Kronika

Nasilje pod Papukom

Milenka Obradovića iz Rijenaca pretukli su pripadnici obitelji doseljenika s Kosova, koji su prije nesmetano obrađivali njegovo zemljište

Nema mira u selima pod Papukom – tek se stiša oluja nakon jednog incidenta, a već se dogodi drugi. U Rijencima, selu u voćinskoj općini, u svom dvorištu, krajem srpnja napadnut je i teško ozlijeđen Milenko Obradović, član VSNM-a Virovitičko-podravske županije, dopredsjednik SNV-a Slatine i član izvršnog odbora slatinskog SDSS-a.

– Bilo je oko 20 sati. Kao i svake večeri u to doba istuširao sam se nakon posla i sjeo da se odmorim. Primijetio sam četvoricu mladića koji dolaze s ulice do mog dvorišta, ruše kapiju i nasilno ulaze. Sve se dogodilo u trenu, nisam stigao ni razmisliti što da učinim. Nisam mogao da pobjegnem, srušili su me sa stolice, to je zadnje čega se sjećam – prisjeća se Obradović dok leži na odjelu kirurgije virovitičke Opće bolnice.

Kad je došao svijesti, nazvao je policiju i liječnike koji su utvrdili napuknuće dva rebra te ozljede na glavi, nogama i rukama. Odmah na početku razgovora demantirao je napise u dijelu medija da je riječ isključivo o napadu motiviranom međunacionalnom mržnjom. Napominje kako je pravi razlog zemlja zbog koje ga jedna obitelj doseljenih Hrvata s Kosova provocira već dvije godine otkad ju je ponovo počeo obrađivati.

– Tu sam površinu naslijedio od pokojne tetke koja nije imala djece. Moj otac i djed rođeni su u Rijencima pa imamo dosta zemlje kojom su do nedavno gospodarile obitelji doseljenih Hrvata s Kosova. Dobili su je ili uzurpirali dok nismo bili tu, a kako je mi nismo obrađivali, nismo im to branili niti tražili naknadu. Kad sam prije tri godine ostao bez posla u Ciglani Sladojevci, odlučio sam riješiti pitanje vlasništva nad svim parcelama i baviti se poljoprivredom i uzgojem stoke. Ni sin nije imao posla. Iako je završio tri godine poljoprivrednog fakulteta radio je kod nekog kolege kao nadničar pa sam mu predložio da to prekine i da počnemo zajedno raditi na djedovini i uzgajati svinje. To im je strašno zasmetalo jer su 20 godina slobodno stočarili gdje god su htjeli. Sad kad se počelo poštivati vlasništvo, osjećaju se ugroženima jer im se prostor sužava – priča Obradović.

Dan prije nego je pretučen, sukobio se s ocem svojih napadača. Priređivao je drva u šumi u vlasništvu Šumarije Voćin, kada mu je ovaj zaprijetio sjekirom vičući da su to njegova drva. S istim čovjekom sukobio se i zimus zbog svinja.

– Bilo je i drugih incidenata, ali ih nikada nisam prijavljivao policiji jer ih nisam htio gnjaviti zbog svake sitnice, iako sad vidim da sam trebao. Znali su mahati noževima i sjekirama kad bih prošao selom. Mislio sam da nema potrebe za policijom. To je obično mučna procedura u kojoj moram dokazati prijetnju pa već u startu odustajem – objašnjava nam.

Incident je u Virovitici na konferenciji za novinare dan kasnije osudio predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, ustvrdivši da je napad na Obradovića posljedica nespremnosti da se poštuje pravo na vlasništvo i zakone, posebice kad je riječ o nekim obiteljima naseljenika.

– To je jedan u nizu napada na području Voćina i Slatine koji onemogućavaju normalan život povratnika i stvaraju tenzije u etničkim odnosima povratnika i naseljenika. Očekujemo da nakon ovog ozbiljnog i teškog napada, policija i sud poduzmu ono što su im zakonske obaveze i da se nasilničkom ponašanju koje baca ljagu na ovo područje i naseljenike koji inače žive mirno i normalno sa svojim susjedima, zaustavi – rekao je Pupovac.

Predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Igor Pavković kaže da se ovakav incident u Rijencima još nije dogodio. No, bilo je pljački – pet kuća srpskih obitelji su obijene i iz njih je ukradeno sve što se moglo ukrasti.

– Krađe na ovim prostorima su gotovo svakodnevne i to ne bih prepisao međunacionalnom sukobu. Najviše se kradu bakar ili metalne oluke. Prvo su nestajala zvona na pravoslavnim crkvama, a kad je to ponestalo, na red su došle i katoličke svetinje – kaže Pavković.

Unatoč tome što naši sugovornici tvrde da u ovim incidentima nije bilo izravnog vrijeđanja po nacionalnoj osnovi, teško se oteti dojmu da deblji kraj uvijek izvuku Srbi. Zbog toga se izvjesna doza straha uvukla među stanovnike sela podno Papuka, pogotovo u udaljenim selima koje proje po nekoliko stanovnika.

Milenko Obradović unatoč svemu kaže da je suživot ovdje moguć jer je riječ tek o nekolicini obitelji koje u red treba dovesti pravna država pa očekuje adekvatnu kaznu za napadače. I Pavković vjeruje u dobrosusjedske odnose. Smatra da se ovakvi incidenti ponavljaju zbog blagih, uvjetnih kazni i da će oni sigurno prestati kad se napadače oštrije kazni. U suživot vjeruje i Milorad Pupovac.

– Ti su ljudi došli iz Letnice. Tamo su ostavili svoje starije koje napadaju Albanci iz Makedonije i s Kosova, a pomažu im i Srbi koji su ostali. Oni ovdje bez imalo časti, morala i odgovornosti slično rade ljudima koji su se vratili kao izbjegli Srbi. Da ne bi trpjela naseljenička zajednica Hrvata s Kosova, zbog nasilnosti nekoliko obitelji iz te populacije potrebno je da sami dignu glas i da državne institucije naprave svoj dio posla, da im kažu da se to ovdje ne može raditi, da se to ne može raditi u civiliziranoj zemlji – kaže Pupovac.

