Kultura poricanja

Sramežljivi pokušaji aktivnije medijske politike u Velikoj Britaniji temelje se na čudnom paradoksu. Vlada želi regulirati „nepoćudne“ medijske sadržaje i prakse karakteristične za tabloidno novinarstvo, ali čini to tek nakon što je prisili sama logika tabloidne proizvodnje stvarnosti: njene poteze diktiraju skandali, serijali iz crne kronike i popratna moralizatorska panika. Baš kao što su opsežni izvještaj lorda Justicea Levesona i minimalna zakonska regulacija tiska, koja ga je ovoga proljeća slijedila, proizašli izravno iz prošlogodišnjeg otkrića novinarskog hakiranja mobitela otete pa ubijene trinaestogodišnjakinje Milly Dowler, tako ne bi bilo ni nedavne inicijative premijera Davida Camerona za ograničenje pristupa internetskoj pornografiji da istražitelji nisu na kompjuteru Marka Bridgera, ubojice petogodišnje April Jones, otkrili obilnu arhivu sadističkih pedofilskih klipova i fotografija. Ozbiljniji, sistemski zahvati ostaju pritom izvan granica politički mogućeg – zamisao oporezivanja korporacijskih giganata poput Googlea, recimo, javlja se tek kao usputna provokacija umivene laburističke ljevice u svakodnevnim međustranačkim prepucavanjima – pa je konačni rezultat Cameronovih mjera očekivano skroman: internetskim provajderima ljubazno se sugerira da svoje postavke ubuduće podese tako da pristup porno-stranicama bude defoltno onemogućen, ali da ga korisnici mogu sami aktivirati (obrnuto od sadašnje situacije, kada je pristup slobodan, a eventualno uključivanje cenzorskih filtera prepušteno surferima). Iako, dakle, paradoksalno motiviran i vrlo nježno artikuliran, ovaj se prijedlog glatko uklapa u sve snažniji trend legislativne borbe protiv onlajn-kopulacije u Evropi: prije manje od pola godine, tadašnja je islandska Vlada ozbiljno razmatrala mogućnost potpune cenzure internetske pornografije; u martu, Evropski parlament glasao je o donošenju sličnog zakona na razini Unije. Ni jedna ni druga inicijativa nisu prošle, ali ulog nekih budućih kulturnih ratova jasno je definiran, teren borbe iscrtan. I kao što to često biva, prava su pitanja ostala izvan njegovih granica.

Nema sumnje da je mrežna distrubucija sadržaja „za odrasle“ itekako pomogla recentnoj mejnstrimizaciji pornografije: od tinejdžerske mode, preko visokotiražnih biografija porno-zvijezda i dokumentarnih filmova o njihovom svakodnevnom životu, nastupa Sashe Grey u „artističkom“ filmu „Girlfriend Experience“ Stevena Soderbergha i popularnoj seriji „Entourage“, rasprava o uvođenju seks-aplikacija na Googleove naočale, pa sve do preuzimanja postupaka i obrazaca pornića u „ozbiljnim“ filmovima – dovoljno je sjetiti se prošlogodišnjih „Spring Breakers“ Hermana Korinea ili „Klipa“ Maje Miloš – porno-ikonografija se detabuizira i sustavno prodire u srednju struju kulturne proizvodnje, brišući rigidne granice moralno (ne)prihvatljivog. Ambicioznija refleksija kasni za ovom penetracijom – tek će iduće godine, primjerice, izići prvi broj prvog međunarodnog akademskog časopisa posvećenog pornografiji, „Porn Studies“, u izdanju uglednog Routledgea – pa se i rasprava, u skladu s tim, obrće oko općih, odavno potrošenih mjesta. Zamisao da se kulturni trend i njegove navodno pogubne posljedice mogu okončati pukom cenzurom medija spada u siromašni repertoar ofucanih tehnodeterminističkih predrasuda – sjećamo ih se iz nekada vrlo glasnih, paničnih upozorenja na „utjecaj“ prikaza nasilja na ponašanje tzv. mladih – zgrušanih oko ideje da mediji modeliraju stvarnost prostim uzročno-posljedičnim mehanizmima. Načelno, nikakve značajnije razlike nema između današnjih digitalnih pornofoba i konzervativaca koji su svojevremeno upozoravali da će kompjuteri otuđiti ljude, televizija stvoriti naraštaje neobrazovanih ignoranata a radio proizvesti uniformirane, zatupljene mase.

Naličje je takvih konzervativnih invektiva naivni tehnooptimizam onih koji nekritički slave žanrovsko bujanje pornografije u uvjetima njene digitalne reprodukcije, pokazujući kako kućni videi i onlajn proliferacija seksualnih devijacija potkopavaju dosadni mejnstrim silikonskih grudi, izblajhanih frizura i sintisajzerskih instrumentala u pozadini loše glumljenog uzdisanja i stenjanja. Internetska pornografija, međutim, nije ni jedno ni drugo: niti mračni medijski pogon izravno odgovoran za zločine silovatelja, ubojica i pedofila, niti razigrana slobodna zona društveno subverzivnih fetiša i egzotičnih žudnji. Ona je, prije, važan poligon za sve snažniju marketizaciju seksa: generator diverzificiranih tržišnih niša, promotor moćne i unosne industrije. U svojim problematičnim aspektima i varijacijama – diskriminaciji žena, legitimaciji nasilja ili eksploataciji siromašnih – samo perpetuira daleko obuhvatnije obrasce društvene nejednakosti. Vjerovati da se protiv njih može boriti nešto gušćim internetskim filterima unaprijed je izgubljena oklada: hiperseksualizirana kultura koja seksu pristupa isključivo nakon što ga tabloidnom gestom svede na problem devijacije, morala i kriminala nalazi se, naravno, u stadiju ozbiljnog poricanja. Cenzorski je refleks stoga očekivana reakcija, dirljiva u svojoj naivnosti: zamisao da se palijativnim zakonskim ušutkivanjem može riješiti nešto o čemu se politički ionako ne govori.