Katja Kipping Merkel nema dostojnog suparnika

Povodom njemačkih saveznih izbora – koji se održavaju 22. rujna ove godine (na isti datum bira se i pokrajinski parlament – „Landtag“ Hesena) – razgovarali smo s Katjom Kipping, od prošle godine ko-predsjednicom Ljevice – Die Linke. Stranka je nastala 2007. godine spajanjem istočnonjemačke Partije demokratskog socijalizma (nasljedice SED-a koji je 40 godina vladao DDR-om) te zapadnonjemačke grupe „Rad i socijalna pravda – izborna alternativa“ (njemačka kratica: WASG), osnovane 2005. od strane sindikalista, bivših članova Socijaldemokratske partije (SPD) kritičnih prema neoliberalnim reformama Vlade Gerharda Schrödera, te raznih lijevih skupina. Sa 76 mjesta u Bundestagu izborenih 2009. godine te osam zastupnika u Europskom parlamentu Die Linke je četvrta najjača stranka u Njemačkoj te najveća unutar europske parlamentarne grupacije „Ujedinjena europska ljevica – nordijska zelena ljevica“. Die Linke izlazi na izbore nakon razdoblja žestokih unutarstranačkih sukoba u koje su bile umiješane i vodeće ličnosti partije poput Oskara Lafontainea, nekadašnjeg predsjednika SPD-a i u jednom periodu saveznog ministra financija, te Gregora Gysia, ključnog političara bivšeg PDS-a. U isto vrijeme, zbog naslijeđa SED-a te stavova pojedinih članova Die Linkea, ali i stranke u cjelini, ostale partije još uvijek isključuju svaku suradnju s Ljevicom na državnoj razini. Razgovor je vođen u stranačkom sjedištu smještenom u povijesnoj Karl-Liebknecht-Haus, bivšem sjedištu međuratne Komunističke partije Njemačke, zgrade nazvane po vođi KPD-a ubijenom zajedno s Rosom Luxemburg u revoluciji 1919. godine.

Gospođo Kipping, po trenutačnim anketama Die Linke dobija između šest i devet posto glasova, što je prilično lošiji rezultat od ostvarenog na izborima 2009. godine, kada ste osvojili gotovo dvanaest posto. U posljednjih godinu i pol ispali ste iz tri pokrajinska parlamenta, a moguće je da će se to dogoditi i na izborima za parlament Hesena.

Bernd Riexinger i ja izabrani smo na čelo stranke prije godinu dana, zajedno s novim izvršnim odborom. Tada smo na saveznom nivou imali svega pet postotnu – ili još nižu – podršku, što je za nas bilo vrlo riskantno. Kao što znate, u Njemačkoj izborni prag iznosi upravo pet posto. Proteklu godinu iskoristili smo za konsolidaciju, a destruktivne unutarstranačke sukobe ostavili smo iza sebe. Uspjeli smo izići u javnost s našim glavnim političkim ciljevima. Na primjer, borbom protiv takozvanih „Hartz IV“ reformi (tzv. „Hartz-Konzept“, niz kontroverznih reformi njemačkog tržišta rada uvedenih u periodu 2002. – 2005. i nazvanih po predsjedniku komisije Peteru Haartzu. Naročito je sporan tzv. „Hartz IV“ kojim su smanjeni iznos i trajanje naknade za nezaposlene. Zagovornici reforme tvrde da je država postigla uštede te da se broj nezaposlenih značajno smanjio; protivnici ističu da reforme znače ukidanje načela solidarnosti, da su društvene nejednakosti još više povećane, a nezaposleni izloženi pritisku da privaćaju potplaćene poslove. U popularnoj kulturi i javnom životu pojam „Hartz IV“ postao je sinonim za siromašnu klasu, op.a), sa zahtjevima za uvođenje minimalne plaće i mirovine te zajamčenog minimalnog osobnog dohotka. Socijaldemokratska partija je 2009. godine bila u Vladi i zbog toga se tada radilo o posebnoj situaciji. Poslije gotovo četiri godine u opoziciji SPD i Zeleni su se – barem retorički – pomakli ulijevo. Također, osnovane su i neke nove stranke, kao što su Pirati ili Alternativa za Njemačku. Na sreću, obje ostaju ispod pet posto, ali ipak neki od naših glasača mogu zamisliti da biraju i njih. Što se Hesena tiče, na posljednjim izborima dobili smo pet posto, ankete nam toliko daju i sada te se nadamo da ostajemo u Landtagu.

Želimo promijeniti društvo

Mnogo se pisalo o unutarstranačkim borbama između zapadnog – „ekstremnijeg“ i „fundamentalističkijeg“ te istočnog, pragmatičnijeg dijela partije.