Goran Gazdek

Vjerski praznik još jednom svečano obilježen na Kordunu

Sveti Ilija na rodnoj grudi

Ljudi koji žive diljem Evrope planiraju godišnje odmore kako bi na stara ognjišta došli baš u vrijeme mjesnih slava

Već po tradiciji, na Kordunu je i ove godine obilježen praznik Svetog proroka Ilije. Ni izuzetno velike vrućine nisu spriječile mnoge vjernike i stanovnike Korduna da dođu na svečana bogosluženja i liturgije održane tim povodom, kao i na narodne zborove uz crkve. Sveti Ilija tako je obilježen u Perjasici, Dunjaku, Primišlju, Plaškom i Tušiloviću. Vladika Gerasim ove je godine bio u Lici, u selu Nebljusi pored Donjeg Lapca, gdje je predvodio arhijerejsku liturgiju uz sasluženje sveštenika otaca, Nauma iz manastira u Donjem Budačkom, Predraga Pantelića i Predraga Sušića.

U crkvi Svetog Ilije u Perjasici, devastiranoj u Drugom svjetskom ratu, bogosluženje je održao Željko Vidaković, paroh iz Kolarića kod Vojnića. Među malobrojnim stalnim stanovnicima Perjasice, liturgiji su prisustvovali i brojni ljudi koji su nekada tu živjeli, a danas žive u državama nastalim iz SFRJ ili u drugim državama Evrope, ali i susjedi, Hrvati, katolici iz obližnjih sela među kojima je bio i otac Ivan, katolički svećenik iz obližnjeg Barilovačkog Cerovca.

Vidjele su se registracije automobila iz Italije, Njemačke, Austrije, Švicarske, Francuske, Holandije, Slovenije, Srbije, BiH, iz Beograda, Ljubljane, Sombora, Rume, Kruševca, Novog Sada, Zagreba, Rijeke, Karlovca, Osijeka, Varaždina…. Ljudi zapravo planiraju svoje godišnje odmore kako bi na stara ognjišta u rodni kraj došli baš u vrijeme mjesnih slava. Tradicionalno su stigli brojni Dubravci koje od Perjasice dijeli rijeka Mrežnica, ali i stanovnici obližnjih srpskih sela i naselja, kojima Perjasičani odlaze na njihove slave, na Petrovu, Preobraženje ili Veliku i Malu Gospojinu.

Za ugostiteljsku ponudu i ovog se puta pobrinula firma Bišćan iz obližnjeg Barilovačkog Cerovca koja ima trgovinu u Perjasici i snabdijeva ljude raznim potrepštinama. Muzika je i ovog puta stigla iz obližnjeg hrvatskog Šćulca, pjevale su se pjesme i plesala kola “sve u šesnaest”, a veselilo se do ranih jutarnjih sati, iako je slavlje počelo u ranim poslijepodnevnim satima.

Kada čovjek sa strane gleda kako se zajedno vesele i u životu – bar na kratko – uživaju zajedno Hrvati i Srbi iz susjednih sela, neizostavno mu se nameće pitanje: čemu je i kome trebalo sve ono iz devedesetih? U Perjasici smo sreli Radu Kosanovića, potpredsjednika Srpskog narodnog vijeća, Milosava Kuljanina, predsjednika Vijeća SNM općine Barilović, Dušana Ličinu, vijećnika u općini Barilović iz SDSS-a ali i Zvonka Spudića, sadašnjeg vijećnika i bivšeg načelnika Barilovića koji je stalni posjetilac srpskih slava u okolnim mjestima.

Velika proslava Svetog Ilije tradicionalno je održana i u Tušiloviću. I tu su sudjelovali mnogi ljudi koji više tu ne žive. Liturgiju je služio prvi karlovački paroh protojerej stavrofor Slaviša Simaković. Pod više šatora, okupilo se više od hiljadu ljudi koji su slavili gotovo do svitanja. Najživlje je bilo kod poznate ugostiteljice Sonje Matijević iz Karlovca. Zastajkivali su i mnogi motorizirani turisti jer se narodni zbor održava uz samu plitvičku cestu D-1. I ovog puta jedini problem je bio naći slobodno parking mjesto.

Milan Cimeša

Sveti Ilija i godišnjica ustanka 1941. u gospićkom kraju

Vijenci u Vrepcu

Najaviljena je obnova spomen obilježja uMedačkoj šumi gdje su ustaše u junu 1941. strijeljale 19 omladinaca iz sela

Već tradicionalno, mještani sela Vrebac i Pavlovac kod Gospića, obilježili su Svetog Iliju i godišnjicu ustanka 1941. godine koji je u tom kraju počeo 2. avgusta. Na brdu Gradina kod spomenika palim borcima i civilnim žrtvama ova dva sela, 3. avgusta održana je komemoracija kojom prilikom su položeni vijenci, a prisutnima kojih je bilo tridesetak, obratili su se Milan Bogdanović, predsjednik Udruge Ličana i prijatelja “Ličko prelo” i Miloš Maljković u ime udruženja “Odor” iz Pavlovca.

Ističući nastojanja stanovnika ovog dijela Like u očuvanju antifašističkih tekovina, Bogdanović je najavio obnovu spomen obilježja u osam kilometara udaljenoj Medačkoj šumi gdje su ustaše u junu 1941. strijeljale 19 omladinaca iz sela. Nakon komemoracije, u Pavlovcu je održana velika fešta ne kojoj je bilo dvjestotinjak ljudi, što iz kraja, što iz Rijeke i Zagreba, ali i drugih država. Na tom tradicionalnom okupljanju održana su i takmičenja u starim sportovima – skoku udalj s mjesta, bacanju kamena s ramena i vuči konopa u kojima su se nadmetali stanovnici Vrepca, Pavlovca, Medka i drugih sela, a za što bolji ugođaj pobrinuli su se i ugostitelji iz Gospića.

Dan ranije, na samog Svetog Iliju, u petnaestak kilometara udaljenom selu Raduč održana je liturgija u crkvi koja je prije dvije godine obnovljena sredstvima iz donacija. Prisustvovalo joj je pedesetak ljudi što je za ovaj kraj velik broj.

N. J.

Predrag Korać – Akcija umirovljenici zajedno (AUZ) Karlovac

Mlad među umirovljenicima

Ima još dosta za napraviti na polju kulture i identiteta. U Karlovcu je obnova zgrade srušene parohije prioritet

Otkud mlad čovjek u umirovljeničkoj stranci?

