Damir Nikšić: Država je instrument, a ne zastava

Damir Nikšić postao je prepoznatljiv po mjuziklu u holivudskom stilu “If I wasn’t Muslim”, po okupiranju galerije u Sarajevu prije nastanka pokreta Occupy, po brojnim kućnim video-snimkama kojima je izgradio sopstvenu publiku…

Kako sami sebe vidite? Po obrazovanju ste slikar, ali se bavite raznim vidovima umjetnosti. U posljednje vrijeme najčešće se izražavate videom, putem kanala YouTube.

Svako vrijeme ima svoj medij, a svaki novi medij ima svoje pionire. Kad sam studirao, nije postojala video umjetnost na akademijama, baš kao ni performans, instalacije… Studirao sam na akademijama u Sarajevu, Milanu, Bolonji i nigdje nije postojala video umjetnost. Kad sam završio Akademiju u Sarajevu, upisao sam postdiplomske studije u Arizoni. Upisao sam tzv. novi žanr koji je podrazumijevao video, performanse i instalacije… Video se tad uselio u galerije, ali na velikom formatu, od poda do plafona. To mi nije izgledalo kao video. Odgovorio sam na takvu vrstu ustaljenog prikazivanja videa u galerijama time što sam napravio “If I wasn’t Muslim”. To jako sliči na holivudski film, a projekcija na onu u kinodvorani. Onda se video preselio na manji format, gdje mu je i mjesto. Prešao je na kompjuterske ekrane i u domenu interneta. Pratio sam taj razvoj, tu selidbu video medija iz prvih TV formata do današnjeg videa, gdje se on demokratizira i svako može snimiti svoj video telefonom. Mogu slobodno reći da sam u tome bio pionir. Počeo sam objavljivati svoje video-radove na YouTubeu dok su drugi zazirali od toga jer “to nije medij za ozbiljnog umjetnika”. I nekako sam zašao u taj jeftini, demokratski medij. On ima svoje zamke, slobode, ali i ograničenja, pogotovo oko autorskih prava. Pokušavam da uradim nešto što je totalno moje da bih ispunio taj sadržaj.

Online mediji kao spas

Jesu li ti koji su kritikovali YouTube kao medij danas pokleknuli i prihvatili ga?

Još uvijek postoji određena konfuzija ili neko čudno shvatanje tog medija. Treba ga poznavati dobro, ne toliko u smislu da je čovjek virtuoz u pravljenju radova, nego znati šta se sa njim može, a šta ne. Pravim često radove gdje manipulišem kamerom, hodam sa njom da bih definisao sam medij, njegovu mobilnost. Vjerovatno to može biti nešto novo za te ljude, ali oni nisu novi u tome. To je isto kao snowboarding koji treba da se uključi u Olimpijske igre. Snowboarding je već razvijen, on ima svoj govor… Tako je i sa online medijem. Tu se trči sto na sat, to se mijenja mjesečno… Svaka četiri mjeseca se promijeni dinamika. Jako je savremen. Ne može se u njega ući planirano ili strateški. U njega se ulazi slučajno, da čovjeka ponese i da se zadesi u tome. Pokušao sam da opipam sve granice tog medija – koliko je širok, koliko ja njemu mogu dati… Vidim da puno ljudi koji se bave videom teže da imaju filmsku produkciju, ali to nije video. Video ima svoj govor. Malo je autora iz etabliranog svijeta umjetnosti koji znaju jezik videa. Ovaj medij ne ide bez publike. Postoji dijalog između umjetnika i publike i tu se formiraju stvari.

Galerije su za vas zatvorene bile i prije nego što su se počele zvanično zatvarati. Koliko su one zatvorene za nove umjetničke nadražaje, koliko su autistične?

