Dean Šoša Ne treba nam gledanost bazirana na trivijalnosti

Kako biste opisali stanje na javnoj televiziji danas, u najkraćim crtama, a da se ne ogriješite o Etički kodeks HTV-a?  

Foto: Jovica Drobnjak

Stanje je toliko složeno da ga u „najkraćim crtama“ ne bi uspio opisati ni Mondrian. No svakako želim istaknuti da, unatoč svim mogućim problemima, na HRT-u još uvijek ima divnih ljudi. Ti su ljudi po nekom životnom uvjerenju „radnici“, bilo da je riječ o radnicima, novinarima, snimateljima, montažerima ili urednicima. Oni rade i zbog njih je medijska slika prosječnog HRT-ova djelatnika kao neradnika posve pogrešna. Ti ljudi nikad nisu naručivali skupe vanjske produkcije, primali ogromne plaće i radili za konkurenciju, izdvajali iz matične ustanove firme čije ćemo usluge potom plaćati u milijunima, letjeli na kraće službene putove unajmljenim zrakoplovima. Zlikovci koji su to činili dolazili su i odlazili, a sramota koju su nam donosili ostajala je na „radnicima“. Na onima koji su sve ove godine marljivo radili i bespomoćno gledali kako neki drugi sustavno ili manje sustavno uništavaju firmu kojoj su odani. Oni su sol ove ustanove, zbog njih je javna televizija preživjela i zbog njih – iako se čuju i drugačije teorije – vrijedi plaćati televizijsku pretplatu. I takvih je ljudi mnogo na televiziji, no nažalost imamo puno i onih drugih.

Rijetki će osporiti tvrdnju da Treći program HTV-a ima najbolji filmski program među europskim, vjerojatno i šire, javnim televizijama. Prošle godine ste, kao v. d. glavnog urednika programa HTV-a, crnobijelim filmom koji je gotovo zasjenio kultni dugovječni ciklus vesterna subotom u 8 ujutro, pokrenuli antikomercijalni trend na Trećem programu HTV-a. Jesu li se sad reprize malo izlizale, imate li budžet za nove naslove?

Hvala na komplimentima za filmski program. Trojku smo pokrenuli filmovima koji su kupljeni prije pokretanja novoga kanala, a njegovim pokretanjem dobili smo prostor za filmski iskorak i nabavu „drugačijih“ sadržaja. Bez brige, nema opasnosti od repriza. Svjetska filmska baština broji tisuće klasika. Kolega Živorad Tomić i ja zakleli smo se da ćemo do penzije otkupiti za male pare i prikazati sve antologijske filmove koji su ikada snimljeni. Srećom, prava na emitiranje klasičnih filmova nisu skupa u odnosu na ona za emitiranje holivudskih blockbustera. A blockbustere možete vidjeti na sto različitih platformi. Naša je računica vrlo jednostavna: jedan američki film koji smo mi i naši konkurenti prikazali deset puta, još uvijek košta deset puta više negoli deset klasičnih filmova koje nismo vidjeli deset godina, a neke nikada. Za koji tjedan idemo dalje. U rujnu je na repertoaru hongkonški genij King Hu, od četiri filma tri nisu nikada prije prikazana u Hrvatskoj, a četvrti, Dodir Zena, prikazan je jedino u novogodišnjem maratonu na Trećem. Jesen donosi i veliki ciklus ruskog redatelja Grigorija Kozinceva kojim tek najavljujemo golemu retrospektivu nikad viđenih ruskih filmova. Jesen će donijeti Griffitha, Bustera Keatona, Prestona Sturgesa. Istodobno kada i Huove filmove, emitirat ćemo i filmove velikog romskog redatelja Tonyja Gatlifa.

Drago mi je da ste primijetili ciklus klasičnog vesterna subotom na Prvom, riječ je o najdugovječnijem ciklusu filmova u povijesti HRT-a. Tu mogu samo parafrazirati Johna Forda i reći da bih, da mogu birati, emitirao samo vesterne. Jesen će donijeti i nove vesterne. I nastavak budućeg drugog najdugovječnijeg ciklusa na HRT-u, ciklusa filma noira. Jedna moja kolegica iz Srbije začudila se otkud na programu za kulturu kaubojski filmovi? To dokazuje da je velik posao tek pred nama. Kad nakon svih tih silnih Sarrisa, Bazina, Peterlića i ostalih još uvijek moramo dokazivati da vestern može biti jednaka umjetnost kao i psihološka drama. Pohvale za filmski program HTV 3 u velikoj mjeri idu na adresu Živorada Tomića. Živorad je renesansni tip intelektualca i golemi filmski znalac kakvog vjerojatno nema niti jedna svjetska televizija.