Rođen sam u Karlovcu 1975., oženjen, otac dvoje djece, diplomirani socijalni radnik, magistrirao sam informatički menadžment na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Imam 12 godina radnog staža od čega posljednje četiri godine u karlovačkom Domu umirovljenika. Osnivanje stranke Akcija umirovljenici zajedno (AUZ) potekla je od penzionera angažiranih u nevladinoj organizaciji Klub umirovljenika, u ljeto 2012. Oko osnivanja stranke je dosta posla i tražili su mlađu osobu, a kako sam po prirodi svoga posla angažiran u Domu, sjetili su se mene jer dosta znam o problematici te populacije. Najprije sam htio samo pomoći, ali je početni izazov prerastao u nešto više. Stavili su me visoko na listu pa sam ušao u Županijsku skupštinu, a kako sam pripadnik srpske zajednice, eto me i u kvoti pripadnika srpske manjine u skupštini županije. Sve ovo za mene je novo i teško mi je konkretnije govoriti o prvim utiscima, jer smo imali svega dvije sjednice. Mladi su kod nas dosta apolitični, a ja sam sada prvi puta ozbiljnije angažiran u politici.

Je li AUZ u poziciji ili opoziciji i kako ćete raditi u Skupštini?

Imali smo ambiciozan plan i on se uglavnom ostvario s obzirom da postojimo tek godinu dana. Želja nam je bila da budemo poželjan partner, ali i nas je pomalo iznenadila uvjerljiva pobjeda HDZ-a. Nismo htjeli u predizborne koalicije – mi smo prije svega interesna organizacija pošto zastupamo određenu populaciju. Nismo koalicioni partner nikome niti ćemo se svrstavati na neku stranu, bit ćemo konstruktivni u radu i formalno smo u opoziciji.

Jeste li upoznati sa položajem srpske zajednice na području Županije?

Pošto sam u Skupštinu ušao i kao pripadnik srpskog naroda, smatram se pozvanim da toj populaciji pomognem koliko budem mogao. Sa položajem srpske zajednice možda i nisam toliko upoznat kao sa problematikom umirovljenika. Otvoren sam za suradnju s objema populacijama, što mi i nalaže dužnost županijskog vijećnika. Položaj je različit od položaja većinskog naroda, ali u globalu s obzirom na ekonomsku krizu i stanje u državi, manje – više smo svi u istim problemima. Ima još dosta za napraviti, posebno na selu, u infrastrukturi i na polju kulture i identiteta. U Karlovcu je obnova zgrade srušene parohije prioritet.

Ima još mnogo sela bez struje, vode i puteva?

Dobro znam za te probleme i iz ličnog iskustva sa područja Sisačko-moslavačke županije, iz okolice Gline i Topuskog. Neka su sela tek prije koju godinu dobila vodu, ali ima i hrvatskih sela u sličnom položaju. Obilazio sam teren poslom krajem devedesetih kada je bilo još gore. Pomak je vidljiv, ali treba i dalje raditi na poboljšanju uslova života. Velik problem je i velika starost stanovništva, bez mladih, koji bi i od poljoprivrede ipak mogli živjeti ako se nisu predali apatiji.

Hoće li Vas u radu kočiti stranačka stega pošto Srbi iz drugih stranaka osim iz SDSS-a, praksa je pokazala, nisu pokazivali interes za probleme svog naroda niti su na skupštinama i vijećima postavljali pitanja o tome?

Mi smo mala stranka i vjerujem da kod nas nije tako stroga i da ima razumijevanja. Mogu se naći u dvojakoj ulozi i imati obaveze prema svom narodu i grupi – stranci gdje sam izabrao biti. Tada čovjek sam treba odlučiti, ali ne vidim što bi moglo biti toliko strašno i mislim da su ta vremena iza nas. Uostalom, zašto ne bih mogao istovremeno dobro zastupati interese penzionera i Srba?

Mogu li Vam se ljudi direktno obratiti?

U Županijskoj skupštini smo sada četvorica iz tzv. nesrpskih stranaka, dvojica iz HDZ-a, kolegica iz Laburista i ja, i trebali bi pomagati našim sunarodnjacima. To je uostalom naša dužnost i obaveza. Meni se mogu slobodno obratiti na mobitel 091-582-1536 ili me potražiti u karlovačkom Domu umirovljenika ili nazvati 047/542-700.

Milan Cimeša

Prekinuta rečna veza Vukovara i Srbije

Tadićeva “Golubica” na suvom

Ne zna se kakva će biti sudbina deset radnika zaposlenih na trajektu, osmorice sa hrvatske i dvojice sa srpske strane

Nakon što je 1. jula Hrvatska postala članica Evropske unije, trajekt “Golubica” u Vukovaru koji je povezivao dva malogranična prelaza na Dunavu – Vukovar i Vajsku u Srbiji, više ne saobraća, malogranični prelaz je do daljnjeg zatvoren, a trajekt usidren.

Želja vukovarske gradske uprave je da se trajektna veza sa Srbijom ponovo uspostavi i da se zadrži ovaj malogranični prelaz na Dunavu.

– To je interes grada Vukovara, a i građana s leve i desne obale Dunava koji su trajektom prelazili s jedne na drugu stranu reke, kaže vukovarski gradonačelnik Željko Sabo.

– Moglo je biti drugačije da je Republika Srbija pokazala interes za pregovore s Hrvatskom u okviru rešavanja granica i da se potpisao sporazum, kao što je to učinila BiH. Verujem da će u dogledno vreme biti učinjeni neki koraci, rekao je Sabo te izrazio nadu da je zatvaranje malograničnog prelaza na Dunavi samo privremeno. Trajekt “Golubica” je donacija Vlada Holandije u iznosu od milion eura, a početak prevoza putnika simbolično je označen 2010. godine kada je u Vukovaru održan susret predsednika Hrvatske i Srbije, Ive Josipovića i Borisa Tadića koji se u Vukovar dovezao upravo tim trajektom. Golubica je svakodnevno saobraćala po nekoliko puta dnevno, po zimskom i letnjem režimu, s tri odnosno šest vožnji dnevno. U letnjim mesecima, trajektom je s jedne na drugu stranu obale i obratno prelazilo stotinjak automobila ili 300 do 400 putnika. Tu mogućnost su najvećim delom koristili građani koji s jedne ili druge strane Dunava imaju članove porodica ili poljoprivredno zemljište. Zbog novonastale situacije, ne zna se kakva će biti sudbina deset radnika zaposlenih na trajektu, osam sa hrvatske i dva sa srpske strane, koji su sada na čekanju.