To je prvi problem. Davno sam shvatio da su selektori izložbi postali umjetnici, a da su umjetnici samo ilustratori njihovih ideja i koncepata. To me naljutilo i sebi sam dao obećanje da ću bajpasovati selektore i ljude koji upriličuju tu umjetnost u galerijama. Obećao sam sebi da ću izgraditi sopstvenu publiku na neki način. Tad nisam pretpostavljao da će to biti online. Nekako se moja želja sinhronizovala sa novim medijem. Poklopilo se. Tako je sa svakom savremenom umjetnošću. Bez puno razmišljanja, čovjek se uzda u neki svoj kreativni impuls i bitno je da pronađe svoj medij i jezik. To je puno malih stvari u kojima se dotaknemo nekih tema i pokušamo razbiti tabue u društvu. Takva umjetnost nije odgovarala velikim galeristima, a nisu znali ni kako da me predstave. Nisu imali šlifa. Umjetnost koju oni promoviraju je vrlo otuđena čak i od onih koji idu da je posjećuju. Čak je i angažovana umjetnost previše ambiciozna. Često sam im to govorio, a oni su mi uzvraćali da moja umjetnost nikoga ne zanima. Onda sam im rekao da mi naprave izložbu, a ja ću zovnuti svoju publiku. Ali očigledno nisu imali interes da im se tu motaju neki drugi ljudi osim onih na koje oni ciljaju.

Šta smatrate angažovanom umjetnošću danas?

Angažovana umjetnost može biti politički, socijalno, društveno angažovana. U prošlom sistemu bio je definisan “radnik u kulturi”. Svi smo bili radnici. Umjetnik proizvodi kulturu time što proizvodi umjetnička djela. Kultura je neko ozračje, kontekst u kom kulturno biće i umjetnik, umjetnička duša, radi, živi i preživljava. U onom momentu kad se umjetnik angažuje da promijeni kulturu, mentalitet, način razmišljanja i karakter kulture, tonalitet, ritam, on je angažovan. Radi da bi ubrizgao injekciju nečega drugog i drugačijeg u javni prostor, u mentalitet, u kulturu… U tom momentu je svako ko tako nešto želi da uradi angažovan. Angažuje se i hrve sa tim gigantom, sa tom masom, sa društvom i svim idejama, ideologijama i želi da kroz neku pukotinu ubrizga virus. U ovom slučaju, to je virusni video koji se onda razastire po govornom području i počinje da nešto mijenja, da skreće mentalne procese sa ustaljenog puta.

Okupirajmo i proizvodimo

Angažovani umjetnik danas ima inspiracije više nego ikad?

U početku je jedino Rambo Amadeus dekonstruisao neke stvari. Svaki drugi stih iz njegove pjesme “Prijatelju, prijatelju” i danas može da se citira. Rambo međutim nije znao gdje da se svrsta, pa je puno vremena proveo tražeći publiku. Sad je situacija drugačija, naročito nakon što je puknuo mjehur od sapunice koji su činili tajkuni, krediti… Pružali su lažnu sliku kako nam je dobro, a sad vidimo kako smo svi bili budale. Kad je sve to palo, kad se pokazalo da je sve bila laž, sad je vrijeme da se redovi konsoliduju. Moramo da se presaberemo i krenemo da proizvodimo tekstove i radove koji će znati povezati to djelovanje od tada pa sve do danas. Sve više ljudi prepoznaje da Rambov glas nije bio glas u pustinji, da je sad nadjačao i da je to glas razuma, jer upravo se tu radi o izgubljenim vrijednostima i o etabliranju konkretnih ljudskih i kulturnih vrijednosti.

Vrijeme je takvo da samo angažovanje umjetnika nije dovoljno za neku promjenu, već je umjetnik morao izaći i na ulicu, okupirati muzeje… Vi ste prije cijelog pokreta Occupy “okupirali” Umjetničku galeriju u Sarajevu.

U Umjetničku galeriju ušao sam 6. septembra 2011. i tamo sam ostao 83 dana. Nisam tamo spavao, ali sam svaki dan išao i pravio priloge i intervjue u vezi zatvaranja za javnost državnih institucija kulture BiH. Kasnije je i Zemaljski muzej zatvoren za javnost, a tek kasnije se desio Occupy Wall Street. Htio sam u tom momentu da kažem ljudima da je konačno vrijeme da državu shvatimo kao nešto što nam pripada, kao naš instrument, a ne kao neku simboličnu stvar, kao zastavu. Htio sam da kažem da je država instrument demokratije, raspodjele sredstava koja nam pripadaju i da se moramo uključiti da državu prisvojimo kao instrument bez boja. Sve radimo kroz civilni sektor ili privatnu inicijativu. Država postoji tu da nam pomogne ako nešto kao građani želimo da uradimo. Država mora da uloži u kulturu ako želi da ima normalne građane koji nisu podivljali, koji nisu majmuni. Za sada se ponašaju kao da smo u nekom zoološkom vrtu. Petnaest godina nakon rata u BiH ne postoji ministarstvo kulture, nikad nije ni ustanovljeno. A ta Umjetnička galerija je formirana sedam dana nakon 6. aprila 1945. godine, nakon oslobođenja Sarajeva. Partizani su se oprali i zamijenili zavoje i odmah formirali Umjetničku galeriju i još jedan paviljon. Dakle, ljudi su došli iz šume, do jučer su se borili oko grada, uletjeli u grad i nakon sedam dana formirali galeriju. Cvijetin Mijatović je stavio potpis. A ovi u kravatama nakon Dejtona nisu uspjeli u 15 godina formirati ministarstvo kulture BiH. To dovoljno govori o kulturnoj svijesti, o potrebi da se proizvodi nova, građanska kultura. OHR, OSCE i sve te međunarodne organizacije koje su ovdje involvirane totalno su omanule. Moj angažman je bio da okupiramo i počnemo da proizvodimo.

