Facebook nacizma

Suvremena historiografija nacizma fascinirana je Hitlerovom sljedbeničkom množicom. No ta množica u pravilu nema lice. Pojedinačna lica nacizma nalazila su se s druge strane rampe, na političkoj pozornici, bilo kao mahniti glasovi s radija, usamljene figure sa stranačkih sletova, prijeteći likovi u crnim Hugo Boss uniformama, ili pristojna postratna starija gospoda, poput Alberta Speera. „Lice Trećeg Reicha“ jedna je od prvih općih studija nacističke Njemačke. Ugledni novinar i povjesničar Joachim Fest udario je temelje historiografije nacizma ispisujući portrete nacističke vrhuške: od Hitlera pa nadalje, Goeringa, Goebbelsa, Heydricha, Himmlera, Bormanna, Roehma, Von Papena, Rosenberga, Ribbentropa, Hessa, Speera, Franka, Von Schiracha, Hoessa, do oficira, intelektualaca i njemačkih majki kao kolektivnog lica Trećeg Reicha.

Festov „facebook“ nacizma nije demonologija. Iza demonskih djela u pravilu su se krile bijedne kreature ili socijalni kameleoni. U svojoj nirnberškoj autobiografiji, komandant Auschwitza Rudolph Hoess je smatrao potrebnim naglasiti kako je on „sasvim normalna osoba“. Dodajući, „čak i dok sam provodio zadaću istrebljenja vodio sam normalan obiteljski život i drugo“. „Lice Trećeg Reicha“ prije svega je inventar promašenih egzistencija generacije vojnika koja se nakon poraza u Prvom svjetskom ratu našla iskorijenjena iz društva, bez profesije i bez perspektive. Ti demobilizirani vojnici, izgubljeni u ekonomskoj krizi Weimarske republike, resocijalizaciju su potražili u paravojnim desničarskim odredima, nacionalističkim političkim organizacijama i mističkim društvima. Socijalne frustracije pojačavale su i psihičku nestabilnost. Od Hitlera do Heydricha, od Goebbelsa do Rosenberga, u korijenu žudnje za moći bili su podsvjesni impulsi i emocionalna poremećenost. Nezavisno od tih akutnih neuroza gotovo svih vodećih nacista, velik dio bio je bolestan i u užem, kliničkom smislu: ne samo Hitler, već i Goebbels, Goering, Ley, Himmler… U moći oni nisu vidjeli samo ideološku pokretačku snagu svijeta, već i lijek osobnih frustracija, neuroza i bolesti. Hitleru se ponavljao san s jedrom arijevkom koju napastvuje dijabolični semita. Napetost koja se očituje u tom snu svoje je pražnjenje potražila u patološkom antisemitizmu i na kraju „konačnom rješenju“ židovskog pitanja, ispod kojeg se, uz poznate socijalne i psihološke traume, kriju dakle i očite seksualne frustracije.

Dvadesetih godina, posebice nakon neuspjelog minhenskog puča, te su frustracije, neuroze i boleštine tavorile na društvenoj margini. U boljim društvima Hitlera se gledalo s podsmijehom zbog njegove proždrljivosti, pretjeranih naklona i straha od žena. S ekonomskom krizom marginalci su postali predvodnici, a njihove bolesti dominantnom slikom svijeta među sluđenom masom. A tko je na kraju bio taj uglađeni starac Speer? U vrijeme Trećeg Reicha Hitlerov omiljeni arhitekt i iznimno efikasni ministar naoružanja isticao se „obrazovanjem, inteligencijom i neobičnom čvrstoćom karaktera“. Poslije rata Speer je postao poznat kao „nacista koji se ispričao“, te autor izvanredno zanimljive memoaristike (koju je uredio upravo Fest). Sve u svemu, bio je toliko prihvaćen, poslije kao i prije, da je sve dirnuo kada je svoj odnos s Hitlerom opisao riječima „da je imao prijatelja, ja bih bio njegov prijatelj“ – jer uistinu, tko bi Speeru mogao odoliti?

Dapače, kada je Ribbentrop na suđenju u Nuernbergu upitao suce „mogu li zamisliti da bi on mogao ikoga ubiti?“, besramno dodavši, „recite iskreno, da li itko od nas izgleda kao ubojica?“, možda je od prisutnih jedino Speer izgledao kao ne-ubojica. Toliko je naime bila jaka maska simpatičnosti ovog naciste čija je puna odgovornost raskrinkana tek nakon smrti, između ostalog i biografijom Joachima Festa iz 2001.