Uprkos promeni režima prelaska sa hrvatske na srpsku obalu Dunava, Vukovarci i dalje mogu koristiti svoje omiljeno kupalište – vukovarsku Adu koja se nalazi na rečnoj granici dve susedne zemlje. Grad Vukovar i Sportsko-ribolovno udruženje “Dunav” iz Vukovara već sedam godina koriste adu na osnovu dogovora sa Opštinom Bač i Skupštinom Vojvodine. Početkom juna ove godine, gradonačelnik Vukovara Željko Sabo se susreo s čelnicima Novog Sada i Skupštine Vojvodine te je tom prilikom dogovoreno da nikakvih promena što se tiče Ade neće biti. Nakon što je Vukovar napustio talas poplava, članovi SRD “Dunav” uredili su plaže na Adi, a sredinom jula je i zvanično otvorena sezona kupanja. Ovo dunavsko ostrvo dnevno ugosti par hiljada kupača. Prošle kupališne sezone zabeleženo je preko 150 hiljada prelazaka u oba smera u organizaciji SRD “Dunav”. Ada svojim posetiocima nudi peščane plaže, kafić sa osveženjem i hranom, dva odbojkaška igrališta, uređen sanitarni čvor i prostore za kampovanje.

D. Bošnjak

•  

Zatrto sjećanje na stradanja u rodnom mjestu Nikole Tesle

Bez spomenika u Smiljanu

Do 1991. godine, 2. augusta, u znak sjećanja na pokolje u Smiljanu, preživjela rodbina i prijatelji okupljali su se oko spomenika žrtvama koji je uništen

Brojni posjetioci koji u selu Smiljan kod Gospića obilaze memorijalno područje posvećeno svjetskom geniju Nikoli Tesli, dolazeći pred pravoslavnu crkvu Svetog Petra i Pavla, ostaju zakinuti za odgovor na pitanje tko počiva u velikoj grobnici na groblju smještenom na padini uzvisine uz crkvu.

Do 1991. odgovor na to pitanje mogli su pročitati na spomeniku postavljanom iznad grobnice na kome je pisalo da su tu sahranjeni posmrtni ostaci preko 530 žrtava ustaškog genocida od 1941. do 1945., ali sudeći po odsustvu bilo kakve želje da se spomenik obnovi, to će ostati tajna za mnoge generacije.

Najveći broj žrtava potiče iz augusta 1941. godine kad su ustaše prvih dana augusta 1941. zaredale s pokoljima u Smiljanu i okolnim selima. Ti ljudi nisu bili prve žrtve ustaša iz tog nacionalno mješovitog sela: dan-dva nakon uspostavljanja NDH, 23 mještana, među kojima i tadašnji paroh SPC protojerej Matija Stijačić, odvedena su u Gospić, a onda u Jadovno, gdje su pobijeni. Početkom augusta 1941. ustaška kaznena ekspedicija u Smiljanu i okolnim zaseocima pobila je 506 osoba svih uzrasta. Smiljan je 5. marta 1945. bio poprište još jednog masakra. Za osvetu zbog poginulog sina jednog ustaškog funkcionera, ustaše su iz kaznionice u Gospiću odveli 30 ljudi, među kojima i neke stanovnike Smiljana i likvidirali ih. Ustaše su uništili i crkvu u kojoj je službovao otac Nikole Tesle.

– Nakon rata nadležni organi su detaljno popisali koji su ljudi pobijeni i koje su nekretnine

ostale iza njih, tako da se zločin ne može negirati, rekla je Sofija Pejnović iz Arhiva Srba u Hrvatskoj, dodajući da je 1977. dio posmrtnih ostataka žrtava prebačen u zajedničku grobnicu sa spomenikom u spomen svim stradalim mještanima.

Svake godine 2. augusta, u znak sjećanja na prve pokolje u Smiljanu, preživjela rodbina i prijatelji okupljali su se oko spomenika i polagali cvijeće. Spomenika, kako smo rekli, nema, a nešto se i ne piše o tim stradanjima počinjenim u Teslinom rodnom selu. Iako je bilo nekih inicijativa, ni otvaranje memorijalnog područja 150 godina od Teslinog rođenja nije iskorišteno da se obnovi spomenik. Istini za volju, u kraju gdje obnovljeni spomenik Tesli odbijaju vratiti na mjesto na kome pripada i gdje su se na otvorenju memorijalnog područja čule tvrdnje kako je Tesla, eto, tek “jedan od poznatijih ljudi koje je iznjedrila Lika”, ne treba se ni čuditi što spomenika nema.

– Uostalom. što bi se dogodilo i s velikim znanstvenikom da se kojim slučajem 1941. nalazio u Smiljanu? Da je kojim slučajem znao za veličinu tragedije, da li bi bio ponosan na svoju domovinu, pita se Sofija Pejnović i zaključuje da ne postoji ni snaga ni volja za suočavanje s tom traumatskom prošlošću.

Nenad Jovanović

Obilježavanje tužne godišnjice na granici Hrvatske i BiH

Sjećanje na žrtve Oluje

Jedan od mostova spasa izbjeglica iz Hrvatske 1995. godine, pored onih u Martin Brodu i Gradišci, bio je onaj na rijeci Uni, između Dvora i Novog Grada (Bosanskog Novog). Svakog 6. avgusta, Odbor Vlade Republike Srpske za njegovanje tradicija oslobodilačkih ratova i Dokumentaciono-informativni centar Veritas, tamo obilježavaju progon Srba iz UN-ovog sektora Sjever koji je između ostalog obuhvaćao Kordun i Baniju.

Po riječima šefa Veritasa Save Štrpca, preko mosta na Uni, od 4. do 10. avgusta, na desnu obalu Une prešlo je oko 100.000 prognanih. On je naglasio da za područje sektora sjever, Banije i Korduna, još nitko nije procesuiran i da zločini počinjeni na tom području nisu čak bili obuhvaćeni ni optužnicom protiv hrvatskih generala.

– Jedna od najvećih sramota Oluje, ako ne i čitavog proteklog rata, jeste ubistvo hendikepiranih lica u školi u Dvoru o čemu je priča lansirana prije dvije godine iz Danske, a usprkos snimcima do sada nema osumnjičenih, rekao je Štrbac. Uz cestu kroz Novi Grad kojom je prolazila kolona, zapaljene su svijeće, a za stradale u kolonama izbjeglih, bačen je vijenac u rijeku Unu. Parastos je služen u crkvi sv. Petra i Pavla u Novom Gradu i u Svodnoj, na cesti gdje je avion HV-a 8. avgusta usmrtio troje izbjeglica iz Slavskog Polja kraj Vrginmosta, te ranio četvero djece i četiri žene.