Samoprozvali ste se i mini-starom kulture?

U svom sam telefonu imao broj telefona Emira Hadžihafizbegovića, koji je tad bio ministar kulture sarajevskog kantona. Dogovorio sam sastanak u vezi nekog projekta i on me izradio. Za vrijeme dok je bio ministar snimao je reklame za mobilne po Hrvatskoj, a poziciju ministra je toliko trivijalizirao i sveo na nivo Sulje i Muje. Njegov broj mi je bio zaveden kao “mini-star”, jer je u isto vrijeme imao i neki late night show. Preuzeo sam čitav taj koncept slave, popularnosti i trivijalnosti te se predstavio kao mini-star kulture. Moj šou su bila javljanja iz Umjetničke galerije, a u jednom od prvih javljanja kritikovao sam proslavu njegovog rođendana. Napravio je proslavu na Ilidži, kamo je zovnuo estradne zvijezde u vrijeme kad su se institucije kulture zatvarale zbog nedostatka novca. Građani su na to gledali kao na dobro sponzoriranu rođendansku zabavu, kao neku vrstu bahanalija svima u inat.

Ponijelo ih, pa se izglupirali

Na kraju su građani ipak izašli na ulice. Razloga je bilo puno, ali povod je bio jednostavan – izglasavanje zakona o JMBG broju.

Tu smo konačno došli do tog nivoa odnosa individue i države kao aparata i institucije, a ne kao kolektiviteta. Radilo se o ličnom, a ne kolektivnom identitetu. Niko to nije očekivao. Protesti su pogodili u centar građanskog odnosa. Nismo mi sad tražili identitet preko broja. To je kao da se dobrovoljno prijavljuješ u koncentracioni logor. Rodimo se tu gdje jesmo i moramo barem biti zavedeni kao takvi. Vidiš onda da ta administracija koja te oporezuje ne radi svoj posao. To nas je razljutilo. Shvatili smo da država ne postoji, a pošto je nema, onda se nemamo čega bojati. Totalno nam je puklo pred očima.

Kraj protesta ipak je donio više razočarenja nego nade?

Lijepo sam im govorio da ne idu u biznis event menadžera sa svim najavama, printovima na ulicama i zidovima, sa lecima iz paraglajdera i to… Rekao sam im da prate novine i medije, da sačekaju sjednicu, pa ako ne donesu zakon, da izađu na protest, a ako donesu, neka opet izađu da proslave pobjedu nekim koncertom. To je bila win-win situacija koju samo glupi Bosanci mogu izgubiti. Umjesto da prate ritam skupštine, da koordiniraju spontano okupljanje građana, oni su počeli da organizuju demonstracije, da vode monolog i traže nemoguće, tj. otkaze. I tako su se zahuktali, zatvorili u sebe, počeli monolog, izglupirali se jer ih je ponijelo. Vijećali su, pametovali ovdje u Kriterionu do mene, kako sam čuo. Čim je to počelo da biva po nekim pravilima, čim su krenuli marketing, brendiranje i te gluposti, ja sam im par puta rekao šta mislim, posvađao se i ostavio ih da rade što misle da treba da rade… Sačuvaj me bože nabrijanih i ambicioznih aktivista koji nemaju kontakta ni sa ekonomskom ni sa političkom stvarnošću! Bio sam jako razočaran već i prije nego što su organizovali taj zadnji debakl, paradu, šta li… Znao sam da će tako biti, pa sam digao ruke. Feđa Štukan je bio protiv, ali su ga preglasali pametnjakovići bez iskustva.