U potpunosti se slažem da su te destruktivne borbe bile glavni razlog pada potpore našoj stranci. Zalažem se za Die Linke kao pluralističku partiju – postoje različite tradicije i korijeni, a ta pluralnost dio je našeg bogatstva. Ali unatoč svim svađama moramo znati da postoje razlozi zbog čega smo u istoj stranci. Za mene i moje političke istomišljenike nije važno da li ste iz istočnog ili zapadnog dijela stranke. Istina je da su neke vodeće ličnosti u partiji upotrebljavale tu taktiku kako bi okupile ljude oko sebe. Točno je i da u istočnoj Njemačkoj imamo mnogo bolje rezultate, ali to je posljedica naše prošlosti, kao i činjenice da je antikomunistička retorika posljednjih desetljeća u mnogim glavama još uvijek vrlo živa. Naravno, mediji su zainteresirani da pišu o sukobima i najlakši način da ih izazovu je da nas međusobno suprotstavljaju. Na općinskoj razini naši članovi se i na zapadu bave vrlo pragmatičnim problemima, pa sukob ne bih opisala tim riječima koje ste naveli.

Jedini način da Die Linke dođe na vlast bilo bi stvaranje takozvane „crveno-crveno-zelene“ (u njemačkom političkom diskursu „rot-rot-grün“ naziv je za hipotetski savez SPD-a, Die Linkea i Zelenih) koalicije. Premda se SPD jest pomaknuo ulijevo – i preuzeo nekoliko vaših ideja, poput minimalne plaće, poreza za bogate, itd. – te premda bi ta koalicija bila jedini način da Angela Merkel ne ostane kancelarka, za tako nešto nema interesa?

Preuzeli su naše ideje, ali to je samo na retoričkom nivou. Ne možemo znati da li će se, jednom kad budu na vlasti, sjećati vlastite predizborne retorike. Riexinger i ja predložili smo Zelenima i SPD-u da ne odbacimo mogućnost suradnje. Međutim, ne bismo u tako nešto ušli samo vlasti radi. Ne zanimaju nas ministarska mjesta i službena vozila. Želimo promjeniti društvo i postali bismo dio lijeve Vlade koja bi uvela minimalnu plaću, mirovinu, dohodak, više poreze za bogate te koja bi zaustavila sudjelovanje u ratovima te izvoz oružja. Odgovor socijaldemokrata i Zelenih glasio je – apsolutno i odlučno „ne“. Liberali, odnosno FDP, tvrde da njih nisu apsolutno odbili, pa to pokazuje da se SPD i Zeleni osjećaju bliži FDP-u negoli ljevici, što potkopava njihovu vjerodostojnost. Gramsci je, mislim, rekao – „mislili su da su vlast, ali u stvari su bili samo Vlada“. Društvo možete mijenjati i iz opozicije. Die Linke je posljednje godine provela u opoziciji i bez obzira na to imali smo veliki utjecaj na njemačku politiku. Mi smo na dnevni red uveli pitanje minimalne plaće (u Njemačkoj ne postoji minimalna plaća na državnoj razini, op.a), pa ona sada postoji barem u nekim granama. Dakako, to nije minimalna plaća za koju se borimo, ali četiri milijuna ljudi profitira od uvedenih promjena i to je bolje nego ništa. Postojao je i takozvani „Praxisgebühre“, određen iznos koji ste morali platiti svaki put kada ste išli liječniku. Borili smo se protiv tog propisa i konačno je ukinut. Također, jedino se mi u parlamentu protivimo vojnim angažmanima, a to je važan zadatak.

Žilavost antikomunizma

Odbijenica SPD-a je zanimljiva, s obzirom da u Brandenburgu zajedno vladate.

Mislim da je Steinbrückova (Peer Steinbrück, kancelarski kandidat SPD-a, op.a) strategija bila da ide na pobjedu, uspostavi koaliciju sa Zelenima i nada se da ćemo mi pasti ispod pet posto kako se ne bi morao bojati opozicije s lijeva. Za njih bi to bila vrlo ugodna situacija, jer bi bili jedini izbor za sve lijevo usmjerene građane. Međutim, naše postojanje garantira da će ih uvijek netko gurati s ljevice, što je vrlo važno za društveni napredak ove zemlje.

Unutar njemačkog javnog i političkog mainstreama još je uvijek vrlo raširen zazor i odbijanje Ljevice kao legitimnog partnera. Osim toga, dvadeset i pet – trećina – vaših članova Bundestaga još je uvijek pod nadzorom Saveznog ureda za zaštitu ustava („Bundesamt für Verfassungsschutz“, tajna služba zadužena za unutrašnji nadzor pojedinaca i organizacija ocijenjenih kao prijetnja postojećem društvenom uređenju. Pod nadzorom su uglavnom razne neonacističke, ali i lijeve grupacije, op.a), između ostalog i zbog vaših ciljeva kao što su nacionalizacija energetskih koncerna te općenito prevladavanje kapitalizma?

Činjenica da smo pod nadzorom jednostavno je apsurdna te pokazuje koliko je još uvijek živ antikomunizam.