Gubitak identiteta 

Problem autorskih prava postao je vrlo ozbiljna prepreka (repriznoj) produkciji zbog koje, recimo, ne možemo gledati emisije o filmu Ante Peterlića iz 1980-ih, a jako komplicira i dokumentarnu produkciju. Kako se HRT može nositi s tom problematikom?

Prava su ozbiljna stvar. U bivšem sustavu, ako sustavi uopće mogu biti bivši, o pravima na inserte nitko nije vodio računa. Zbog toga danas golemi dio bogate arhive HRT-a još uvijek ne možemo prikazati. Situacija se popravlja i polako rješavamo pravne zaostatke, no godine nebrige ne mogu se nadoknaditi preko noći. Legendarni Peterlićev serijal danas bi bilo jeftinije ponovno producirati negoli otkupiti korištene inserte, samo kad ne bi bilo jedne sitnice: nema tih para za koje bi bilo moguće producirati novoga Peterlića.

„Gledanost? Ne zanima me. Ni matematiku ne ukidaju jer je djeci dosadno“, rekli ste prošle godine u ime koncepcije javne televizije. Klima li se danas ta tvrdnja?

Čujte, televizijski medijski prostor je toliko trivijalan da ne vidim zbog čega barem javna televizija ne bi bila drugačija. Prošloga ljeta i jeseni namjerno sam radikalizirao poruke o gledanosti jer su godinama s HRT-a slane neke posve suprotne koje nas, međutim, nisu dovele na prve ljestvice gledanosti nego bacile u veliku krizu i gubitak identiteta. Gledanost je, naravno, važna, ali ne bilo kakva. HRT se ne smije boriti za gledanost trivijalnim sadržajima, ali mora dati sve od sebe da vrijedni sadržaji koje ćemo emitirati dopru do što šireg kruga publike. Drugim riječima: zanima nas da vrijedni filmovi budu što je više moguće gledani, no to ne znači da ćemo maknuti s ekrana Kuzinceva, Hawksa ili Gatlifa i emitirati deseti Sumrak ili petnaestu Policijsku akademiju. Tako postavljen, problem gledanosti je itekako važan. Kao što je važno da što više djece shvati matematiku, tako je presudno da se što više njih upozna s likom i djelom Howarda Hawksa.

Premijera do premijere

U javnosti vlada totalna pomutnja pri pogledu na strukturu „zapovjedne“ linije ili novog procesa proizvodnje na HTV-u. Koja je funkcija kojoj nadređena, a koje su vaše uredničke ingerencije: ako je to uopće važno gledateljima?

Meni se čini da javnost jedino zanima program. Nisam siguran kome je, izvan same kuće, stalo do toga da savršeno zna što radi koji od naših odjela? Koga zanima unutarnji ustroj tvrtke za šivanje traperica dok god su traperice kvalitetne? Nitko se ne sjeća,  vjerojatno niti tadašnji radnici ili direktori, kakav je bio unutarnji ustroj Televizije Zagreb prije 40 godina, ali zato svi pamte Gruntovčane.

Kakva je ta nova situacija: imate li budžet za sljedeću sezonu, ili planirate projektno? Kakav je omjer repriznog i novog?

Usred smo preustroja i pred restrukturiranjem. Bez obzira na sve, „traperice“ će izići na tržište kako je planirano! Od jeseni do proljeća u prime timeu Trećeg neće biti repriznih filmskih ciklusa, nego premijera do premijere. Nastojat ćemo reprizirati jedino vlastitu arhivu, no to bismo činili taman da imamo sve novce svijeta. Bit će „premijernih repriza“ iz arhive, programa koji nisu prikazivani desetljećima, u onom ritmu u kojem reguliramo pitanje prava.

Što možete učiniti u korist dokumentarne produkcije HTV-a, koja često više odgovara žanru  TV kalendara nego pripadnom stoljeću? Kad će se ostvariti suradnja HAVC-a i HRT-a?

Kao glavni urednik HTV 3 mogu utjecati na preobražaj dokumentarnog programa tako da od njih naručujem bolje filmove, a to itekako mislim činiti. Pritom je važno da HRT ne ostane zatvoren u sebe: moramo naručivati filmove od najboljih autora na tržištu. Nemamo vremena niti potrebe zapošljavati svaku novu generaciju dokumentarista koji se pojave, ali svaka od njih mora ostaviti traga u našoj produkciji.

