Braća po krvi

Prošla je srijeda u Egiptu bila najkrvaviji dan od početka tamošnjeg ustanka prije dvije i pol godine, jer su višetjedne demonstracije pristaša Muslimanske braće završile njihovim obračunom s vojskom i policijom, pri čemu je poginulo više od 600 ljudi.

Pristaše Muslimanske braće (MB) počeli su demonstrirati početkom srpnja, kada je, nakon masovnih prosvjeda protivnika Muslimanske braće, vojska svrgnula MB-ovog predsjednika države Muhameda Mursija. Mursi je na vlast došao prošlog ljeta, na prvim demokratskim izborima nakon svrgavanja Hosnija Mubaraka, bivšeg predsjednika koji je 30 godina željeznom rukom održavao autokratski sekularni režim. U godinu dana na vlasti MB-ova Stranka slobode i pravde nije pokušala stupiti u dijalog s opozicijom, već je ignorirala činjenicu da mnogi građani na izborima nisu glasali za MB zato što su islamisti, nego zato što su im oni bili manje odbojni od njihovih rivala sastavljenih od ostataka Mubarakovog režima, dok se revolucionarna opozicija nije uspjela organizirati dovoljno dobro da bi pobijedila na izborima. Umjesto demokratskog puta, Mursi i MB odabrali su pokušaj institucionaliziranja gomilanja ovlasti u svojim rukama putem predloženog izbornog zakona i ustava koji se u velikoj mjeri oslanjao na šerijatsko pravo, pa su njihovi neistomišljenici bili prisiljeni ponovno izaći na ulice.

Protestni pokret Tamarod na prvu godišnjicu Mursijevog dolaska na vlast organizirao je protiv njega masovne prosvjede i peticiju na kojoj su se potpisi brojili milijunima, pa je moćna egipatska vojska, personificirana u svom zapovjedniku, generalu Abdelu Fatahu al-Sisiju, Mursiju dala trodnevni ultimatum da s prosvjednicima iznađe kompromis. Mursi je prkosno odbio, pa ga je vojska svrgnula, fizički ga uklonivši na nepoznatu lokaciju. No Muslimanska braća, ohrabrena vlašću koje se dokopala nakon desetljeća tavorenja u represiji i ilegali, nije se povukla, već je tjednima organizirala prosvjede, tražeći od vojske da Mursija vrati na funkciju predsjednika.

Na višestruka upozorenja vlade da se raziđu Braća su reagirala još prkosnije, pa je vojska u srijedu prošlog tjedna tenkovima, helikopterima i oružjem nasrnula na njihove prosvjedne kampove. Od srijede do nedjelje u okršajima je poginulo preko tisuću ljudi, protestni kampovi sravnjeni su sa zemljom, a samo oko džamije Raba al-Adavija, u kojoj su bili neki od vođa MB-a, poginulo je gotovo 300 ljudi. Ubijeno je i nekoliko članova obitelji vođa MB-a, uključujući i unuku osnivača pokreta Hasana al-Bane, a uhapšeno je nekoliko stotina njihovih članova, među njima i “duhovni vođa” MB-a Muhamed Badi. Vlada je uvela izvanredno stanje, isto ono pod kakvim su Egipćani živjeli od 1981. godine, sve do svrgavanja Mubaraka.

U nedjelju su Braća ipak otkazala većinu najavljenih prosvjeda, a onima koji su se održali mijenjane su rute kako bi se izbjegle daljnje žrtve. I vlada je na trenutak popustila, pa nije strogo inzistirala na provođenju policijskog sata, no privid eventualnog kompromisa raspršio se kada se general Sisi pojavio na državnoj televiziji optužujući MB-ove pristaše da su teroristi. Dan kasnije privremeni premijer Hazem Beblavi predložio je da se pokret Muslimanske braće zakonski zabrani, a vlada je priznala da je u policijskom pritvoru ubijeno 36 nenaoružanih prosvjednika. Istog dana objavljeno je i da vlada razmatra mogućnost da iz zatvora pusti 85-godišnjeg Hosnija Mubaraka, kojemu se sudi za korupciju i umiješanost u ubojstva prosvjednika.

Ako je prije ovih događaja još i bilo neke nade da će Egipćani uspjeti naći zajednički jezik međusobno i s predstavnicima vlasti i vojske, prošlotjedni masakr zaoštrio je odnose suprotstavljenih strana, eskaliralo je sektaško nasilje, a građani su se okrenuli jedni protiv drugih. I dok islamisti tvrde da su oni mirovni pokret čiji se svjetonazor protivi nasilju, te šire teorije zavjere poput one da su dvije trećine njihovih protivnika kršćani, dotle njihovi protivnici naglašavaju da su MB-ovci huškali svoje pristaše i napadali vojsku i policiju. U prošlotjednim obračunima stradale su mnogobrojne crkve egipatskih kršćana Kopta, dok su se s druge strane naoružani civili pridružili vojsci u provođenju policijskog sata.

Članovi privremene vlade redom su pozdravili represiju, tvrdeći da je policija profesionalno odradila posao uspostave reda nakon što su Muslimanska braća isprovocirala krvoproliće. Premijer Beblavi na televiziji je rekao da je “unatoč svemu što se dogodilo postignut napredak” i da njegova vlada “želi pomirenje, ali ne s onima koji imaju krvave ruke”. Neki analitičari napominju da je general Sisi, unatoč opetovanim izjavama da ga politika ne zanima, već počeo graditi kult vlastite ličnosti, pa se tako diljem zemlje mogu vidjeti plakati koji prikazuju njega i Gamala Abdela Nasera, bivšeg predsjednika i vođe antimonarhističke revolucije 1950-ih. Oni tvrde i da je ova vojna garnitura na neki način još ambicioznija od Naserove, jer je Naser MB-u, unatoč represiji, dozvoljavao postojanje u ilegali, dok se Abdel Sisi čini odlučnim da pokret potpuno iskorijeni.

