Christopher K. Lamont Ulazak Hrvatske u EU ukor je Tuđmanu

Dr. Christopher K. Lamont profesor je međunarodnih odnosa i ljudskih prava na Rijksuniversiteitu u Gröningenu, autor je knjige “International Criminal Justice and the Politics of Compliance”, u kojoj problematizira ulogu Haškog suda za zemlje bivše Jugoslavije.

Što biste, na temelju svojih istraživanja, izdvojili kao glavno naslijeđe Haškog suda za regiju?

Budući da Sud nije imao mogućnost hapšenja, u tome je smislu u potpunosti bio ovisan o državama iz kojih su osumnjičenici dolazili. Kada je 1993. osnovan, jugoslavenski su ratovi još trajali i nitko, zapravo, nije očekivao da će sud postati jedan od glavnih igrača u regiji. Naravno, u vrijeme osnutka suda Hrvatska je podupirala istrage o zločinima koje su počinili Srbi, ali suradnja nije bila glatka kada je počelo istraživanja zločina koje je počinila Hrvatska vojska tijekom i neposredno nakon rata. Na isti je način i Srbija bila potpuno nevoljna pomoći sudu da istraži zločine za koje su osumnjičeni njihovi kadrovi. Takva je situacija nužno iziskivala vanjske pritiske SAD-a i, kasnije, EU-a. Upravo su ti pritisci rezultirali učinkovitošću kod privođenja osumnjičenih i njihovom transferiranju u Den Haag. No istovremeno, taj je teret oslanjanja na međunarodne pritiske stvorio trajnu percepciju da je suradnja s Tribunalom više pitanje međunarodne politike nego internih obaveza prema pravu i pravdi. Oslobađanje Ante Gotovine i Mladena Markača samo je dodatno pridonijelo percepciji neuspjeha da se osiguraju osude najviše pozicioniranih osumnjičenika s hrvatske strane, a što je postavilo i ozbiljna pitanja u vezi pretpostavki da je kvaliteta međunarodne pravde bolja nego ona lokalna.

Naravno, važno je reći da je samo postojanje Tribunala i njegove sposobnosti da neke slučajeve povjeri lokalnom pravosuđu svakako osnažilo uloge i kapacitete domaćih sudova, a ujedno stvorilo i snažan pritisak na bivše jugoslavenske republike da ozbiljno istraže i osude ratne zločine počinjene od svojih snaga.

Suradnja po „prisilnom modelu“

Hrvatsku suradnju sa sudom opisali ste kao oslanjanje na prisilu: što ste točno time mislili?

Sintagmu „prisilni model“ prvi je upotrijebio Tuđmanov ministar vanjskih poslova Mate Granić: to je jednostavno značilo da će Tuđman (i hrvatske vlade iza njega) s Tribunalom surađivati na pitanjima vezanima uz istrage i izručenja Hrvata samo onoliko koliko će to SAD i EU prisilno zahtijevati. Taj je model suradnje značio da se Tribunal nikad nije mogao osloniti na dobrovoljnu suradnju Zagreba te se, posljedično, morao oslanjati na cjenkanje i vanjske prisile. Tako je čak i nakon hapšenja Gotovine 2005. postojalo znatno nepovjerenje prema suradnji Zagreba tijekom njegova suđenja te stalne optužbe da Hrvatska ne želi predati tzv. topničke dnevnike iz Oluje. Nažalost, i stoga što međunarodno pravo i postoji zbog nevoljkosti država da procesuiraju ozbiljne zločine počinjene od strane vlastitih snaga ili one planirane i naređene od strane svojih vođa i vodstava, problem suradnje i potreba prisile uvijek će biti prisutni.

Kako komentirate pokušaje da se osudi bivši kosovski premijer Ramush Haradinaj i uz to vezane kontroverze oko istrage krijumčarenja ljudskih organa?

Istrage i uspješna gonjenja ratnih zločinaca na Kosovu bili su vjerojatno puno teži nego igdje drugdje u bivšoj Jugoslaviji. Paradoksalno, upravo su međunarodna prisutnost na Kosovu i Hardinajeva bliskost s međunarodnom administracijom omogućile bivšim vođama Oslobodilačke vojske Kosova da se prikažu kao neophodni za održavanje stabilnosti. Tako su se, unatoč ozbiljnim zločinima počinjenima od strane OVK-a tijekom oružanog konflikta, uspješna gonjenja zločinaca pokazala izrazito teškima.

Koji je doprinos Tribunala procesima demokratizacije u regiji?

Nedvojbeno, sud je pridonio procesima demokratizacije u regiji, ponajprije kroz uklanjanje ili marginalizaciju političkih aktera koji su igrali veliku ulogu u poticanju konflikta. Primjerice, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i Slobodan Milošević prvo su izolirani a potom i transferirani u Den Haag, gdje im je suđeno. Isto tako, Tribunal je poslužio da se čvrsto utemelji potreba suđenja za počinjene ratne zločine na temelju međunarodnog prava te pomogne u jačanju poslijeratnih pravnih mehanizama, i to tako što je potrebu za suđenjem stavio u domaći i međunarodni fokus.

Kozmetičke promjene HDZ-a

S Dejanom Jovićem koautor ste publikacije “Hrvatska nakon Tuđmana: Posljedice konflikta i autoritarnosti”. Koje je temeljno naslijeđe tuđmanizma i bi li Tuđman, da je ostao živ, bio izručen i osuđen za ratne zločine, kako sugeriraju i neke recentne presude Haškog suda?

Temeljno naslijeđe tuđmanizma u Hrvatskoj jest razdoblje međunarodne izolacije, koja je bila rezultat Tuđmanovog domaćega autoritarizma, agresije prema Bosni i Hercegovini te izostanka suočavanja i borbe protiv zločina počinjenih prema Srbima tijekom i nakon vojnog konflikta između 1991. i 1995. Tuđmanovo je naslijeđe i njegova stranka, HDZ, koja je za Ive Sanadera projicirala imidž centrističke parlamentarne demokracije. No kako pokazuju optužbe protiv Sanadera, ali i nedavni poziv aktualnog vođe HDZ-a na minutu šutnje za Tuđmana povodom ulaska u EU, jasno je da je odbacivanje negativne prošlosti te stranke kozmetičke prirode i više nego što se mislilo.

I, konačno, jedan od ključnih elemenata naslijeđa tuđmanizma – koji u hrvatskom društvu nije dovoljno osviješten i za koji su optužbe Sanadera za korupciju upravo simptomatične – jesu gospodarske posljedice tranzicije i koncentracija bogatstva u rukama relativno male skupine ljudi; ti pripadnici ekonomske elite neposredno su profitirali i od privatizacije i od rata. Međutim, unatoč unutarnjim izazovima s kojima se suočava Europska unija, ulazak u EU još je jedan ukor Tuđmanovom političkom nasljeđu te prilika Hrvatskoj da promovira mediteransku agendu unutar EU-a.

Nedavno ste organizirali Međunarodnu ljetnu školu tranzicijske pravde u Cresu, održanu ovoga ljeta po prvi put?

Ljetna škola organizirana je u suradnji s Vjeranom Pavlakovićem sa Sveučilišta u Rijeci. Prošla je uspješno, uza sudjelovanje studenata iz Hrvatske i Libije, još jedne zemlje koja prolazi tranziciju. Sudjelovanje libijskih studenata zahvaljujemo Američkoj ambasadi iz Tripolija, koja je sponzorirala njihov dolazak.