Lana Cavar Ako nije političan, dizajn je samo dekoracija

Lana Cavar je grafička dizajnerica koja je u suradnji s dvjema američkim kolegicama, Danielle Aubert i Natashom Chandani, nedavno objavila arhitektonsku publikaciju „Thanks for the View, Mr. Mies“, u izdanju Metropolis Books / D.A.P. iz New Yorka. Knjiga se bavi stambenim kompleksom Lafayette Park u Detroitu, koji potpisuje jedan od velikana arhitekture 20. stoljeća Ludwig Mies van der Rhoe. Nakon američke promocije ovog po mnogočemu originalnog rada, koji je u međuvremenu postao i bestseller, Cavar je u suradnji s kolegicom Narcisom Vukojević predstavila izložbu pod nazivom Iskopavanja 2, na posljednjem Danu D. Izložba tematizira vizualna identitetska obilježja ovdašnjih, uglavnom proizvodnih, firmi. Riječ je o izboru više od dvije stotine zaštitnih znakova rekonstruiranih prema izvornim predlošcima pronađenima u različitim arhivskim materijalima.

Jedna ste od tri autorice knjige „Thanks for the View, mr. Mies“, o životu u kućama koje je projektirao glasoviti američki arhitekt Mies van der Rohe. Kako je došlo do ideje i do potrebe za stvaranjem takve knjige?

Nekoliko je, uglavnom, slučajnih razloga zbog kojih je nastala ova knjiga. Danielle, Natasha i ja srele smo se za vrijeme poslijediplomskog studija. Sve tri smo imale iskustvo nomadskog života – pri tome ne mislim na selidbe već seobe, migracije s kontinenta na kontinent. Često smo vodile razgovore o tome koliko neko mjesto uvjetuje (dizajnersko) ponašanje, koliko je kontekst određujući i bitan. Nakon što smo završile školu željele smo na nečemu raditi zajedno, razmišljale smo o projektu koji bi bio alternativa konvencionalnoj praksi grafičkog dizajna koja uključuje naručitelja. I ne samo zbog slobode stvaranja, već i zato jer nam se činilo da imamo dosta toga za reći. Kada se Danielle odselila u Detroit, prvi puta smo čule za Lafayette Park. Nakon malo istraživanja shvatile smo da je to najveće i najmanje publicirano djelo Mies van der Rhoea. Učinilo nam se da bi možda bilo zanimljivo ispričati priču o njemu, jer je po mnogo čemu izuzetno, te se ne uklapa u očekivane naracije o Detroitu, dizajnu, socijalnom stanovanju ili pak modernizmu. Mi smo grafičke dizajnerice, pa nas prije svega zanima pitanje reprezentacije „nečega“, u ovom slučaju arhitekture. Činilo nam se da tu ima dosta prostora za pomake, jer tipologija arhitektonske ili dizajnerske publikacije je prilično nepristupačna i određena. Mi smo željele napraviti drugačiju, pristupačniju knjigu.

Obrt prije kritike

Penetracija dizajna u arhitekturu, dizajnera u arhitekturu, uvijek nailazi ne sumnje i arhitekata i javnosti. Jeste li morali raskrstiti sa strahom prije nego što ste se odlučili baciti u tu poprilično rigidnu struku?

Arhitektura zaista je protagonist našeg projekta, međutim, njome smo se, u onom klasičnom smislu, zapravo malo bavile, pa se nismo previše grizle time da li se pačamo u tuđa posla. Najvećim djelom su nas zanimali ljudi i život u „ultimativnom“ dizajnu. Mies je zato idealan okvir, jer na neki je način opće mjesto, pa smo mogle otići korak dalje, i ne analizirati samu arhitekturu, već njene posljedice. No ipak, i same smo često diskutirale zašto nismo izabrale temu kojom u potpunosti vladamo i koju bi bilo jednostavnije savladati, nešto iz domene grafičkog dizajna. Odahnule smo kad smo shvatile da je naš projekt, nepobitno i projekt o grafičkom dizajnu, odnosno dizajnu općenito, jer način na koji govorimo o stvarima proizlazi direktno iz diskursa dizajnerica praktičarki. Osim toga, pozicija autsajdera uvijek donosi svojevrsnu svježinu. Na neki smo način računale s tim.

