Gabrielle Zimmer Moramo slomiti začarani krug

Kako ocjenjujete novi proračun EU, uzevši u obzir da je za rješavanje problema nezaposlenosti mladih namijenjeno samo šest milijardi eura do kraja 2015. godine?

Cijeli budžet, ne samo dio koji se odnosi na nezaposlenost mladih, nije dovoljan kako bi se riješili problemi koji nas očekuju u periodu do 2020. godine. Ako pogledate doneseni budžet, on je 80 milijardi eura manji od prethodnog, a imamo i novu članicu, Hrvatsku. Zbog toga kritiziramo veličinu budžeta, njegovu strukturu, nepostojanje jedinstva oko proračuna. Uostalom, nije pokriven ni mogući deficit Unije od 90 milijardi eura samo do kraja ove godine. Zato zahtijevamo od članica da podmire svoje obaveze, jer ako to ne učine, nećemo moći platiti ni obaveze koje Uniji stižu na naplatu sada u kolovozu. Unija se ne može zaduživati, mi na kraju dana moramo u kasi imati barem jedan euro. Bez tog novca ljudi neće moći provoditi programe.

Je li nezaposlenost najvažnije pitanje za europsku ljevicu danas?

Da, svakako. Nezaposlenost, siromaštvo, društvena isključenost i posebno nezaposlenost mladih. Politika štednje i smanjivanja proračuna za javne usluge, zapošljavanje, zdravstvo i obrazovanje te manja javna potrošnja općenito imaju konkretne posljedice na povećanje nezaposlenosti. Vidimo izravnu vezu između štednje u javnom sektoru i smanjenja zaposlenosti. Trebamo i zahtijevamo poslove koji nisu prekarni, zato tražimo program protiv nezaposlenosti mladih. Šest milijardi eura ne može na održiv način u sljedeće dvije godine riješiti problem zaposlenosti mladih u EU.

Minimalac za cijelu EU

Je li EU mogla srezati druge programe kako bi preusmjerila novac u zapošljavanje?

Naravno. Počnimo od poljoprivrede, najveće stavke proračuna, ili od financiranja novog europskog GPS programa, ili od velikih programa istraživanja i razvoja. Prvo su se neke države članice dogovorile da će te programe same financirati, a kad su shvatile da za to nemaju novca prebacile su financiranje na EU, ali nisu dale novac za to. Kada vidite da je novi proračun 80 milijardi eura manji, jasno je da tog novca nema. Radi se o šest milijardi eura, od kojih će se tri milijarde uzeti iz Europskog socijalnog fonda, koji se koristi za pomaganje ljudima kako bi izašli iz siromaštva kroz programe osposobljavanja. No nitko još nije rekao otkud će se izvući preostale tri milijarde eura. Zato ovaj proračun nije dobar. On nije transparentan i pitamo se otkud će doći taj novac. Države članice tijekom izvršavanja proračuna 2007-2013. nisu uplatile 55 milijardi eura koje su trebale za sufinanciranje programa, pa neki programi nisu izvršeni.

Nedavno je sad već bivši premijer Luksemburga Jean Claude Juncker predložio jedinstveni minimalac u eurozoni. Bi li on pomogao uravnoteženju europskog Sjevera i Juga? Je li moguće postići konsenzus oko tog pitanja u EU parlamentu?

Mi također zahtijevamo minimalac, ali na razini cijele Unije, i to ovisan o nacionalnoj nadnici. Ako želite da građani koji rade ne padnu ispod granice siromaštva, minimalac mora iznositi 60 posto prosječne plaće u državi članici. To je jedan od naših najvažnijih zahtjeva. No minimalac neće rješiti probleme siromašnih. On mora doći u kombinaciji s programima zapošljavanja, obrazovanja, održivog gospodarskog razvoja. Dodatno, Juncker to zahtijeva samo za eurozonu i bez konkrentih brojki. Pogledajte Njemačku, mnogi rade prekarne poslove i moraju tražiti i socijalnu pomoć. Trebamo ustanoviti minimalni socijalni i ekološki standard, što znači pristup kvalitetnim socijalnim uslugama. Takve je programe potrebno koordinirati na razini Unije. Dodatno, opasno je raditi razliku između članica eurozone i ostalih članica Unije. Kako to opravdati, kako stvoriti zajedničku ekonomsku politiku ako stvarate podjele? Nadnica mora omogućiti dostojanstven život bez siromaštva.

