Igor Tabak: Hrvatska nakon rata nije ozbiljno investirala u obranu

Stanje u oružanim snagama daleko je od idealnoga, što govore i dva smrtna slučaja početkom ljeta, pogibija i ranjavanje dvojice pirotehničara prilikom čišćenja terena bivšega vojnog skladišta u Pađenama kod Knina, a potom i nedavna smrt mladog ročnika, kojeg je pregazio tenk za vrijeme obuke na vojnom poligonu Gašinci kod Đakova?

Bojim se da je problem u nedostatku novca. Kako Hrvatska nema skup i nerentabilan sustav remonta streljiva, pri čemu bi se kontroliralo njegovo stanje, tako novca nedostaje i za uništenje streljiva u Pađenama. Stanje je takvo da se od rata devedesetih obrane sjetimo samo prigodno; puno se više priča o braniteljima nego o djelatnoj vojsci, o obilježavanju godišnjica nego o sređivanju djelatnih aktivnih skladišta streljiva. Hrvatska se nakon rata prestala ozbiljno baviti obrambenim temama i investirati u obranu. Do prije koju godinu, u tišini, radikalno se štedjelo na vojsci. Najžešće su uštede bile na obuci i izobrazbi, koje su svedene na razinu dovoljnu da primarnu djelatnost, a to je djelovanje u inozemnim misijama, odrađujemo na dobar način. Takav oblik štednje dočekao je početkom 2012. novog ministra Antu Kotromanovića, koji ima terensko i zapovjedno iskustvo iz rata i za kojeg mi se čini da ga je takvo stanje duboko zgrozilo. Provođenje obuke, vježbe i izobrazba te financiranje tih aktivnosti tek se posljednjih godinu i pol počelo intenzivirati. A kad nakon dulje letargije krenete intenzivnije, ozbiljnije i aktivnije raditi na takvim stvarima, mogu se očekivati škripanja i pucanja u sustavu. Doima se da nesreća u Gašincima spada u tu kategoriju – na tom se slučaju vide posljedice zanemarivanja tog dijela sustava.

Nedostatak novca i ljudstva

Od dolaska novog ministra vojni je proračun skresan na 4,6 milijardi kuna (1,3 posto BDP-a), od čega 67 posto odlazi na plaće zaposlenih. Broj djelatnih vojnih osoba smanjen je s gotovo 18 na 15 i pol tisuća. Vojnicima je snižena plaća, ukinut je beneficirani radni staž, nema regresa i božićnica. Kakva je, u svjetlu tih činjenica, motiviranost vojske i vojna moć zemlje?

Opet dolazimo do financija: za razliku od Domovinskog rata, kad je zemlja trošila od 30 do 40 posto proračuna za obranu, spali smo na svega 1,3 posto udjela u BDP-u, unatoč njegovu rastu. Početkom tisućljeća nedostatak novca popraćen je nedostatkom ljudstva. Hrvatska je krenula radikalno smanjivati vojsku, što je u skladu sa zapadnom modom profesionalizacije vojske, no tijekom provođenja tih promjena službena je mantra bila da će, kad rezovi završe, krenuti veća investiranja kako bi se smanjeni sustav stabilizirao, obnovio i prilagodio 21. stoljeću. Rezove smo izveli, proračun je od 2005. počeo rasti, da bi u proljeće 2009., sa službenim priznanjem krize tadašnje vlasti, doživio radikalni lom. Tijekom te godine silnim smo rebalansima odstupili od svih planova za obranu, bez ikakvih promjena i prilagodbi, tako da otada financije padaju ili stagniraju. A reforme koje su se tada počele provoditi sada su preskupe za okončati. Na primjer slučaj Patria – troškovi nabave oklopnih vozila bili su jedva podnošljivi, a kad to završi mnogi će odahnuti.

U mjerama štednje sa 2009. na 2010. dotaknuto je dno, pa se činilo da će vojska prestati funkcionirati na svakodnevnoj razini. Uslijedila je stagnacija, da bi rebalansom proračuna ovoga proljeća financije ponovno počele padati. Budući da su nam želje i ambicije posljednjih godina narasle – jer Hrvatska sve više sudjeluje u međunarodnim operacijama – potrebno nam je sve više novca. U isto vrijeme, s obzirom na to da ima zabranu sindikalnog udruživanja i javne bune, djelatna je vojska izuzetno zahvalna za rezove.

