Na pola mandata

To je odavno postalo šablona u našoj dirigiranoj javnosti: najprije se “novu” vlast ne dira. I to ne samo prvih 100 dana, kako navodno nalaže neki, sada i naš angloamerički pseudo-viteški običaj. Točnije bi bilo reći da prvih sto dana sada aktualne vlasti mediji mogu ponavljati PR-floskule iz stranačkih kuhinja. Uostalom, nisu to, ne samo zbog personalnih preklapanja, više dva strogo odvojena svijeta – onaj PR-ovski i onaj urednički i novinarski. Oni se u najmanju ruku međusobno “čitaju”. Nakon toga slijede dvije godine – one do polovice četverogodišnjeg mandata trenutno vladajućih – u kojima se uspoređuje zacrtani “sistem” i “ostvareno”. U toj drugoj polovici mandata, kada je jasno da će jednu “uspješnu” vlast zamijeniti druga, još uspješnija, dozvoljeno je, iako manjinski, dovoditi u pitanje čak i sam taj vladajući program – ako još u izmoždenim krugovima proizvodnje “javnosti” postoji netko tko ga je sposoban u njegovim pravim namjerama prepoznati. I tako onda, nakon četiri uspješne godine, kreće novi krug, onaj četiri još uspješnije. Jer kada ste u novinama mogli pročitati da je aktualna vlast gora od prošle, a da će sljedeća biti još gora od aktualne? A nije li baš to – ako iz ne tako nebeskih visina, integralno promatramo cijelo neoliberalno razdoblje – logičan slučaj, u ciklusu koji želi u svojoj cjelini, u trajanju od recimo oko pola stoljeća, ostati na krivom putu? Nije li to u stvari hrabro i odvažno srljanje u propast i uništavanje ne samo privrede, već i društvenosti kao takve, za većinu stanovništva? No, u toj srčanosti na krivom mjestu, u toj “plemenitoj” borbi isključivo za svoju klasnu manjinu, uvijek je prisutan i moment žešće gluposti, koji uz takve parcijalne uvide u istinu društvenog događanja, uvijek ide kao bonus. Poput vijesti da će moćni i bogati, makar povremeno i bankrotirani, svjetski grad New York izgraditi nasipe uz obalu oceana, koji će ga zaštititi, u slučaju da se njegova razina, uslijed globalnog zatopljenja, značajnije podigne.

Skicirano dodatno komplicira činjenica da su, sada kad se dugoročno utvrđujemo na sigurnoj poluperiferiji nesigurnog evropskog centra, sve vladajuće stranke (pozicija i opozicija) toliko manevarski skučene u svome, na isti kalup, udovoljavanju patronima u centru, da to ne može biti dijelom otvorene izborne ponude, niti u tragovima. Stisnut ćemo vas tako da sav teret javnog duga padne na vas, do jučer “obične”, a sad već “toksične” građane, uzeti ćemo vam sva, do jučer javna, dobra i učiniti da ona budu na raspolaganju samo onima koji sada “nove” usluge mogu platiti. Usput, sve to ne znači da se i javnim servisima neće sve više koristiti isključivo oni koji su sebi osigurali opstanak u proklamiranoj trci prema povećanoj konkurentnosti. I javnim autoputevima se, već danas, u javne škole, možda čak i automobilima nabavljenim za javne svrhe, voze djeca bogataških lidera raznih, do jučer društvenih institucija. I to, naoko sveopćom privatizacijom neće prestati. Kako dobro poantira slovenski ekonomist Jože Mencinger u razgovoru za ljubljansku Mladinu: najzadrtiji neoliberali zaposleni su u javnom sektoru! Pogledajte samo HRT, ali i način kako direktori velikih, primejrice, transportnih, komunikacijskih i energetskih sistema sada sudjeluju u njihovoj privatizaciji. Dok sindikati dokazuju da privatnici neće znati drugačije i bolje razvoziti teret po javnim prugama, njihovi šefovi, zajedno sa državnim službama za promet, već gledaju kako da sutra nađu koncesionara ne samo za prijevoz tereta, već i za same pruge! Hoće se reći: samo oni koji imaju još uvijek ne do kraja privatizirane instrumente države u svojim rukama (lokalne tzv. nacionalne, evropske središnje paradržave, ali i pomoć “vlastitog” civilnog društva), mogu pomoću njih (de)regulirati, ne možda odumiranje države, što bi bilo odlično, već “odumiranje” društva. Uostalom, jesu li bolji poslovi u MMF-u, Svjetskoj banci i Evropskoj komisiji, pita se Mencinger, prekarno fleksibilizirani ili su njihovi lideri sebi namjestili odlično plaćene službe u radnom odnosu na neodređeno vrijeme? Baš onakve službe za koje tvrde da je nama za njih vrijeme prošlo? Pa glavni ideolozi privatizacije svega, u Bruxellesu i Zagrebu jednako, imaju vjerojatno osiguran čak i topli obrok u svojoj institucijski dotiranoj kantini.