Jedini član vlade koji je u znak protesta dao ostavku bio je zamjenik predsjednika, nobelovac Muhamed el-Baradei. No žestoko su ga napali iz krugova istomišljenika, pokazavši time da je nasilje nad islamistima prihvatljivo čak i pripadnicima obrazovane opozicijske elite. Pokret Tamarod također je u izjavi pozdravio reakciju vojske, rekavši da je to bio otpor protiv “terorizma i sila mraka koje Egipat žele vratiti stoljećima unatrag”. Slično je reagirao i Front nacionalnog spasa, najveća koalicija neislamista, koja je proglasila “pobjedu protiv političkih snaga koje trguju u ime religije”. Ljevičarska skupina Narodni pokret izrazila je pak šokiranost činjenicom da zapadni mediji ono što se dogodilo nazivaju državnim nasiljem protiv civila. Osudu nasilja koju je uputio američki predsjednik Barack Obama ured privremenog predsjednika Adlija Mansura nazvao je “neshvaćanjem prirode terorističkog djelovanja” koje se događa u Egiptu.

Unatoč ovim izjavama, antiislamisti nemaju naročitog razloga da se ljute na nerazumijevanje međunarodne zajednice, s obzirom na to da su njezine osude bile vrlo mlake. Štoviše, reakcije zapadnih zemalja pokazuju da one postaju svjesne neugodne činjenice da u Egiptu više nemaju gotovo nikakvog utjecaja, zbog čega se već danima batrgaju kako se prema nasilju postaviti. Tako je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda izrazilo žaljenje zbog žrtava, ali nije eksplicitno osudilo režim, a članice Europske unije u srijedu su se sastale kako bi se dogovorile treba li egipatskoj vladi uskratiti financijsku pomoć. Odluku im dodatno komplicira činjenica da su izraelski ambasadori u američkim i europskim prijestolnicama već krenuli u akciju lobiranja protiv takve odluke, uz obrazloženje da je egipatska vojska jedina garancija sprječavanja daljnjeg kaosa.

Na još većim mukama našla se administracija SAD-a, države koja je već desetljećima glavni sponzor egipatske vojske. Egipat je još 1979. potpisao mirovni sporazum s Izraelom, osiguravajući toj zemlji sigurnost na južnoj granici i pomažući joj u održavanju mira na Sinajskom poluotoku, istom onom području na kojemu je u jeku prošlotjednih nereda egzekucijskim stilom ubijeno 25 egipatskih policajaca. Amerikanci tu suradnju plaćaju sa 1,6 milijardi dolara godišnje, od kojih se velika većina vraća nazad u SAD putem kupovine američke vojne opreme.

Obama se, međutim, suzdržao od uskraćivanja pomoći, zaustavivši se na konstataciji da “tradicionalna suradnja dviju zemalja ne može ići kao i obično dok se civili ubijaju na ulicama”. Otkazane su i zajednička vojna vježba i isporuka naručenih vojnih helikoptera i aviona. Obama je posljednjih mjeseci doživio seriju ponižavajućih poteza egipatskih generala, od bezuspješnog nagovaranja da umjesto svrgavanja Mursija pokušaju iznaći kompromis, pa do činjenice da generali svojim sponzorima nisu najavili da će američkim tenkovima krenuti u okršaj s islamistima. Unatoč takvom neposluhu, pa i upozorenjima iz vlastitih političkih krugova da Egipat više nije toliko ključan za sigurnost Izraela kao što je nekada bio, Obama ne želi izgubiti ono malo utjecaja što ga tamo ima, među ostalim i zato što zna da će eventualno uskraćeni novac bez problema nadoknaditi bogate arapske države, koje su prijelaznoj vladi već obećale 12 milijardi dolara pomoći.

A upravo financijsku pomoć egipatskoj vojsci tamošnji politolog Maged Mandur vidi kao jedan od temeljnih uzroka za to što se revolucionarni pokret nije uspio integrirati u strukture vlasti. U tekstu objavljenom na portalu Open Democracy, Mandur polazi od teze da “bez buržoazije nema demokracije” i objašnjava da je egipatska buržoazija “parazitska”, jer ekonomijom dominira vojska, kontrolirajući 40 posto državnog BDP-a. Vojska nelojalnim privilegijama, poput pristupa jeftinim kreditima i jeftinoj radnoj snazi vojnih ročnika, kontrole nad državnim zemljištem i izuzimanja od oporezivanja i civilnog nadzora, inhibira razvoj neovisne elite koja bi joj se mogla suprotstaviti.

Kao drugi razlog Mandur navodi “rentijersku” prirodu egipatske države, odnosno činjenicu da se država, koja je izjednačena s vojskom, “oslanja na strateške rente kao primarni izvor prihoda”. Ona koristi stratešku važnost i poziciju najvažnije države u regiji kako bi se financirala, što je “štiti od domaćih pritisaka i mogućih revolucionarnih situacija” i “daje joj slobodne ruke u provođenju represije, jer se može oslanjati na vanjske sile za financijsku i političku podršku”. Ta se mogućnost, piše Mandur, manifestira upravo u mlakoj međunarodnoj reakciji na prošlotjedni masakr, dok s druge strane eskalacija nasilja uzrokuje rast podrške građana represiji, “usisavajući time i revolucionarni pokret, čiji otpor postaje sporadičan i neorganiziran”.