Koliki bi trebao biti proračun da bi obrambeni sustav funkcionirao na normalnoj razini? Vidimo da se MIG-ovi popravljaju u Ukrajini, da su tenkovi zastarjeli, da mornarica gotovo ne postoji…

Barem deset posto više nego sada, dakle oko pet milijardi kuna godišnje. Sada vojska može funkcionirati, ali bez ozbiljne modernizacije. Hrvatska je obrambeno dosad živjela na tehničkim ulaganjima iz doba Jugoslavije te se nakon ratne vojske vrlo sporo prebacivala na civilni model rada. Potkraj 1990-ih optimistično smo počeli planirati nekakvo mirnodopsko djelovanje, za kojeg bi vojno bili obrambena regionalna sila; ispalo je da realne mogućnosti ne dopuštaju takve planove. Ako želimo imati sve tri grane oružanih snaga, moramo u njih investirati. Međutim, nabava ozbiljnih količina kamiona za pješaštvo stala je s “famoznim” pilot-projektom za vrijeme ministra Berislava Rončevića; tek od projekta Patria možemo reći da se u pješaštvo nešto i investira. U mornarici se održavala postojeća tehnika uz otpis plovila, pa smo došli u situaciju da imamo raketne topovnjače bez raketa, koje su otpisane. U tijeku je natječaj za ophodna plovila, ali je njegova provedba jako neizvjesna. Kako u flotu ne planiramo investirati ništa, prijeti nam gašenje mornarice. S mornaricom je usporedivo i stanje u zrakoplovstvu: sastavljeno je od muzejskih primjeraka, koje je još Jugoslavija, početkom 1980-ih, smatrala zastarjelima. Dakle, hrvatska obrana još koristi MIG-ove 21, filozofira o njihovoj većoj ili manjoj uporabljivosti, iako ih je još 2003. slala na remont i to ponovila deset godina kasnije. Argument za sve je da novca nema. No on je političke prirode, jer otkud novac za farbanje tunela i mostova te dijelove autocesta koji nigdje ne završavaju? Riječ je o izbjegavanju odgovornosti svih vlada unazad petnaest godina. Naš obrambeni sustav ima problem sa srednjoročnom i dugoročnom održivošću i traži posebna ulaganja da bi opstao nakon što se potroši tehnika i ljudstvo kojima je vođen Domovinski rat. Kad ostanemo na onome što smo friško obučili i nabavi tehnike, cijeli će taj sustav izgledati puno jadnije nego prije dvadesetak godina.

Neovisnost Vojnog ordinarijata

Zašto se primjerice ne štedi na bespotrebnom, poput Vojnog ordinarijata koji godišnje usiše desetak milijuna kuna vojnog proračuna?

Vojni ordinarijat je uspostavljen na temelju međunarodnih ugovora Hrvatske i Svete Stolice, kojima se ustvrđuje neovisnost njegovih troškova i zapovjedna neovisnost njegova kadra. To je komad obrambenog sustava koji je umetnut izvana i kojem ništa ne može čak ni vrhovni zapovjednik. Da bi ga se ukinulo, trebalo bi napraviti reviziju ugovora, za što mora postojati volja čitave Vlade.

Ministarstvo obrane godinama se nada zaraditi prodajom ili najmom niza zapuštenih vojnih nekretnina na obali, no čini se da je i to propalstvar koče imovinskopravni odnosi?

Bivša premijerka Jadranka Kosor u nekoliko je navrata tvrdila da je pitanje trenutka kad će nam te puste milijarde pasti u krilo, a ministri turizma, uključujući i aktualnog, najavljivali su privatizaciju vojnih objekata uz more, što nema veze s vezom. Neriješeni imovinski odnosi samo su floskula – nitko si nije dao truda i vremena da ekipu geodeta pošalje na teren kako bi se riješile zemljišne i katastarske knjige te napokon ustvrdilo čije je što; mi bismo prodavali bez investiranja u pripremu prodaje… Mislim da se u MORH-u nitko ne zanosi iluzijama da bi se komercijalna vrijednost tih nekretnina sutra mogla ogledati u vojnom proračunu. Od sveg tog prihoda, ako do njega ikada dođe, obrana neće imati ništa, možda se u najboljoj varijanti tek uspije uštedjeti na sadašnjim komunalnim davanjima, no i to je upitno.