Mislite li da je moguća reindustrijalizacija Europe, o kojoj je pri svojem nedavnom posjetu Zagrebu govorio Markus Beyrer, direktor Business Europe? On tvrdi da EU, ako ne vrati takve poslove, ima socijalnu bombu. Mislite li da su europske kompanije spremne na to?

Rasprava o novoj industrijskoj politici iznimno je važna i ta politika u konkretnoj je vezi s našim zahtjevom za neukidanjem javnih usluga te prestankom njihove privatizacije. Postavlja se pitanje kakvu industriju trebamo, hoće li ona biti održiva i okolišu ugodna, takva da gleda na nove načine borbe protiv globalnog zagrijavanja, dakle pitanje o tome uspostavljamo li industriju koja će na odgovarajući način štititi naš životni prostor. Ako pogledate naše odnose s Kinom, visok je potencijal za sukobe, posebno u trgovinskoj politici.

Kakve povratne informacije dobijate od poslodavaca i velikih kompanija po tom pitanju?

Ovisi od kompanije do kompanije. U Njemačkoj postoje sjajne kompanije poput Volkswagena koje već tridesetak godina postavljaju standarde u zaštiti svojih radnika, ne samo u Njemačkoj, nego i globalno. Postoje uprave kompanija koje traže od zaposlenika da se kratkoročno odreknu dijela plaće kako bi olakšali opstanak na tržištu, i radnici se s tim slože. No radnici su isto tako vidjeli u mnogim kompanijama da su time otvorili vrata višestrukim rezanjima svojih prava čime je teret krize u potpunosti prevaljen na njihova ramena. To nije pošteno i sada radnici kažu da je dosta. Pogledajte Španjolsku ili Grčku, tamo ne štrajkaju samo zaposlenici javnih službi, nego i privatnih kompanija.

Trebamo i socijalnu uniju

Što se dugoročno može učiniti kako bi se riješila kriza u EU? Tko bi trebao platiti harmonizaciju odnosa europskog Sjevera i Juga? Jesu li to njemački porezni obveznici?

Prvo bi njemačke porezne obveznike trebalo upoznati s činjenicom da ne plaćaju dugove koje su stvorili grčki radnici ili nezaposleni, nego politička oligarhija i banke, a među njima i njemačke banke te akteri na međunarodnom financijskom tržištu. Krah ekonomija u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, Portugalu ili Irskoj utječe i na njemačku ekonomiju, jer smo mi Nijemci puno novca zaradili upravo prodajom naše robe na njihovim tržištima i ako oni ne mogu kupiti naše proizvode, propada i njemačka industrijska baza. Moramo slomiti taj začarani krug. Teško je to shvatiti prekarnim radnicima u Njemačkoj, to da im neprijatelji nisu isti takvi prekarni radnici u Grčkoj, Španjolskoj ili istočnoj Europi. Nisu odgovorni svi Grci, nego bogate grčke neplatiše poreza, krivi su i njemački bogataši i kompanije koje u Njemačkoj izbjegavaju plaćanje poreza. Zato podržavamo zahtjev grčke Syrize za revizijom duga, zahtjev da se dokaže koji dio duga je opravdano nastao, koji dio je posljedica grčke neodgovornosti, a koji dio duga je rezultat poteza aktera na financijskom tržištu i politike štednje. Njemački porezni obveznici trebaju shvatiti da smo sada dio istog ekonomskog sustava i zajedničkog tržišta te da, ako solidarno ne platimo sada, puno ćemo duže svi zajedno ispaštati.

Znači, podržavate stvaranje fiskalne unije?

Uvjetno. Upozoravali smo da je uvođenje eura složen proces i zahtjevali smo i uvođenje socijalne unije i zajedničke ekonomske i ekološke vlasti. Bez tih komponenti i bez zajedničke političke vlasti kroz parlament, nije moguće imati funkcionalnu zajedničku valutu. Ne možete imati efikasnu monetarnu politiku ako ne koristite i druge elemente vlasti.

