Bavljenje životom

Od prvog do trećeg augusta u Širokom Brijegu je održan jedanaesti po redu, West Herzegowina Fest. Običan je to festival po mnogo čemu: sa rock bendovima iz onoga što se naziva regijom, sa smotrom filmova i natječajem za kratku priču, plus sve što ide – bina i razglas, osiguranje i rasvjeta, karte i sponzorsko pivo. Samo što je mjesto neobično. Široki je gradić koji ako ne spada u tri bosanskohercegovačka sa najgorim imidžem, onda je među dva makar u pola te države, u Federaciji. Zapadna Hercegovina je, opet, dio BiH koji sa Bosnom i Hercegovinom ima veze koliko i sa Hrvatskom, a Hrvatsku zanima taman koliko i Republiku Srpsku. Uglavnom – oko nikako. Područje je to bivše Herceg–Bosne, najstabilniji dio, koliko pominjanog, toliko nepostojećeg trećeg entiteta, regija za crne hronike od Sarajeva do Zagreba, vrijedna medijske pažnje rijetko i još rjeđe po dobrome.

Primijećeno je to već i napisano: Hercegovina, njen zapadni dio i svijet od tamo, u zagrebačkim su medijima unaprijed poznati krivci za sve loše iz bliske hrvatske prošlosti i dosta toga iz sadašnjosti. Ima i primjer, bolji ne može biti: kada Marin Čilić, inače iz Međugorja, negdje nekoga pobijedi, ili kada Nikica Jelavić iz Čapljine dadne gol, onda je prvi hrvatski tenisač, a drugi jednako hrvatski strijelac, killer, to nešto. Kada se, međutim, piše i govori o obračunu gangstera po Zagrebu, primitivizmu kao takvom, lopovluku širih razmjera ili, recimo, kakvom koncentracijskom logoru u okolici Mostara, onda se, umjesto prefiksa hrvatski, koristi – hercegovački. I naglasi. Kako to već reče jedan prijestolnički umjetnik, suparnici u polemici: “Daj se, molim te, ne ponašaj kao Hercegovka.”

Sa druge strane, u onim sarajevskim medijima čiji je utjecaj veći nego kvalitet sadržaja, a političko sluganstvo vidljivo s Mjeseca, zapadni dio Hercegovine nastanjuju navijači lokalnih, hrvatskih nogometnih klubova, oni što im desna ruka stoji u zraku i od svih slova najviše vole dvadeset i sedmo abecede, sa dodanim ušima; nasljednici Goje Šuška, Tute Naletilića i Kažnjeničke bojne, sa ratnim rasporedom na tribinama; separatisti i, općenito, ustaše u civilu. Krivci za sve loše u Federaciji i ništa dobro u njoj i malo šire.

Cijelo je to područje, od manje starog i još manje srušenog dijela Mostara, do nekadašnjeg švercerskog raja u Sovićima, preko Širokog, Ljubuškog, Međugorja i Gruda, nigdje; nečija zemlja koju, takvu kakva je, treba ili što prije zaboraviti, prekrižiti i ako je ikako moguće izbrisati sa karte ili promijeniti, pa tek onda upisati između granica u kojima jeste. Zapadna je Hercegovina, zapravo, trajno razapeta između zemlje nezavršenih ratova i one kojoj je trebala u ratovima, da bi mir podrazumijevao zgražanje nad svim i svakim. Sve i jedna kriva politika Zagreba, od 1941. naovamo, sljedbenike je skupljala po hercegovačkom kamenu. Svaka bosanskohercegovačka, od 1945. naovamo, gledala je kako da kazni one što su išli za Zagrebom nešto ranije. Vojna baza mijenjala se tako u zapušteni kraj kojem su najbliži bili München i Frankfurt, a najčešće zanimanje – gastarbajter. “Biće opet, pravac Njemačka”, reče jedan od domaćina i festivalskih udarnika, nakon razgovora o ekonomskim perspektivama od Goražda do Macelja.

E tu organizirati jedan, običan, zabavan, civilni festival na kojem se svira i na koji se šalju priče, na kojem je Goran Bare uobičajeno nadrkan, a Dino Šaran i Letu štuke imaju pratnju zbora širokobrijeških dječaka i djevojaka, e to je dokaz da su život i takozvana politička pozicija, dva paralelna procesa. U protivnom, prvo bi se svelo na vječno čekanje, a drugo ostalo gdje i jeste: tačno nigdje. Organizatori festivala Nikola Galić, Goran Bogdan i ostali, bave se, rekosmo, već jedanaest godina životom. Ono drugo, ta politička pozicija Hrvata u BiH i tako redom, svakako je zanimanje (post)ratne političke elite, čiji su učinci takvi da položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini nikada nije bio gori, dok je njihova pozicija u toj državi mjerljiva jedino sa naporima Hrvatske da se kurtališe svega sa one strane granice. Računajući i hrvatske državljane sa adresama u BiH, na kojima su graničari vježbali maltretiranje uoči ulaska u Europsku uniju. Sada su, kažu, malo popustili. A i sezona je…

Inače, sreća bh. Hrvata sa ulaskom Hrvatske u EU je u tome što sada, konačno, više nemaju niti iluziju kako će njihove probleme – koji, da ponovimo, nisu niti mali, niti izmišljeni, već stvarni i veliki – rješavati neko drugi, neko na Markovu trgu i Pantovčaku. Nesreća je, međutim, u tome što im je izbor sveden na dva HDZ-a i još goru alternativu, a odnosi sa drugima, Bošnjacima više nego Srbima, takvi da put prema kraju muka najviše sliči na prečicu do pakla. Naime, sve što se na zapadu Hercegovine doživljava kao rješenje famoznog hrvatskog pitanja – od uvođenja TV kanala na hrvatskom jeziku, preko promjene izbornog zakona ili nove teritorijalne podjele većeg entiteta – u političkom Sarajevu i među Bošnjacima je ono o čemu se ne može niti razgovarati. I obrnuto, samo s pravom ljutnje među najmalobrojnijim: nije sa bošnjačke strane još nikada došao prijedlog koji svojom kvalitetom i iskrenošću, suštinski obesmišljava od Daytona stare priče o neravnomjernoj raspodjeli nezadovoljstva unutar BiH. Republika Srpska se, naravno, ponaša kao inostranstvo, podržavajući stariji od dva HDZ-a, sve dok ni djela ni riječi ne prelaze nekadašnju liniju razdvajanja.

Dakle tu, između agonije bez kraja na javi i snivanja kraja agonije, jedna grupa ljudi, prvo sebe radi, pa onda šta bude, jedanaest godina organizira West Herzegowina Fest, za civile u Bosni, koliko i u Hercegovini, barem jednako važan događaj koliko i oni sa viškom profesionalnih celebrityija što sline nad ćevapima i ugljikohidratima i pitaju je li dženaza muslimanska misa ili islamski parastos i kako se ispravno kaže: Livno ili Duvno. West Herzegowina Fest je, tako i zato, mali korak za čovječanstvo, ali veliki za stanovništvo zemlje koja uvijek prelazi iz faze svačije u ničiju. I tako u krug i bez pauze za makar cigaru zapaliti.