Iz godišnjeg izvješća o spremnosti obrambenog sustava u 2011. dade se iščitati da su međunarodne mirovne misije važnije od unutarnje sigurnosti zemlje: koliko su one doista važne i kakvi su im učinci po cijelo društvo?

Za ovu je godinu bilo planirano na te operacije potrošiti 256,8 milijuna kuna, rebalansom je to smanjeno na 212,6 milijuna, a vjerojatno će se i dalje ići s uštedom, s obzirom na to da smo se povukli s Golanske visoravni, koja je po troškovima bila velika operacija. Najavljeno smanjivanje djelovanja u Afganistanu je usporeno, pa će biti zanimljivo vidjeti kako ćemo dalje. Hrvatska je na europskoj razini prepoznata kao zemlja u kojoj vanjska politika i vanjskopolitički ciljevi vode obranu, a u većini zemalja je obrnuto, vanjskopolitički ciljevi se usklađuju s obrambenim financijskim proračunom. U misije, dakle, odlazimo da bismo bili vanjskopolitički viđeni, a vrlo se uvjetno postavlja pitanje koliko je pri preuzimanju takvih obaveza vođeno računa o vojnim sposobnostima i financijama, još manje o tome čemu ti ciljevi služe. Za dobar dio ozbiljnih zemalja sve su te integracije sredstvo, a ne cilj. A mi smo to dvoje pomiješali i u takve misije odlazimo da bismo bili aktivniji, bez ambicije da takvu aktivnost kapitaliziramo. Iako smo godinama aktivni u UN-ovim misijama, to ne prati slanje ljudi u UN-ove strukture, unatoč tome što aktivne zemlje ondje imaju puno ljudi na odgovornim i vidljivim mjestima. Dakle, Hrvatska je puno plaćala, bila jako aktivna i slabo kapitalizirala tu aktivnost.

I Komšićeve i Dodikove izjave poza su bez osnove

Udio dragovoljnih ročnika koji prelaze u profesionalce u drastičnom je padu, pa opada i interes za vojsku. U Srbiji pak raste interes za dobrovoljnu vojnu službu. Kakvo je sigurnosno stanje u regiji i postoji li rivalstvo u vojnom smislu?

I kod nas je navala, samo što država radi štednje ročnicima ne nudi sklapanje ugovora. Prije krize smo planirali imati dvije tisuće ročnika godišnje, sada ih uspijemo obučiti 600 do 700, a u djelatni sastav primimo oko polovice njih. Što se tiče rivalstva, njega uvijek ima. Hrvatska ne može pobjeći od činjenice da su joj od šest susjeda četiri stabilna, a dva malo manje: Italija je velesila, Slovenija i Mađarska su sređene države, članice NATO-a, Crna Gora je na putu prelaska u sređeni krug država, Srbija se koleba s jedne strane po pitanju Kosova a s druge po pitanju svog sustava, a BIH je prilično kaotična… Jasno je na koje strane treba gledati pri procjeni rizika, da rizici iz BIH nisu jednaki onima koji dolaze iz zemalja s nekakvim sustavom i ambicijama.

Kako tumačite izjavu Željka Komšića, predsjedatelja Predsjedništva BIH-a, koji je nedavno rekao da će doći do rata ako predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik pokuša realizirati svoje prijetnje o odcjepljenju tog entiteta?

Izjave obojice spadaju u red poze bez osnove. Zašto? Zato što ne prate financije i faktičku odgovornost za posljedice. S obzirom na trenutačno ljudstvo, količinu raspoložive vojne tehnike i infrastrukturu BIH nije u stanju, ni uz najbolju volju svih tamošnjih faktora, proizvesti sukob usporediv s onim devedesetih.