronađete na buvljaku. Često dodirujem figurinu, okrećem je. Tako nešto nije moguće doživeti u muzeju.

U vašim pričama nalazimo crno-bele fotografije, zaboravljene albume, spomenare, isečke iz starih novina, razglednice, retke knjige, poput „Žura moje žene“… Često zamišljam kako izgleda Zografov radni sto…

Radni sto koristim samo radi crtanja – moja tehnika je „klasična“, u smislu da crtam tušem na papiru, sve to nije mnogo drugačije od načina rada strip crtača od pre sto godina. Razlika je što kolorišem uz pomoć Photoshopa, dakle koristim kompjuter da bih crtežu pridodao boju. Sobe u mom stanu prepune su nalaza sa buvljih pijaca, razume se. To je jedna od glavnih inspiracija za stripove, ali to je takođe izvor velikog zadovoljstva. Mnogo toga nikada ne bude obrađeno u mojim stripovima. Recimo, skoro sam kupio ukoričene dečije slikovnice, uglavnom objavljene u Rusiji dvadesetih godina, predivno ilustrovane… Jedna je čak iz vremena pre 1917.    

Da li i dalje crtate u kuhinji? Kada ste malopre rekli kuhinja, sudopera, Kitchen Sink, setio sam se rečenice filmskog kritičara koji je filmove Majka Lija nazvao realizmom kuhinjske sudopere.

Krajem devedesetih sam u vlastitoj kuhinji osnovao strip radionicu, u kojoj su se svake subote okupljali strip crtači i kreativci različite provenijencije. To je bilo iz nužde – jednostavno nije bilo mesta gde bismo se okupljali, bilo je to „uradi-sam“ rešenje da se ipak nekako organizujemo, umesto da pasivno očekujemo pomoć, ili pak da očajavamo i proklinjemo sudbinu. Kuhinjski prostor je već bio tu, zajedno sa velikim stolom (koji je u međuvremenu uklonjen), i mi smo to iskoristili da bi crtali stripove, diskutovali, i kasnije kreirali fanzine i organizovali izložbe, sve pod nazivom Kuhinja. Zanimljivo je da je u Austriji, po uzoru na naš koncept, organizovano nekoliko strip grupa koje su funkcionisale u kuhinjama.