Dom zvan čežnja

Kako bi se riješili dugotrajni problemi izbjeglica iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, međunarodna je zajednica u aprilu 2012. organizirala u Sarajevu Donatorsku konferenciju čiji je cilj bio u okviru Regionalnog programa stambenog zbrinjavanja pronaći trajna rješenja za 74.000 osoba u oko 27.000 izbjegličkih obitelji. Vrijednost Programa u trajanju od pet godina procijenjena je na 584 milijuna eura: dosad je prikupljeno nešto više od 260 milijuna, od čega je EU donirala čak 230. Hrvatska planira osigurati trajna rješenja za 3.541 obitelj, odnosno 8.529 osoba, za što treba 119 milijuna eura.

No više od godine nakon konferencije, nijedna obitelj još nije stambeno zbrinuta – susrećući se s brojnim administrativnim preprekama, ovoga su aprila odobreni tek prvi od projekata predloženih od strane četiriju zemalja. Za Hrvatsku je odobrena izgradnja višestambenog objekta u Korenici za 29 obitelji, vrijednog oko 1,400.000 eura. Planira se i izgradnja dvaju objekata u Kninu, rekonstrukcija i nadogradnja doma za stare i nemoćne u Glini te kupnja stotinjak stanova u gradovima. Da bi ušli u program stambenog zbrinjavanja, povratnici srpske nacionalnosti morali su ispunjavati niz kriterija, uglavnom diskriminirajućih.Ne zna se točno koliko ih je ostvarilo pravo na stambeno zbrinjavanje, jer je u sklopu istog programa i zbrinjavanje osoba doseljenih u srpske kuće poslije Oluje, koje su morali napustiti s povratkom stvarnih vlasnika. Jedini relevantan podatak govori da je od 2001. do danas zahtjeve za stambeno zbrinjavanje podnijelo 69.306 obitelji, od čega 10.441 otpada na bivše nositelje stanarskog prava. Na području izvan PPDS-a od 2003. do danas evidentiran je samo 5.891 zahtjev za stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskog prava, uglavnom srpske nacionalnosti; administrativno je pozitivno riješen samo 1.801 zahtjev, od čega su stanovi dodijeljeni za 1.494 podnositelja.

Udruženja Srba iz Hrvatske izbjeglih u Srbiju smatraju da se Programom rješava osnovni problem izbjeglica, smještaj, ali da se time ne može zamijeniti bivše stanarsko pravo; ističu da je proces za one koji su se ipak odlučili za Program iscrpljujući i dugotrajan. S tim se slaže i Mario Pavlović, voditelj Odjela za povratak i reintegraciju UNHCR-a. „Neophodno je, na nacionalnoj razini, ubrzati i dovršiti program stambenog zbrinjavanja izbjeglica. Nažalost, čim su mjerila iz Poglavlja 23 ispunjena, došlo je do značajnog pada provedbe Programa stambenog zbrinjavanja“, kaže Pavlović.

Dok čekaju kakav-takav krov nad glavom, povratnici se snalaze kako znaju, uglavnom smještajem kod rodbine. Oni koji nemaju te sreće, ostaju u Srbiji, čekajući dobre vijesti iz Hrvatske… U kući rođaka u Rudanovcima kraj Korenice od 1998. su i bivši nositelji stanarskog prava, supružnici Milan (71) i Koviljka (66) Petković. Iako ih nadležni uvjeravaju da će „uskoro“ dobiti svoj dom u zgradi u Korenici, onoj koja će se graditi u prvom valu Programa, oni u to ne vjeruju. Petkovići, koji su se u Hrvatsku vratili kad im je poznati ugostitelj, vlasnik restorana „Macola“, ponudio posao, prijavili su se tadašnjoj Stambenoj komisiji u sklopu Općine odmah po povratku: iako njihov nekadašnji stan tada još nije bio useljen, prijava je ostala zabačena u nečijoj ladici, a u stan im se uselio netko drugi. Zahtjev za stambenim zbrinjavanjem podnijeli su i nakon izmjene zakona, 2003., ali uzalud: „Prvo su nam vratili zahtjev jer nije bio ovjeren kod javnog bilježnika. Tražili smo stambeno zbrinjavanje za nas petero, no rekli su nam da djecu moramo maknuti, jer nema tolikog stana za sve nas. Koji mjesec kasnije, dobili smo rješenje za stan u zgradi koja tada nije imala ni temelja“, priča Milan.

Petkovićima je 2010. dodijeljena garsonijera od svega 39 kvadrata, što nisu prihvatili. „Toliko ima praznog prostora u Korenici, a za nas nema mjesta. Ne tražimo novogradnju i luksuz, tražimo samo kuhinju, kupatilo i sobicu. Nemamo ništa svoje, ni mi ni naša djeca. Sada živimo u kući brata koji je u Australiji. Dođe nam da pokupimo ove naše krpice i da spavamo pred Općinom“, kaže Koviljka, a Milan zaključuje: „Mi smo biološki pri kraju. Bio bi red da nas se stambeno riješi ili ćemo neriješeni otići dragom Bogu, da nas on tamo gore stambeno zbrine.“

Vlatka Krzmarić iz kninske Udruge „Hoću kući“ prati izbjegličku problematiku iz ureda u Korenici. „Nema povratnih informacija nadležnih na naše brojne požurnice, zamolbe i dopise. Vlada praksa šutnje, koja je, slučajno ili ne, postala pravilo od dolaska nove vlasti. Dotad smo imali bar kakvu-takvu komunikaciju“, kaže ona. „Nažalost, strankama možemo ponuditi samo općenite odgovore. Konkretne rokove i datume ne možemo im dati, jer oni ovise o raspoloživom stambenom fondu. Hrvatska je u razdoblju pristupanja EU-u imala mjerila za rješavanje stambenog pitanja bivših nositelja stanarskog prava i ona i dalje ostaju obavezna“, obećava Ivica Preskar, načelnik Odjela za obnovu pri Ministarstvu regionalnog razvoja.

Problemi počesto ne prestaju ni kada se korisnici programa stambenog zbrinjavanja usele u dugočekani dom. „U Korenici imaju loša iskustva s novogradnjama. Lani je tako za bivše nositelje stanarskog prava izgrađena jedna zgrada, ali stanari se žale na uvjete stanovanja: voda im već curi niz zidove, žbuka otpada. O svom trošku to ne mogu riješiti, a i ne znaju u čemu je problem. Osim toga, radnici koji su preko zime u zgradi kuhali, ostavili su oko hiljadu kuna duga, što sada snose neki stanari a zbog čega je jednoj korisnici i struja isključena“, napominje Krzmarić.

A kako je kad vam država da materijal da sami gradite kuću, najbolje zna Milutin Ostojić (81) iz Gračaca, koji se sa suprugom Marijom (77) i sestrom Mirjanom (84) vratio još 1997. „Kad sam se vratio, još sam imao snage. A kad sam dobio materijal za kuću, imao sam već 77 godina i nije se znalo tko je stariji, kuća ili ja. Kada smo uselili u ovu kuću, sve je bilo trulo i gnjilo. Materijal smo dobili tri godine kasnije, pred zimu. Da nije bilo mog zeta Franje iz Zagreba, ne znam što bismo: i danas svaki mjesec otplaćujem 1600 kuna kredita koji je za nas podigao. Moram ga otplaćivati još pet godina, a možda ga i neću stići otplatiti. No preživjeli smo svašta i nekako ipak isplivali“, priča Milutin, beskrajno sretan što su mu ove godine, nakon dvanaest zima života u neljudskim uvjetima, napokon i darovali kuću u koju je uložio toliko suza, znoja i novca.