P. Arbutina

Obnova glinske znamenitosti zastala na imovinskom pitanju

Zapuštena kuća himne

Građevina trgovca Petra Peleša u kojoj je Josif Runjanin prvi put izveo “Lijepu našu” još uvijek nije obnovljena

Da li će stanovnici Gline u budućnosti pamtiti dan ulaska Hrvatske u Europsku uniju po tome što je istoga dana otvorena web stranica Razvojne agencije grada Gline ili će biti obrnuto, ostaje da se vidi. U svakom slučaju, od 1.srpnja 2013. svaki građanin moći će, jednim klikom, na tastaturi računala, vidjeti programe i planove puta kojim u budućnost ide njegov grad.

Slučajno ili ne, a i to će se vidjeti, pravci razvoja Gline nisu svojevremeno bili baš svakom vidljivi i dostupni, pa velik broj Glinjana nije imao pojma što se zapravo događa ili što će se dogoditi s njihovim gradom u budućnosti. Informacije koje bi povremeno procurile i prepričavale se u glinskim kafićima, nisu bile dovoljne da se dobije jasna slika.

Vidno mjesto na: www.ra-glina.hr zauzima uređenje kuće hrvatske himne, što je zasigurno stvaranje novog kulturno – turističkog proizvoda koji ovom gradu itekako nedostaje.

Direktor razvojne agencije grada Gline Igor Mrkalj pojašnjava da je cilj stranica da promoviraju strategiju razvoja grada Gline u novom okruženju, odnosno Europskoj uniji. Posebno mjesto na ovim stranicama, uz gospodarstvo, zauzima kultura, a u bogatoj kulturnoj riznici grada Gline, nisu samo ban Josip Jelačić i Josif Runjanin, već književnici i pjesnici Ivan Trnski, Petar Preradović i Ante Kovačić, kipar Simeon Roksandić, karikaturist Pjer Roksandić, skladatelj Natko Devčić, slikar Zlatko Šulentić i drugi. Najveći izazov je obnova kuće u kojoj je 1861. god. prvi put izvedena uglazbljena hrvatska himna. Okupljenim časnicima Prve banske pukovnije i uglednim građanima odsvirao ju je na klaviru osobno kompozitor Josif Runjanin, a 30 godina kasnije prihvaćena je kao nacionalna himna.

– To što smo se na stranicama razvojne agencije pozabavili i kućom hrvatske himne, nadaleko je pozitivno odjeknulo, pa smo dobili čitav niz pozitivnih komentara, od sveučilišnih profesora do običnih građana – kaže Igor Mrkalj.

Kuća u kojoj je prvi put odsvirana hrvatska himna u Glini, bila je u to vrijeme u vlasništvu ugledne trgovačke obitelji Petra Peleša, o čemu svjedoče i inicijali na dimnjaku zdanja. U ratu je uništena, no prije nekoliko godina započela je njena obnova, a kada sve faze restauracije i obnove budu završene, izvjesno je da će u ovoj kući biti postavljen muzej hrvatske himne.

Milan Bakšić, gradonačelnik Gline, itekako želi da zaživi projekt kuće hrvatske himne. Malo je važnijih sjednica i sastanaka na kojima ne stavlja na dnevni red ovo pitanje.

– Kuća hrvatske himne još nije u vlasništvu države, no sa sadašnjim vlasnicima postignut je dogovor o obnovi i Ministarstvo regionalnog razvoja do sada je u sanaciju utrošilo 1,2 milijuna kuna. Lako je s vlasnicima bilo postići dogovor o sanaciji sredstvima Ministarstva, dok teže idu pregovori o otkupu kuće. Zapelo je u iznosu koji bi država trebala isplatiti vlasnicima, no vjerujem da će se vrlo brzo pronaći rješenje – nada se gradonačelnik Bakšić.

Vladimir Jurišić

Uspomena na znamenitog pisca u Islamu Grčkom

Obnovljena Matavuljeva bista

Publika se sa članovima porodice Desnica nastavila družiti nakon predstave “Bilješke jednog vremena”

Kula Stojana Jankovića, značajan spomenik kulture u Islamu Grčkom kod Zadra, bila je zadnje julske večeri poprište predstave “Bilješke jednog vremena”, u sjećanje na poznatog srpskog pisca Sime Matavulja, jednog od predvodnika srpske književnosti u Hrvatskoj. Predstavu su igrali mladi glumci dramskog studija EHO koji djeluje pri SKD “Prosvjeta” u Zagrebu, u režiji i pod vodstvom Svetlane Patafte, a sve u organizaciji Srpskog narodnog vijeća.

Prije predstave je svečano otkrivena restaurirana bista Sime Matavulja koja je kao poklon kipara Grge Antunca književniku Vladimiru Desnici, do operacije “Maslenica” 1993. stajala ispred škole u Islamu Grčkom. Tom su se prilikom okupljenim mještanima i gostima iz više mjesta Bukovice i Ravnih Kotara obratili piščeva kćerka Nataša Desnica i zamjenik predsjednika SNV-a Saša Milošević.

Publika, njih 70-ak u ispunjenom dvorištu kule, sa zanimanjem je pratila predstavu u kojoj su korišteni odlomci iz romana Sime Matavulja “Bakonja Fra Brne”, tonski zapisi iz istoimenog filma Fedora Hanžekovića, dio intervjua s Vladanom Desnicom, kao i autorski tekstovi članova Dramskog studija EHO.

– Ovo je težnja da se o baštini Sime Matavulja i Vladana Desnice progovori na jedan drugačiji način, suptilnije i prijemčivije prije svega žiteljima Bukovice i Ravnih kotara, rekla je Aneta Lalić iz SNV u ime organizatora.

– Osim Simi Matavulju, predstava je hommage i zaboravljenim likovima hrvatske literature kao sto je Bakonja fra Brne, rekla je i izrazila zadovoljstvo odzivom publike koja se s organizatorima i domaćinima, članovima porodice Desnica, nastavila družiti nakon predstave.

Nenad Jovanović

Borovski pododbor “Prosvjete” obeležio dve decenije od smrti pesnikinje

Vrh naše poezije

Čitaoci su kod Desanke Maksimović nalazili osećaj da govori nešto što bismo sami voleli da kažemo, ali ne umemo

Književnom tribinom o Desanki Maksimović (1898 -1993), borovski pododbor SKD “Prosvjeta” obeležio je dve decenije od smrti slavne srpske pesnikinje. Gost – predavač bio je profesor doktor Dušan Ivanić s Filološkog fakulteta u Beogradu.