Vaš interes je i arhiviranje i zagovaranje „old school“ dizajna, a to je potvrdio projekt s Narcisom Vukojević – Iskopavanja: Sudi knjigu po koricama.

Taj, kako kažeš „old-school“, dizajn uglavnom je inspiracija kod stvaranja nečeg posve suvremenog. Točno je da me gotovo jednako koliko i dizajniranje, zanima i „iskopavanje“, odnosno arheologija dizajna. Međutim, ne bih rekla da zagovaram „stari dizajn“, ili da je interes za staro tu zbog nostalgije. Kad s kolegicom Narcisom Vukojević iskopavam Hrvatski dizajn, motivira me nedostatak kolektivne memorije o recentnoj povijesti dizajna, i tek parcijalno poznavanje konteksta u kojemu i sama stvaram. Bilo da se radi o mojoj generaciji dizajnera, koja je bila mlada prije petnaestak godina, ili dizajnerima koji su u formativnim godinama danas, kontinuitet nam nikada nije ponuđen kao opcija, toliko je toga dobrog ostalo negdje preskočeno. Čini mi se da je to jedan od razloga zbog kojih se mnogi mladi dizajneri imaju potrebu osloniti na nešto drugo, poput trendova, jer drugog okvira za stvaranje naprosto nemaju. Ako iz nikakvog drugog, onda zbog autorskog razloga, Narcisi i meni se činilo da je tu situaciju važno makar malo popraviti.

U Detroitu, zajedno sa kolegicom Danielle Aubert, također kopam. Kontekst postindustrijalističkog grada i kopanje po njemu pomaže nam da se odmaknemo od paradigme grafičkog dizajnera, i redefiniramo našu ulogu u suvremenom društvu. Tu se puno više bavimo industrijskom baštinom, pa iz reciklažnih dvorišta spašavamo neoštećene papire i od njih proizvodimo bilježnice ili pak koristimo stare printere iz napuštenih ureda kao osnovno produkcijsko sredstvo… Od mladih dizajnera očekujem progresivnost. Gotovo da je neukusno generalizirati, no mogu reći da zabrinjava vidjeti mlade dizajnere koji će se prije smjestiti u domenu obrta i stilistike nego kritičkog mišljenja.

Dizajn nije servis

U dizajnu kao da ste odradili sve – od brendinga za velike kuće u New Yorku do društveno angažiranog dizajna. Vjerujete li da dizajn „mijenja“ svijet?

Iako je možda malo pretjerano očekivati da ćemo dizajnom promijeniti do ove mjere iskvaren svijet, dizajn sigurno jest moćna komunikacijska alatka, nerijetko zlorabljena, pa smo tako postali žrtve estetiziranog društva, u želji za još jednim (lijepim) cipelama, (lijepim) žvakama i tko zna čime sve lijepim, što nam vjerojatno uopće ne treba. No to da je dizajn alatka u rukama konzumentski nastrojenog društva je već vrlo dobro poznata stvar. Bilo bi se dobro češće prisjetiti da bi dizajn mogao biti od koristi kad nam nešto zaista treba, kao kod, na primjer, dizajna knjiga koje često izgledaju kao da ih zapravo nije potrebno čitati.

Kako gledate na suvremeno poimanje autorstva i umjetničkog djelovanja, odnosno kako u dizajnu pomiriti umjetničko stremljenje i želje naručitelja?