Međutim, kako ćete disciplinirati političke oligarhije bez provođenja politika štednje?

Podržavam svaku mjeru usmjerenu konkretno protiv grčke političke oligarhije, jer vjerujem da su ti ljudi odgovorni za situaciju u svojoj zemlji i da ne sudjeluju solidarno u posljedicama krize sa svojim sugrađanima. Trebamo kazniti njih, a ne građane Grčke. Glavne mjere štednje usmjerene su protiv javnih usluga, javnih dobara i minimalnih plaća, a ne idu na teret utajivača poreza i najbogatijih članova oligarhije. Politika štednje koja kažnjava sve građane nije korektna, teret u skladu sa svojom imovinom moraju podnijeti i najbogatiji. Syriza je dala konkretne prijedloge za rješavanje krize, poput konferencije o dugu kakvu je imala i Njemačka 1953. godine, kada se tražila revizija njemačkog duga, u paketu s ulaganjima koja bi potakla reorganizaciju grčke ekonomije i industrijske politike. Ljude u lokalnim zajednicama treba potaknuti da solidarno pomažu jer su javne službe kolabirale. Zdravstvo je kolabiralo, djeca idu u školu, a nemaju što jesti. To mora biti zadatak političkih stranaka, da pomognu izgradnju sustava solidarnosti, pomognu siromašnima, pomognu bolesnima da dođu do liječničke pomoći. Liječnici su se organizirali u Ateni i pomažu im. To je izazov za stranke ljevice u cijeloj EU.

Ne smijemo samo čekati

Europska centralna banka je ključnu kamatnu stopu spustila na rekordno nisku razinu. Što mislite o tome?

To je dobra odluka, ali ECB bi morao modificirati svoje djelovanje i postati tzv. lender of last resort, odnosno posuđivati novac izravno državama umjesto da ga emitira prema bankama, koje ga zatim koriste za svoje ciljeve i ne plasiraju novac klijentima uz nižu kamatu. Zato tražimo da ECB posuđuje izravno državama.

Bi li to prošlo u Europskom parlamentu?

Pogledate li rasprave u Vijeću, neke države članice to već traže, a blokiraju one koje od toga nemaju izravne koristi. U Parlamentu bi to većina podržala, pa i značajan dio konzervativaca.

Mislite li da je budućnost europske ljevice ponovno osvajanje nekih prava koja se sada čine izgubljenima?

Da. To je način da europska ljevica ojača. Drugo što je važno, a posebno u zemljama istočne Europe, jest uvjeriti ljude da današnje socijalističke stranke imaju drugačije poimanje socijalne države i solidarnosti od onoga kakvo je bilo u istočnom bloku. Danas se borimo za individualna prava i slobode, ali i prava kolektiva. Naučili smo iz povijesti. Uspjeli smo to u istočnoj Njemačkoj gdje smo bili izgubili povjerenje građana. Naš je cilj borba za bolje radne i životne uvjete i pronalaženje demokratskog načina za osiguranje boljeg života u budućnosti. Nije dovoljno reći da živimo u imperijalizmu i da ćemo čekati da on propadne. Moramo raditi. U Europskom parlamentu imamo nedovoljno članova iz istočne Europe u našoj frakciji. Neophodno je da dobijemo više povratnih informacija iz tih zemalja.

Hoćete li više surađivati sa socijaldemokratima u Parlamentu?

S njima imamo ambivalentan odnos. Najbolje odnose imamo sa Zelenima koji dosta rade na ljudskim pravima i zaštiti okoliša, što je i nama važno. Sa socijaldemokratima surađujemo i podržavamo ih kad se slažemo s njihovim prijedlozima. Uostalom, tamo je puno društveno odgovornih ljudi, kao i među liberalima i među zelenima, s kojima također surađujemo na konkretnim pitanjima. Daleko smo od većine u EP, ali ako je bilo što u interesu radnika, siromašnih, nezaposlenih, imigranata ili manjina, na tome surađujemo s drugima, pa čak i s konzervativcima.