Koje nove emisije, žanrove i profile kulture nudite od jeseni na Trećem?

Planovi HRT-a za jesen su veliki i nadam se da ćemo veći dio ostvariti. Osnovni cilj je podići kvalitetu vlastite produkcije. Proizvodit ćemo i emitirati više vlastitih emisija. Prioriteti su nam napeta, dinamična i studiozna emisija o povijesti, nedjeljom navečer, nakon koje će biti emitiran prikladni dokumentarni ili igrani film. Prioritet nam je i mozaična emisija radnog naslova Dobro jutro, kultura nedjeljom ujutro i u kojoj ćemo davati tjednu mapu zanimljivih zbivanja u kulturi i umjetnosti. U toj emisiji ćemo afirmativno najavljivati kulturna zbivanja, koja ćemo potom kroz tjedan u drugim emisijama „propitkivati“. Preobražaj će doživjeti i emisija zvana Emisija, nastojat ćemo pokrenuti novu filmsku emisiju, različite kratke formate u kojima će doći do izražaja naša, premalo korištena arhiva. Kanal će dobiti i novi dizajn.

Biti korak ispred

Kako ste ekipirani na HTV3? Kako vidite sistem vanjskih produkcija, koje su njihove prednosti?

Ekipa koja je pokrenula Treći bila je mala i dobro uigrana. Prema novom ustroju, na Trećem je od te ekipe ostao jedan čovjek – glavni urednik. Ostali su smješteni u produkcijskim odjelima od kojih ja trebam naručivati projekte i usluge. U konačnici, za Treći bi trebali raditi oni koji su ga pokrenuli, ali i mnogi drugi. Nadam se i izvan HRT-a, ali ne zato što mislim da naši ljudi trebaju primati plaću i ne raditi, nego zato što javna televizija mora biti okrenuta javnosti. Moramo kreativnošću biti uvijek korak ispred samih sebe. Za nas moraju raditi umjetnici od kojih je mnoge nemoguće i nepotrebno imati na plaći. Bez obzira na to što mi mnogi rukovoditelji naših produkcijskih kuća sigurno neće vjerovati, o vanjskim produkcijama imam potencijalno sjajno mišljenje. One u javnosti nerijetko imaju negativan prizvuk, no ne mora biti tako. Vanjska produkcija može značiti da vam neki zanesenjak, lociran izvan bilo kakvog sustava, isporučuje emisiju o najnovijim medijima, realiziranu na svom računalu, za iznos deset puta manji od onog koliko bi nas koštala, da je radimo s našim resursima iz 1987. godine. Vanjska produkcija može biti video umjetnik koji radi svoje djelo, animator koji sudjeluje u dizajnu trećeg, mladi redatelj koji, riskirajući zdravlje, režira film o ubojstvu Milana Levara ili Ante Paradžika. Ulogu vanjskih produkcija moramo redefinirati, jednako kao i ulogu javne televizije.

Kakvu, zapravo, kulturu treba proizvoditi na javnoj televiziji, kakav bi bio idealtip?

Trebamo doseći neku idealnu ravnotežu, koristeći se činjenicom da imamo puno kanala, za pridobivanje što šireg kruga ljudi za „kulturu“. Trebali bismo proizvoditi sadržaje koji su ispred ukusa prosječnih gledatelja: na drugom malo, na prvom programu puno a na trećem jako puno. Uvijek trebamo biti „korak ispred“ no ravnoteža je bitna: nema koristi od poruke ukoliko je nitko ne razumije. A kultura mora biti prezentirana istodobno studiozno i zanimljivo. Mora biti, koliko god to banalno zvuči, „cool“. A to nije jednostavno. Neka idealna javna televizija trebala bi prezentirati kulturu onako kako je ona prezentirana u temeljnim kulturnim postignućima zapadnog kulturnog kruga – od Gilgameša, Starog zavjeta i antičkih tragičara preko Shakespearea, Dostojevskog i Tolstoja do Johna Forda ili Branka Bauera. Tako da poruku razumiju svi, od NKV radnika do sveučilišnih profesora, a da pritom ta poruka nije poslana poštom. No čim čujem što govorim, jasno mi je da ćemo do tog cilja stići jako teško. Kultura na televiziji ne smije biti prezentirana tako da je više gostiju u studiju negoli gledatelja pred televizorom.