– Desanka Maksimović je najveća srpska pesnikinja i jedna od najvećih evropskih pesnikinja svog doba, zastupljena u svetskim antologijama lirike. Dakle, ona je reprezentativno ime srpske književnosti u celini, kazao je Ivanić. Po njegovim rečima, čitaoci su kod Desanke nalazili ono što je u poeziji oduvek bilo važno, osećaj da govori nešto što bismo sami voleli da kažemo, ali ne umemo. Osećaj da to govori iskreno i jezikom kojim je osvajala sve kategorije čitalaca jer Desanka, podseća Ivanić, nije samo pesnikinja. Ona je i pripovedač, romansijer, pisac za decu, a povremeno je i prevodila, mahom poeziju, s ruskog, slovenačkog, bugarskog i francuskog jezika.

– Ona je svestran književnik, ali ipak ono što je čini velikom je poezija. Ona je jedinstvena po tome što je objavljivala čitavog života, a pisala je, kako je sama često govorila, otkako zna za sebe, kaže Ivanić. Prema njegovom mišljenju, najveće delo Desanke Maksimović je zbirka pesama “Tražim pomilovanje” kojom je svrstana u sam vrh srpske poezije. Teme koju se zaokupljale veliku pesnikinju menjale su se kako je život tekao, pa je kao mlada pisala ljubavnu liriku, ali je vrlo brzo otkrila socijalne i istorijske teme kao u pesmama “Krvava bajka”, “Srbija se budi”, “Tražim pomilovanje” i drugim. Inspiraciju je pronalazila i u prirodi i bojama.

– Ona je u poeziji veliki pejzažista i veliki slikar, mi nemamo boljeg pesnika prirode nego što je Desanka Maksimović, smatra Ivanić.

Ističe da je Desanka Maksimović jedinstvena i po tome što joj je, kao oličenju poezije, za života podignut spomenik u Brankovini kod Valjeva. Spomenik je podignut 1992. godine, a Desanka Maksimović je umrla 1993. godine. Postoji i književna nagrada koja nosi njeno ime, a koju su od 90-tih godina do danas dobijali najbolji srpski pesnici. Početkom ove godine objavljeno je celokupno književno delo Desanke Maksimović, kritičko izdanje u deset voluminoznih knjiga sa preko 10.000 stranica, kaže Ivanić, ističući da je Desanka u ovom trenutku najpotpunije i na najreprezentativniji način objavljen srpski književnik među modernim piscima 19. i 20.veka.

Desankine stihove kazivali su recitatori pododbora – Biljana Ajduković, Jovana Šuica, Zoran Kojić i Goran Čelar. Program je održan u okviru opštinske manifestacije “Dani Borova – Borovsko leto”. Na poziv borovske Prosvjete književnoj tribini prisustvovao je i gost iz Bijeljine, predsednik Književnog kluba “Miloš Crnjanski” sa sedištem u Bijeljini, Novak Jerinić.

Borovska “Prosvjeta” uskoro priprema još jednu književnu tribinu kojom će obeležiti 120. godišnjicu rođenja Miloša Crnjanskog, najavila je predsednica Sretenka Čaović.

•  

Briga o nacionalnoj kulturi je izražena

Profesor srpske književnosti Dušan Ivanić je 2010. godine bio dobitnik nagrade “Sava Mrkalj” koju dodeljuje SKD “Prosvjeta, a inače je poreklom iz Like.

– Imam utisak da bez obzira što je pozicija Srba 90-tih godina potpuno izmenjena, ono malo ljudi što je ostalo, dobro brine o srpskoj kulturi i čini mi se da u tome imaju podršku zvaničnih vlasti. Kad sam bio mlad, Srbi u Hrvatskoj nisu imali ništa jer se računalo da je to zajednička kultura, a sad kad je ona na neki način odvojena, nema drugog puta nego se boriti za njenu afirmaciju i protiv utapanja u drugu kulturu svejedno koja to bila, jer ako izgubite identitet, nemate šta dobiti, smatra profesor Ivanić.

Dragana Bošnjak

Komemoracija u Vojakovcu

Počast civilnim žrtvama

Komemoracija je održana za 118 mještana sela stradalih u ustaškim logorima smrti tokom 1941. godine

Predstavnici Srba i antifašisti Križevaca i Koprivničko – Križevačke županije održali su 21. jula na mjesnom groblju sela Vojakovac komemoraciju za 118 mještana tog i okolnih srpskih sela stradalih u ustaškim logorima smrti tokom 1941. godine.

Nakon parastosa koji je služio vojakovački paroh Đorđe Filipović i polaganja vijenaca od strane srpske manjinske samouprave, antifašista i rodbine pobijenih, prisutnima kojih je bilo 40-ak obratili su se predsjednik VSNM Križevaca Jovo Gojković i predsjednik županijske Zajednice udruga antifašističkih boraca i antifašista Branko Dolenec.

– Ti su ljudi u dva navrata, u junu i avgustu, odvedeni iz svojih kuća u koprivnički sabirni logor Danica odakle su odvedeni u Jadovno i u Jasenovac, rečeno je na komemoraciji. Spomenik s pločom na kojoj su imena žrtava nalazio se u selu, ali je devedesetih srušen, dok je ploča sačuvana i ponovno postavljena na mjesnom groblju.

N. J.

Vredan projekat ostvaren na krajnjem istoku Hrvatske

Dalj dobio vinski muzej

Muzej je deo projekta Vinske ceste sa četiri mini vinska muzeja – u Feričancima, Drenju, Zmajevu i Dalju

U Dalju je nedavno otvoren Vinski muzej “Teutoburgium” koji se nalazi u samom centru mesta, preko puta Srpske pravoslavne crkve. Ime je dobio po rimskom nazivu ovog mesta u opštini Erdut. Muzej vina u Dalju deo je projekta Vinske ceste koji obuhvaća izgradnju i opremanje četiri mini vinska muzeja – u Feričancima, Drenju, Zmajevu i Dalju, jednog centralnog u osječkoj Tvrđi te izgradnju vinskih cesta na području Osječko-baranjske županije.

– Naš projekat koji je odobren u sklopu programa IPA – regionalna konkurentnost završava krajem avgusta, a njegova ukupna vrednost je 1.250.000 eura. U okviru projekta, osim izgradnje muzeja uređeno je i 17 km vinskih cesta, od čega je skoro 3,9 km na području opštine Erdut. Muzej je važan za čitavo erdutsko vinogorje jer svi proizvođači vina, grožđa, autohtonih proizvoda i ručnih radova, svoje proizvode mogu sada izložiti na jednom mestu. Znamo da ovde postoje veliki proizvođači poput Erdutskih vinograda, ali ima i puno malih koji proizvode izvrsna i kvalitetna vina, kaže Silva Vendling, pročelnica Upravnog odeljenja za poljoprivredu i ruralni razvoj Osječko-baranjske županije iz čijeg je budžeta za provođenje projekta obezbeđeno oko 300 hiljada evra.

