Branka Cvjetičanin Okno u svijet

Što je to Pozzo Franz?

Pozzo Franz je umjetnička inicijativa koja se realizira pod kišobranom Polygona – Centra za istraživanja i razvoj projekata u kulturi. To je moja osobna priča u kojoj ja kao umjetnica odlučujem postati povremena stanovnica istarskog mjesta Krapna i živjeti zajedno s tamošnjim ljudima koji su sada moja proširena obitelj. Utoliko je Pozzo Franz umjetnički čin, a ne projekt koji podrazumjeva neku agendu. Radi se o zauzimanju pozicije i iskazivanju podrške stanovnicima Krapna kroz široku frontu djelovanja. Zato Pozzo Franz nema vremensko trajanje ili neku glavnu akciju. To je naprosto život i komunikacija za koju ne znam u kojem će se smjeru razvijati.

Što znači Pozzo Franz?

Pozzo Franz lokalni je toponim kojem je značenje uglavnom zaboravljeno i živi samo još u rječniku lokalnog stanovništva. Nekada je Pozzo Franz bilo ime ulaza u okno Franz, nazvano u čast cara Franje Josipa. U Krapnu se, naime, nalazilo prvo okno prvog rudnika ugljena u Istri, a u tome je mjestu i ishodište istarskog rudarstva. Najstariji izgrađeni objekti datiraju iz vremena Austro-Ugarske, iako raniji trag o koncesiji tamošnjih rudnika postoji i iz 1626. godine, to jest razdoblja Mletačke Republike. Ta industria prima odredila je čitav taj prostor koji počiva na nizu specifičnosti i povijesnih okolnosti koje su se manifestirale ponajviše u konstantnoj izmjeni granica, vlasnika, politika, koncesionara. Proizvodnja je posustajala već u 1960-ima, počela se gasiti u 1980-ima, a politika je presudila i zadnje okno rudnika na području Labinštine potopljeno je 1999. godine. Zvalo se Tupljak. Danas je čitavo mjesto zapušteno i zaboravljeno, a ljudi koji tamo žive živi su svjedoci jednog velikog razdoblja. Sad je sve to samo ostatak nečega što bi moglo biti, ali nije, industrijsko nasljeđe.

Brisanje memorije

Nekadašnja rudarska povijest današnji je kulturni i turistički kapital koji je potpuno neiskorišten?

Da, s jedne strane ekonomski europski trend bio je da se rudnici zatvaraju, ali ovakav nedostatak vizije korištenja kulturnog kapitala koji je proizišao iz nekoliko stoljeća rudarenja je fascinantan. Mi ovdje govorimo o oko 400 godina povijesti i vremenu u kojem se iskopalo 30 katova ispod zemlje – tzv. horizonti. Četiri su grada povezana podzemnim tunelima (Labin, Raša, Rabac i Plomin), a procjenjuje se da je u tom dugom razdoblju iskopano 40 milijuna tona ugljena. Ishlapila je činjenica da je tvornica Prvomajska, koja se nalazi u obližnjoj Raši, proizvodila 20.000 strojnih alata na godinu, a danas je ta opljačkana ruševina izuzetne arhitektonske vrijednosti poligon za off-road motociklističke utrke. Istra nije bila direktno zahvaćena ratom 90-ih, ali ovo je svakako dio te hrvatske ratne, tranzicijske priče. U kontekstu inicijative, zanima me i taj proces „brisanja“ određenog segmenta kolektivne memorije, a koji je podrazumijevao metode pljačkanja i uništavanja pokretne i nepokretne imovine, a time i vizura sjećanja živih ljudi. Tek unazad nekoliko godina stvari su se počele mijenjati i to selektivno, ali ljudi još uvijek nisu ni na koji način zaštićeni. Krapan, naravno, nije jedini takav slučaj.

Kakva je danas struktura stanovništva Krapna?

Krapan, ali i obližnja i poznatija Raša – najmlađi grad u Istri, su sredine koje su nakon Drugog svjetskog rata naseljavane od nule. S obzirom na rudnike, taj prostor bio je oduvijek Eldorado za zapošljavanje, bez obzira na ekonomske, političke, vojne i druge strukture koje su se smjenjivale. Nisam radila demografsko mapiranje, ali Krapan je autentičan i u tom smislu jer u toj maloj sredini žive gotovo svi narodi i narodnosti bivše Jugoslavije. Tako u većem broju ima Albanaca, Bosanaca, Srba, Crnogoraca i drugih.

Došli su „trbuhom za kruhom“ jer je ta vrsta ekonomske mobilnosti među rudarima bila uobičajena. Postojala je potreba i ljudi su se tu naselili, zasnovali obitelji i ostali, danas već i četvrtu generaciju. Napomenuti treba da nije riječ samo o rudarima, već se radi o svim profilima zanimanja specifičnima za ovu vrstu industrije, uključujući i visokoobrazovani kadar.

Postali smo nezaobilazni

Osobitost mjesta je i to da neki od stanovnika zapravo skvotiraju?

Pozzo Franz ima i svoju fizičku adresu, a to je Krapan 42, međutim, postoji ta tranzicijska „kvaka 22“. Osamdesetih godina stanarima je obećano da će se za njih graditi nove zgrade, a te postojeće će se srušiti. U tom procesu ove postojeće u kojima su živjeli amortizacijski su se otpisale kao neadekvatne za život, ali umjesto novih zgrada dogodio se kolaps države, a stanovnici Krapna i nadalje žive u svojim otpisanim zgradama bez važećih stanarskih ugovora. Zgrada Krapan 42 broji 13 obitelji.

Koje aktivnosti provodite u mjestu?

Pozzo Franz je do sada bio dijelom obilježavanja Svjetskog dana migranata u suradnji s International Migrant Movement, umjetničkom organizacijom sa sjedištem u New Yorku. Bit će predstavljen i u okviru europskog projekta Ariande i europskog klastera „Rudnici kulture“. Za sada tamošnje umjetničke akcije provodim u suradnji s kolegom iz Francuske, Ludovicom Nobileauom, s kojim sam surađivala i ranije na projektima koji su uključivali direktan rad s ljudima. Sve produciramo sami, na lokaciji i u uvjetima koje zateknemo. Mještani Karpna su nam suorganizatori i suumjetnici. Do sada su nam podršku iskazali Ministarstvo kulture RH i Francuski institut iz Zagreba, a neke od ideja željeli bismo razviti u suradnji s Labin Art Expressom i Platformom 9,81 – Institutom za istraživanja u arhitekturi.

Dio priče je i pokušaj uspostavljanja trga. Naime, kako nismo imali gdje biti onda smo stavili stol i stolice na najširi prostor ispred posljednje zgrade u mjestu i proglasili ured otvoren za javnost kako bi regrutirali umjetnike. Radi se o lokaciji na kojoj se djeca igraju, parkiraju se auti, prolazi poštar i svi stanari. Dakle, mjesto na kojem nas, zapravo, nije bilo moguće zaobići. Tamošnji zid je imao i potencijal projekcijskog platna, pa je pretvoren u prvo krapansko kino. Stvar je započela kao privremeni ured, ali smo već na otvorenju prve projekcije proglasili i trg Pozzo Franz. Sada treba vremena da se bezimeni prostor osvijesti kao trg na kojem će se okupljati zajednica.