Postoje škole izvan Hrvatske koje zastupaju dispoziciju autonomnog dizajnera, no većina ih ipak, uključujući i naše škole, odgaja dizajnere profesionalce. I dok se za prve podrazumijeva da djeluju prema vlastitim načelima, smatram da ni ovi drugi ne bi trebali biti poslušnici naručitelja, a pitanje autorskog ne bi trebalo biti uskraćeno niti u jednom modelu djelovanja. Dizajn bi uvijek trebao biti odgovorna intelektualna disciplina, što ne isključuje naručitelja, nego se s njime ulazi u debatu. Dizajn nikako ne bi trebao biti sveden na servis, iako se to često dešava u profesionalnom dizajnu. Čini mi se da se struka trenutno nalazi na prekretnici, da je potrebno redefiniranje područja djelovanja dizajnera… U povijesti, dizajn se već razdvajao od tiskarstva, slovoslagarstva i likovne umjetnosti. Čini mi se da danas postoji realna potreba razdvajanja pojmova komercijalnog od eksperimentalnog i kritičkog dizajnerskog djelovanja. U posljednjih desetak godina pojavio se pojam tzv. kritičke dizajnerske prakse. Radi se o formalno i konceptualno progresivnom radu dizajnera, koji nije opterećen etabliranim kodovima vizualnog komuniciranja tipičnima za komercijalni dizajn. To bi bila ta naglašena pozicija autora-dizajnera, koju spominjete. Osobno, dizajn mi je u potpunosti nezanimljiv ako nije eksperimentalan i kritički.

Omiljena opcija – ružno

Kako vidite politično u dizajnu i koliko vam je ono važno?

Jako je bitno biti političan. Ako nije političan, dizajn postaje samo dekoracija. Svi elementi dizajna, poput boje, tipografije, fotografije ili kompozicije morali bi proizaći iz nekog stava. U mom procesu, ništa od spomenutog se ne događa slučajno.

A etika?

Sjećam se da smo za vrijeme studija na Yale School of Art negdje 2005. puno razmišljali o etici u dizajnu. U potrazi za odgovarajućom etičkom normom neki od nas čak su posezali za literaturom poput Kanta, Milla i Hobbesa, te slušali kolegij Etika. Naomi Klein priču o zlim korporacijama tada su svi već  i previše puta prežvakali, a ništa se zapravo protiv toga dizajnom nije moglo učiniti, pa nam se činilo da pitanje etičkog u dizajnu treba promišljati iz stvaralačke dispozicije. Na neki način smo se imali potrebu vratiti tvrdim načelima modernizma i reinterpretirati ih. Naime, činilo nam se da formalno diskretniji, manje spektakularan dizajn koji vrijeđa (malo)građansku normu ljepote potencijalno manje potiče konzumerizam te sabotira korporativnu kulturu. Odlučili smo eksperimentirati s rigidnim formalnim rješenjima, izbacivali smo boju, reducirali se na zastarjele tehnike reproduciranja, odbijali bilo kakav oblik „beautifikacije“. Ružno je postalo naša omiljena opcija. Sve je to bio način propitivanja „etične forme“, one koja neće biti u službi društva spektakla. Ovakvo ponašanje unijelo je pomutnju među naše profesore koji nisu bili sigurni kako se nositi sa tom vrstom „antidizajnerskog“ mišljenja… Kasnije, kad sam neke od tih „tehnika“ pokušala primijeniti na projektu serije šampona, koji sam radila za luksuznu tvrtku u New Yorku, umalo sam dobila otkaz. No ovakvo razmišljanje donijelo mi je novog naručitelja – dizajn izložbe za Rei Kawakubo/Comme des Garcions. Dakle, brendovi će u svakom dizajnerskom razmišljanju i estetici pronaći komercijalni interes. Svaka je „etika“ kompatibilna s nekim brendom, i na njoj će uvijek netko kapitalizirati. Ono što zapravo želim reći je da apsolutne etike u našem poslu gotovo i nema, a oni koji joj se nadaju vjerojatno bi prošli bolje da se presele u šumu, te odustanu od bavljenja dizajnom. Iskreno, ni ta mi opcija nije strana…

Ipak, trenutno s Danielle i Natashom, kolegicama iz kolektiva Placement, diskutiram koja bi bila naša sljedeća lokacija. Rad na sljedećoj lokaciji planiramo započeti u ljeto 2013. U Zagrebu, Narcisa Vukojević i ja ulazimo u drugu fazu projekta Iskopavanja, koja se bavi ex-yu brendovima s područja Hrvatske. S Danielle Aubert nastavljam raditi na novim serijama Paper Rehabilitation Projecta, bilježnica nastalih iz neoštećenog papirnog otpada u Detroitu. A imam i nekoliko interesantnih projekata koje radim za naručitelje…