Mačke i crkveni miš

Ako one vrijeđaju moju vjeru, jesam li im dužan oprostiti? Ili sam ih najprije dužan kazniti? I onda im oprostiti, ako me zamole?

Voditelj u nacionalnom ruskom TV showu na temu uhapšenih članica kolektiva Pussy Riot, iz filma Pussy Riot: Pank molitva

U inauguralnom razgovoru svog trećeg predsjedničkog mandata u rujnu prošle godine Vladimir Vladimirovič Putin je za televiziju Russia Today odgovorio na pitanje o slučaju triju članica feminističke punk grupe Pussy Riot koje su zbog nastupa od 40-ak sekundi u moskovskoj katedrali Krista Spasitelja osuđene na dvije godine zatvora radi povrede članka 213. Kaznenog zakona zbog „huliganizma koji pokazuje nedostatak respekta prema društvu i motiviran je vjerskom mržnjom“.

„Znate li prevesti prvu riječ imena benda na ruski? Živite u Rusiji i znate naš jezik…“, kaže Putin novinaru. „Pussy Riot, ruski punk bend, ne znam, recite vi meni… Referirate se možda na riječ mačka ili…“, pokušava novinar. „Hajde, prevedite samo prvu riječ! Ili vam nije ugodna ta pjesnička prispodoba? Očito nije. Vidite, u našoj zemlji su još uvijek bolna sjećanja na sovjetski period. I ova Vlada mora zaštiti osjećaje vjernika. A kazna mora biti primjerena zločinu“, završava Putin. Rečenicu o adekvatnosti kazne ponovio je u ovih godinu dana nekoliko puta, različitim svjetskim medijima, dok su ruski mediji naglašavali sličnost europskih sudskih praksi na osnovi sličnih europskih (njemačkih, austrijskih) kaznenih zakona.

Tolokonjikova Nadežda Andrejevna (1989), Aljohina Marija Vladimirovna (1988) i Samucevič Jekaterina Stanislavovna (1982) izvele su vrlo kratak punk performans „Holy Shit“ na stihove „Bogorodice, otjeraj Putina“ i „Bogorodice, postani feministica“ i refrenom „Sranje! Božje sranje!“ 21. veljače 2012, „neprikladno“ odjevene, s balaklavama (fantomkama) na glavama. Svoj su nastup, osujećen djelovanjem prisutnih vjernika, časnih sestara i policije koja ih je izgurala iz crkve, na sudu objasnile političkim motivima, nikako vjerskom mržnjom. „Nikoga ne mrzimo i ispričavamo se ako smo povrijedile nečije vjerske osjećaje. Ali Pravoslavna crkva na čelu s patrijarhom Kirilom simbolizira pakt Crkve i države, a to nije normalno“, rekla je sudu Nadežda Tolokonjikova. Sutkinja Marija Sirovaja nije uvažila ispriku ocjenjujući je „neiskrenom“, ali je na duljinu kazne (koja je mogla biti do sedam godina zatvora) utjecala činjenica da su Tolokonjikova i Aljohina majke malodobne djece. Treća članica Samucevičeva, u razgovoru pri uhićenju odgovara da „nema djecu“, a na pitanje „Sanjate li da jednoga dana imate muža i djecu?“, odgovara mirno: „Ne, nemam takve snove“.

Sve ove detalje sudskog procesa koji je uključivao šest mjeseci pritvora, dramu u sudnici i presudu za dvije članice kolektiva (treća je u listopadu 2012. puštena na uvjetnu kaznu jer je odvjetnica uspjela dokazati da je „Samucevičeva jedva dotakla gitaru prije nego je izvedena iz crkve“), obrađuje odličan dokumentarni film Maksima Pozdorovkina i Mikea LerneraPussy Riot: A Punk Prayer u produkciji HBO-a. Film je premijerno prikazan u lipnju, obišao je Sundance i nekoliko festivala, uključujući i Motovunski, gdje su redatelji gostovali prošli tjedan. U žanru dokumentarne sudske drame i s nevoljom zabrane pojedinačnih razgovora s osuđenicama, redatelji su ipak profitirali, na kraju još i zahvalili Kremlju na „snimkama suđenja koje je išlo online, jer se sud ponašao kao da nema što skrivati“. „Kasnije, kad smo već iskoristili najbolje materijale, Kremlj se predomislio i zabranio neke dijelove snimke“, rekli su.

Kronologija u filmu uključuje i razgovore s obiteljima osuđenica, koje ih bezrezervno podržavaju, skice drugih performansa kolektiva Pussy Riot (ostale članice sada imaju tajno skrovište) s nastupa na Crvenom trgu, performansa ljubljenja uličnih policajki i performansa javnog seksa u moskovskom Prirodoslovnom muzeju. Ali rajotice su mogle performativno skakati na trolejbusima i zasipati građane perjem, mogle su u metrou zaskakivati policijske babuške, mogle su izvesti „kontroverzan“ performans „vješanja imigranata“ u nekom šoping centru – sve dok nastup pred oltarom Krista Spasitelja nije pokrenuo strukture ruskog društva. Tri anarhistice, „militatne feministice“, smještene u sudsku kabinu-kavez iznosile su obranu pisanu rukom, na A4 papiru, kao da je najskuplji tim odvjetnika mjesecima vagao svaku njihovu riječ. Sudski proces ima kafkijansku dimenziju, često su isticale osuđenice, ali dokumentarac zbog jasnih karaktera njegovih protagonistica i njihove izravne političke pismenosti djeluje kao da je prerežiran, kao da je riječ o namještenoj holivudskoj sudskoj drami s pomno izabranim kastingom.

A nije namješteno: jezivost dokumentarizma nalazi se, naravno, u lakoj primjenjivosti sličnih „slučajeva“ u drugim, recimo novoeuropskim, sredinama. I usporedbe s crnokošuljašima uvijek bodu izravno. Ovdje je riječ o „nositeljima križa“ Ruske pravoslavne crkve koji izgledaju kao goth-bikeri, ali misle radikalnije i vele da se „u 16. stoljeću takve spaljivalo, a sad imamo sud“. Svjetinu koja se, navodno u desecima tisuća, skupila na prosvjedu protiv Pussy Riot još uvijek gone dostojevskijevski bjesovi, podli demoni: urlaju u kameru, spominju boljševike, jer „ne žele reprizu“. Odvjetnik osuđenica Mark Feigin govori da se punk u Rusiji „ne može primiti, kao ni konceptualna umjetnost“, dok Yoko Ono i Madonna, kao predvodnice čitave svjetske artističke javnosti, snimaju izjavu i nastup „protiv kršenja ljudskih prava“.

Sud je ovih dana odbacio drugi zahtjev za pomilovanjem Tolokonjikove (šije gumbe na vojničke uniforme u radnom logoru u Mordoviji) i Aljohine (šije zimske uniforme za policiju u Permskoj pokrajini na Uralu). Film vrlo precizno pokazuje reperkusije ozbiljne političke borbe protiv putinovskog autoritarnog režima, a artistički i aktivistički svijet dilaju podršku na svoj način: prosvjedno pismo svjetskih muzičara se povećava, Amnesty organizira koncerte. Očekivano i kontraindicirano, raste tlak šik-aktivizma, balaklave su postale modni hit, kao da Pussy Riot nisu političke aktivistice koje u Zoni odrađuju svoje vrijeme, nego punkoidne barbike čijoj umjetnosti „sistem nije sklon“. Razlike u pristupu možda nisu velike, ali su vrlo važne.