Skicirano ne zvuči ni kao stari ni kao novi Plan 21, a ne treba sumnjati da će, kako krećemo prema novom izbornom krugu, mistifikatorskih planova u dovoljnim količinama uvijek biti. Onima koji tvrde da u nas nema nikakvog, pa ni kumsko-korporativnog kapitalizma, već se sve bitno u društvu događa unutar klanske neposredne razmjene dobara i usluga, treba postaviti pitanje: a koja je razlika u posljedicama za većinu? Istina je naravno obrnuta: baš neoliberalni provincijalni kapitalizam na djelu proizvodi simptome “predmodernih” povezivanja među vladajućim klikama u onome što je nekad bilo privredom i društvom.

Ovdašnje vlasti bi morale zauzeti žešći obrambeni stav spram direktiva iz Bruxellesa, koje sada postaju dijelom naše životne i radne svakodnevice po automatizmu, bez toga da nas od njih “naša” država štiti. Dobro, moguće je zamisliti da nas, obrnuto, baš one ponekad štite od samovolje lokalnih poglavica. No situacija je najčešće drugačija: poglavice ne samo da rade za centar, one se više bez volje centra ne mogu niti izabrati, a njihovom voljom mogu se uvijek smijeniti. Pa pomislimo samo zašto su sve parlamentarne stranke u nas, još prije nekoliko godina, kada je potpuna “integracija” u evro-atlantski svijet postala izvjesnom, između odgovornosti svojim biračima i odgovornosti gospodarima u centrima moći izabrale ove druge? I to i “desničari” i “ljevičari” potpuno jednako. Zato što su, kao dobri menadžeri politike u svojim cost-benefit analizama dobro procijenili što je za njih oportunije i probitačnije. Tu sad dolazi jedino nereflektirani moment: kako dugo je to moguće? Odgovor je naravno – na kratki rok. Ali vladajući danas vole onu da smo na dugi rok svi ionako jednako sigurno mrtvi. Zato očekivati da će nas od međunarodnog kapitala braniti “naša” država, jest poput očekivanja da vuk dobro obavi čuvanje ovčjeg stada. Pa taj vuk cijelo vrijeme iskreno govori da samo treba “popraviti klimu” na putu u klaonicu. A klaonice ne grade naši obični vukovi.

Teškoća pobune protiv takvog sistema jest u tome što većina dobro vidi da su u njemu čuvari, u krajnjoj liniji demokratski i nedemokratski, zamjenjivi, a da same osnovne premise proizvodnje viška vrijednosti u svim zamislivim sferama društva tim zamjenama ne dođu u pitanje. Rušenje vlasti nužan je, a nedovoljan uvjet promjene. No često čak niti on, usprkos mogućem većinskom raspoloženju, zbog neodgovaranja vlasti svome stanovništvu, nije moguć. Nije li onda bolje naprosto vratiti sistem samoupravnog socijalizma, zajedno sa sistemom društvenog vlasništva, u kome proizvođačima ne treba nikakva parazitska klasa, koja će ih, na ovakve, sve rafiniranije načine, sve do prodane budućnosti djece, eksploatirati? Sistem, kakav smo uostalom jednom već imali? Eh, kad bi se to moglo “uvesti”, jednako (o)lako kako je uništeno. Za to se sada treba krvavo boriti. Između ostalog i protiv političke klase kakva je sada.