Svečanom otvaranju muzeja vina u Dalju prisustvovao je i osječko-baranjski župan Vladimir Šišljagić koji je istakao da je kroz celokupan projekat “Vinske rute” otvoreno šest radnih mesta, a 750 ljudi je prošlo kroz edukaciju za pružanje turističkih usluga kojima se na području te županije trenutno bavi 60 porodičnih gazdinstava.

Opština Erdut je pre nekoliko godina s ciljem uređenja centra Dalja kupila plac sa starim podrumom i čardakom, obezbedila potrebnu projektnu dokumentaciju te prostorno uredila okolinu muzeja, a plansko rešenje ponudila za županijski projekat “Vinske rute” i tako dobila investiciju vrednu oko 200 hiljada eura.

– Vinski muzej u Dalju je još jedan sadržaj koji će upotpuniti turističku ponudu opštine Erdut. Značaj ovog projekta je veoma velik, posebno za Dalj koji je sada dobio lepo uređen centar mesta. Ovaj muzej se nalazi i na biciklističkoj “Ruti 6” i verujemo da će biti posećen. Projekat će svakako doprineti jačanju naše turističke zajednice i potencijala u turizmu uz dobru gastronomsku ponudu koju već imamo, istakao je načelnik opštine Erdut Jugoslav Vesić.

Novoizgrađeni muzej, čiji je projektant Rade Manojlović iz Dalja, pažnju privlači velikom drvenom terasom i nadstrešnicom koje su izgrađene na temeljima podruma starog oko 150 godina. Time je sačuvana i graditeljska baština ovog kraja. Unutrašnjost je opremljena potrebnim nameštajem, a ulaz je urađen od stakla u modernom stilu s liftom za osobe s invaliditetom. S radom bi trebao da počne 1.septembra.

Svečanosti u Dalju prisustvovali su i gosti iz Srbije, predstavnici časopisa Wine&Fine iz Novog Sada i vinarije Aleksandrović iz Topole koji su izrazili želju da uspostave saradnju s vinarima na istoku Hrvatske.

D. Bošnjak

Prilika za promociju aktivnosti organizacija civilnog društva

Treći Sajam udruga u Tenji

Na Dan Mjesnog odbora Tenja, koji se poklapa s mjesnim “kirbajem”, katoličkim blagdanom Svete Ane, u dvorištu Osnovne škole Tenja, održan je po vrelom danu treći Sajam udruga u Tenji. Cilj sajma je zajedničko predstavljanje stanovništvu Grada Osijeka, naselja Tenja i široj javnosti aktivnosti organizacija civilnoga društva (pa i manjinskih) s područja Osječko-baranjske županije. Pored predstavljanja rada udruga putem pisanih materijala, Sajam pruža mogućnost izlaganja i prigodne prodaje predmeta koje udruge proizvode.

Tenja (koju lokalno stanovništvo zove Tenje) prigradsko je naselje jugoistočno od Osijeka, prema broju stanovnika treće po veličini u Hrvatskoj. Od oko 7.000 žitelja 30 posto je srpske nacionalnosti. Na sajmu je, uz organizatora tenjsku Žensku udrugu “Izvor”, učestvovalo nekoliko udruga i organizacija te nekoliko OPG-ova i proizvođača etnosuvenira, među kojima je npr. bio i Josip Trčak iz baranjskog Gajića, koji izrađuje drvene suvenire.

Belomanastirska Mirovna grupa Oaza izložila je mnogobrojne i raznovrsne radove nastale na “Oazinim” likovno-kreativnim radionicama za žene. Zanimljive radove i promotivne materijale izložili su i ostali izlagači, ali ih je – nažalost – vidjelo malo posjetilaca. Ipak je izlagačima sajam bio koristan jer su se mogli međusobno bolje upoznati i vidjeti čime se ko bavi, a to je bila i prilika Slavonskoj i Osječkoj televiziji da za svoje gledaoce snime priloge o djelovanju nekih udruga iz Osječko-baranjske županije.

J. N.

Nikola Lukač (69) atletičar i maratonac iz Topuskog

Trčanjem pobijedio depresiju i bolest

U 50 godina bavljenja atletikom, Lukač je nastupio na 1200 trka i osvojio više od 800 trofeja i medalja

Na nedavno održanom međunarodnom takmičenju u atletici za veterane u Zagrebu, na kojem je sudjelovalo više od stotinu trkača iz BiH, Srbije, Slovenije, Mađarske i RH, u kategoriji atletičara od 65 do 70 godina, sudjelovao je i Nikola Lukač (69) iz Topuskog. U disciplini 100 metara osvojio je drugo, a na 200 metara treće mjesto. Na lanjskom polumaratonu u Topuskom na 14 kilometara, u svojoj je kategoriji osvojio treće mjesto.

Nikola Lukač (69) iz Topuskog je jedan od posljednjih Mohikanaca nekad poznatog i atletskog kluba “5. oktobar” iz Vrginmosta čiji su takmičari mnogo puta pobjeđivali u raznim disciplinama na zagrebačkim krosevima Sportskih novosti i širom bivše države.

– Uskoro ću se pripremati za Prvenstvo Balkana za veterane koje će se održati na stadionu Mladosti na Savi u Zagrebu, u septembru, priča Nikola Lukač.

Nikola je rođen 25. maja 1944. u Slavskom polju. Završio je srednju ekonomsku školu u Karlovcu i željezničku školu za prometnika-otpravnika vlakova. Taj je posao radio na željezničkoj stanici u Topuskom. U penziji je od 2009. a iz izbjeglištva u Srbiji vratio se 2000. godine.

Trčanjem se počeo baviti slučajno, početkom šezdesetih godina prošlog vijeka kada je krenuo u školu u Karlovac i morao je putovati. Od kuće u Lukačima do stajališta vlaka u Slavskom polju, na kordunaškoj pruzi Karlovac-Sisak, morao je trčati tri kilometra. Dobru fizičku spremu i kondiciju odmah je uočio i njegov srednjoškolski profesor fizičkog odgoja, Ozljanin Zdravko Klanfar, u to vrijeme jedan od najboljih bacača koplja u SFRJ, i usmjerio ga na trčanje.