Spomenuli ste Steinbrücka. Ide mu prilično loše – ukoliko bi se kancelara biralo izravno, dobio bi svega 27 posto, dok bi 58 posto glasača biralo Merkel. SPD uživa oko 25 posto podrške naspram 42 posto za CDU. Kako komentirate taj debakl SPD-a, čak su se i Zeleni počeli distancirati od njih?

Točno, Zeleni se sada srame svog koalicijskog partnera. Po mom mišljenju, Steinbrück je najbolji izborni pomagač gospođe Merkel. Konzervativci imaju dobre anketne rezultate, ali to nije zbog toga što su oni tako dobri, nego zato jer je alternativa loša. Ukoliko nakon izbora „crno-žuto“ (CDU i FDP) neće imati dovoljno zastupnika, druge su opcije „crno-zeleno“ ili takozvana velika koalicija (CDU i SPD). Dakle, kada god želite glasati za socijaldemokrate ili Zelene, riskirate da Angela Merkel još dugo ostane kancelarka.

Zbog čega Merkel i CDU stoje tako dobro? Merkel je uspjela nametnuti svoju intepretaciju krize eurozone, iako su njemački radnici ti koji svojim niskim primanjima plaćaju za uspjeh njemačkog izvoza, što, između ostalog, za posljedicu ima i situaciju u Grčkoj. Nedavno je čak i bivši kancelar Helmuth Schmidt (SPD-ov kancelar Zapadne Njemačke 1974-1982, s 94 godine najpopularniji živući njemački političar) izjavio da Merkel ne zna ništa o financijama, dodavši kako nije posao države da zadovoljava tržišta kapitala te da njemački trgovinski višak mora biti reduciran.

Ona ne uspijeva riješiti niti jedan uzrok krize eurozone. Njena je interpretacija vrlo bliska rasističkim resentimanima – dakle, lijeni Grci i vrijedni njemački radnici koji moraju za njih plaćati. To je potpuna obmana i laž, međutim, nametnula je tu priču kao hegemonijsku interpretaciju. Drugi razlog je, kao što sam rekla, da je alternativa loša. Kada ljudi uspoređuju Merkela i Steinbrücka, većini je Merkel barem simpatičnija.

EU treba novi početak

Steinbrück je bio veliki pobornik Agende 2010 – serije reformi socijanog sustava i tržišta rada koje su trebale povisiti njemačku konkurentnost – provedene tijekom crveno-zelene Vlade Gerharda Schrödera.

Agendu je pokrenula crveno-zelena Vlada, ali Angela Merkel sada čitavu Europu gura tim kursom – kursom socijalnih rezova i smanjenja plaća, što nas gura sve dublje u krizu. Naime, ta politika nije rješenje, nego uzrok krize.

Ljevica se zalaže za demokratski socijalizam. U vašem programu piše da se zalažete za proširenje društvenog vlasništva, uključujući nacionalizaciju banaka, čuvanje socijalne države te solidarnost europskih zemalja. Pretpostavimo da sutradan dođete na vlast kao dio koalicije. Kako biste konkretno mogli provoditi ovaj program? Bili biste vezani čitavim nizom europskih ugovora – sama Europska unija u mnogo toga funkcionira kao neoliberalna mašina.

Prije svega, mogli bismo zaustaviti kurs Troike, s obzirom da je Njemačka glavni zagovornik te politike. Da bismo zaustavili krizu ne trebamo štednju, nego investicije. Mogli bismo uvesti minimalnu plaću i promjeniti porezni sistem tako da milijunaši i veliki biznis plaćaju veće poreze. Mogli bismo zaustaviti vojne intervencije, započeti obnovu zdravstvenog sustava i zamijeniti Hartz-IV s minimalnim dohotkom koji svima garantira sudjelovanje u društvu. Njemačka bi, također, trebala promjeniti svoju ulogu u Europskoj komisiji. Naravno, sve bi to još uvijek bilo pod uvjetima kapitalističke proizvodnje, ali mogli bi se boriti protiv privatizacije i započeti, primjerice, rekomunaliaciju energetskih i vodoopskrbnih sustava.

Vaša partija je u neku ruku insipiracija za mnoge europske ljevičare. Jedan od vaših ciljeva je da ponovno pokrenete EU kao demokratsku – uključujući i ekonomsku demokraciju – zajednicu. Premda su mnogi na ljevici protiv eura, Die Linke ipak podupire zajedničku valutu?

Svi smo vrlo kritični prema hegemonijskoj politici realno postojeće EU. Ali lijeva politika uvijek znači da morate nadići nacionalna ograničenja, a ideja europeizacije je u jezgri lijeve ideje. Činjenica je da EU treba novi početak. Izjasnili smo se protiv napuštanja eura zato što smatramo da bi najbolja politika bila uvođenje socijalne unije koja bi značila da bi u svim europskim zemljama trebao biti ispunjen određeni nivo socijalne zaštite. Što se tiče toga da smo inspiracija, čitavo vrijeme govorim kolegama da se ne borimo samo za sebe. U isto vrijeme to znači i veliku odgovornost.