Nikolin prvi nastup bio je na krosu karlovačkih srednjih škola gdje je bos pobijedio i za nagradu dobio prve tenisice. Kasnije je nastupio na brojnim takmičenjima i ostvario veliki broj pobjeda, drugih i trećih mjesta. Iz tog doba pamti i pobjedu u trci na 2000 metara na prvenstvu Jugoslavije svih željezničkih škola. U 50 godina bavljenja trčanjem, Nikola Lukač je nastupio na više od 1200 utrka i osvojio je više od 800 trofeja, medalja, pehara i diploma. Sudjelovao je na dva prava maratona, Rimskom i Berlinskom, i na brojnim polumaratonima u Austriji, Mađarskoj, Italiji i Jugoslaviji.

Kada je zasnovao obitelj, pauza u bavljenju sportom je potrajala petnaestak godina, od 1968. do 1983.godine. Kuća je bila završena, djeca su odrasla pa se i sama počela baviti atletikom u vrginmošćanskom atletskom klubu.

Dok je bio u izbjeglištvu, kao hrvatski državljanin, nastupio je u Solunu na Balkanskim igrama za veterane te je osvojio druga mjesta i srebrne medalje na 400 i 800 metara. Stajao je na pobjedničkom postolju kao jedini hrvatski takmičar. Prije pet godina bio je drugi na Plitvičkom maratonu u kategoriji trkača do 65 godina, a pobijedio je na Zagrebačkom maratonu 2003., i na beogradskom Bijelom krosu dvije godine za redom u svojoj kategoriji.

Muče ga financije jer sam plaća, put, boravak, spavanje i hranu. Snalazi se na razne načine jer penzija sve ne može pokriti. Bere kestene i gljive i prodaje ih. Stekao je brojne prijatelje koji mu pomažu kada ide na takmičenja, ali i on pomaže njima kada oni dođu u Hrvatsku. Bio bi sretan kada bi našao nekog sponzora koji bi financijski pomogao da može ići na trke. Teško je financirati odlaske u Austriju, Mađarsku, Italiju, Grčku, Tursku i bivše republike SFRJ.

– Sport je meni puno dao, ali sam i ja puno dao sportu. Da nije bilo trčanja ne znam da li bih sada bio živ. Zbog svega što se događalo devedesetih, dobio sam zbog stresa visok šećer i stradali su mi živci. Trčanje me smirilo. Zato poručujem mladima da se bave bilo kojim sportom jer je to dobro za zdravlje, psihu, za sticanje radnih navika i samodiscipline, kaže Lukač. Redoviti je sudionik i “Đedove kosidbe” u Vrginmostu, a najbolji trening mu je nekoliko puta dnevno od kuće otrčati u Topusko, tamo nešto obaviti i vratiti se. Nikola je poznat i po tome što svake zime, kada zapadne veliki snijeg, trčeći i hodajući obilazi nekoliko starica i nosi im kućne potrepštine.

Milan Cimeša

Stogodnjak (175)

9. 8. – 16. 8. 1913: u Pitsburgu je propala velika iseljenička banka u kojoj su srpski i hrvatski iseljenici imali uloženih oko deset milijuna kruna. Novine obavještavaju sve štediše banke da svoja potraživanja odmah prijave u stečajnu masu. “Pošto su s time skopčane izvjesne formalnosti, kojih većina naših ljudi ne pozna, treba da se interesenti radi intervencije obrate ili direktno na austro-ugarski konzulat u Pitsburgu ili da zatraže posredovanje kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, te da istima pošalju uložne knjižice i druge dokumente koje imaju. S prijavom tražbina treba požuriti jer se one, po američkom zakonu, imaju podnijeti u roku od šezdeset dana…”

* Srpsko pjevačko društvo iz Rijeke trebalo je 10. kolovoza gostovati u Puli, Fažani i Peroju. Članovi društva su se posebno veselili posjetu Peroju, za kojeg novine navode da je “jedina srpska naseobina u Istri, udaljeno pola sata od Fažane. Broji oko 250-300 duša, a naseljeno je pred nekih 200 godina. Naselili su ga Crnogorci, koji sve do sada očuvaše svoje osebine, a i samo selo imade tip crnogorskih sela, s crkvom i školom…” Međutim, pred sam polazak na put društvo je iz kotarskog poglavarstva u Puli dobilo obavijest da im nije dozvoljen dolazak u Istru “s razloga javnog mira i reda.”

* kiparica Iva Simonović izradila je, po narudžbi društva Zagrebački zbor, poprsje Petra Preradovića u naravnoj veličini. “Umjetnica je prikazala pjesnika duboko zamišljenog, nešto pognute glave”, pišu uz ostalo novine. “Odljevak poprsja izložen je u izlogu firme ‘Filip Has i sinovi’ na Jelačićevu trgu. Drugi odljevak služiće za izradu poprsja od terakote i biće glavni zgoditak predstojeće lutrije ‘Zagrebačkog zbora’…”

* Službeni glasnik donosi podatke o stanju osnovnog školstva u Hrvatskoj i Slavoniji u školskoj godini 1911/1912. Ukupno ima 1620 osnovnih škola, od čega 1496 javnih, 48 javnih konfesionalnih i 76 privatnih. Javnih, po spolu bilo je 57 dječačkih, 55 djevojačkih i 1384 obospolne. S jednim učiteljem bilo ih je 785, s dva – 447, s tri – 101, s četiri – 94, s pet – 34 i sa šest – 35. Na održavanje i gradnju novih pučkih škola u 1911/1912. potrošeno je 7.504.971 kruna ili 1.344.761 više nego u školskoj godini 1910/1911.

* u Zagrebu je, poslije duge i teške bolesti, u 73. godini umro Uroš Čučković, “jedan od najvrsnijih i najdarovitijih sudaca u Hrvatskoj”, kako navode novine. Bio je ekspert za civilno pravo, pa je često sudjelovao u stručnim raspravama o novim zakonskim prijedlozima, osobito kad su o njima raspravljala saborska tijela. Čučković je posljednjih godina bio prikovan za krevet, bez svijesti i nepokretan.

* duhanska industrija objavila je podatke o proizvodima, potrošenim u 1912. u Hrvatskoj i Ugarskoj. Prodano je 19.092.143 kilograma duhana za lule ili 20 posto više nego godinu dana ranije, 572.897.101 kilograma za cigarete, te 2.271.726.410 komada cigareta. Cjelokupni državni prihod od popušenog duhana iznosio je 170.522.693 kruna ili 8,8 posto više nego godinu dana ranije.

Đorđe Ličina