Negativna historiografija

Nećemo dozvoliti da nam Haški sud piše povijest, našu povijest trebaju pisati naši povjesničari. Ova rečenica u javnu je upotrebu u Hrvatskoj ušla čim se uvidjelo da će se haško tužiteljstvo baviti i ratnim zločinima Hrvatske vojske. Čim su hrvatski generali počeli dobivati pozive za svjedočenja i čim su u Hrvatsku počele dolaziti optužnice, još u vrijeme vlasti Ivice Račana, počelo se govoriti kako bi se trebalo osnovati posebno tijelo koje će se baviti istraživanjem povijesti Domovinskog rata.

Nakon dugih priprema, konkretan akt o osnivanju ustanove pod nazivom Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, donijela je Vlada Ive Sanadera 2004. godine, a naredne godine na njegovo čelo dolazi mladi povjesničar Ante Nazor. Mnogi su se tada pitali zašto je tako odgovorna dužnost povjerena mladom, u javnosti nepoznatom stručnjaku, bez značajnijih stručnih referenci, koji je dotad radio u Ministarstvu obrane, kao predavač u Dočasničkoj školi u Jastrebarskom, te na Katedri za vojnu povijest Hrvatskog vojnog učilišta u Zagrebu. Odgovor je stigao vrlo brzo, čim se elokventni magistar Nazor pojavio pred novinarima i objasnio kako će zadatak centra biti širenje istine o Domovinskom ratu. Nažalost, uskoro se pokazalo da zadatak centra nije objektivno, nepristrano, znanstveno istraživanje ratnih zbivanja, nego obrana službene istine o Domovinskom ratu, one istine koja odgovara hrvatskoj politici i državnim interesima, a nikako istine koja bi bila lišena predrasuda i koja bi objektivno pokazala crne strane, poput ratnih zločina HV-a.

Nazor ni u znanstvenom radu, a pogotovo u javnim nastupima, nije mogao zaboraviti da je bio zaposlenik MORH-a i sudionik rata. To je posebno vidljivo, kada mu se suprotstave osobe s drugačijim mišljenjem. Tako je prije nekoliko godina gotovo izazvao incident u studiju HRT-a, kada je napao Zorana Pusića i Ivana Zvonimira Čička, tvrdeći kako se ne može govoriti o broju pobijenih civila od strane HV-a, tokom i nakon Oluje, jer je “u izbjegličkoj koloni bilo mnogo slučajeva samoubojstava, ubojstava, a poznat je i slučaj kada su srpski tenkovi gazili svoje ljude”. Pusić mu je pokušao odgovoriti, ali Nazor je i dalje nastavljao, povišenim tonom, braniti neobranjivo. Kada se pogledaju njegove izjave, onda se famozna istina koju brane Nazor i njegov institut, svodi na crno-bijelu sliku rata, prema kojoj je sve što je radila hrvatska strana bijelo, a sve što je radila srpska crno.

Rat se po Nazoru nije mogao izbjeći, jer je za Srbe “i Stipe Šuvar bio ustaša”, kako je rekao u emisiji na televiziji Z1, kada je komentirao i položaj Srba u Hrvatskoj 90-ih i to na način, na kojem bi mu danas zapljeskao valjda jedino Tomislav Merčep: “Tko god je prihvatio Hrvatsku kao svoju državu, on nije imao problema.” Prema Nazoru, jedan od onih koji očito nije “prihvatio Hrvatsku kao svoju državu” bio je i politički umoreni načelnik osječke policije Josip Reihl-Kir. Na jednom od brojnih predavanja izjavio je da je Reihl-Kir, “unatoč onima koji su ga odgovarali”, u Borovo selo poslao policajce, a one koji nisu htjeli ići, “proglasio je kukavicama”. “Kada su tražili pomoć, odgovorio im je da ne razumiju visoku politiku”. Za Nazora je prvi ubijeni policajac Goran Alavanja sumnjiv, jer je “iz Zadra pobjegao u Benkovac, svojima” i jer je “odbio nositi hrvatski grb”. Unatoč činjenici da i sam Nazor kaže kako je Alavanja poginuo kao pripadnik MUP-a, te da je njegovoj obitelji Tuđman poslao telegram sućuti, on “ne može biti prvi poginuli branitelj”.

Poseban rat ravnatelj Nazor vodi protiv novinara i nevladinih udruga, koji se ne uklapaju u njegovu sliku službene istine. Na tragu jednog od čestih gostiju na predavanjima u organizaciji centra, Davora Domazeta-Loše, Nazor ih proziva za širenje laži i krivo interpretiranje događaja iz rata. To se posebno odnosi na broj i način smrti žrtava vojno-redarstvenih akcija Hrvatske vojske i policije. Za njega su žrtve uvijek kolateralne. Ratni zločini su incidenti, a ne plod nekakvog plana. Za njega je “Oluja” najčišća akcija u povijesti, a ljudi koji su je proveli, mitska su bića, kojima se valja diviti do vječnosti.

U isto vrijeme, njegov centar otvoreno, prije oslobađajućih presuda Gotovini i Markaču, ističe na svojim stranicama kako se bavi prikupljanjem dokumenata kojima se pomaže njihova obrana. Međutim, postavlja se pitanje je li zadatak navodno neovisnog znanstvenog instituta tražiti način da se oslobode optuženici za ratne zločine ili istraživati objektivno što se događalo u ratu. Što bi se dogodilo kada bi znanstvenik Nazor ili netko od njegovih kolega povjesničara, naišao na neki od dokumenata koji ne govori u prilog obrane generala?

U kontaktima ovog novinara s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata, na upit što je sa zločinima počinjenim nad Srbima, primjerice u Sisku, dobiven je odgovor da su ti zločini u potpunosti istraženi. Na pitanje zašto Centar javno ne objavi rezultate istraživanja, stigao je odgovor kako “ne bi bilo u redu da Centar objavi takve stvari, jer će one narušiti ugled Republike Hrvatske”.

“Mi smo ipak državna ustanova”, uporno ponavljaju iz Centra. Na pitanje zar interes povjesničara u Vladinoj ili nevladinoj ustanovi ne bi trebao biti isti, a to je objava rezultata bez obzira na posljedice, nije bilo odgovora.

Takav stav zapravo je potvrda da nije ni osnovan zbog utvrđivanja činjenica, nego zbog obrane politički podobnih istina, kakva je sramotna saborska Deklaracija o Domovinskom ratu, čija je vjerodostojnost unakažena ne samo presudama haškog suda bosanskim Hrvatima, nego tisućama dokumenata obrađenih tokom godina istraživanja tih događaja od strane haškog tužiteljstva.

Na kraju, jasno je zašto je takav centar osnovala HDZ-ova Vlada i zašto je Antu Nazora postavila na čelo, ali nije jasno zašto ga je Milanovićeva Vlada ostavila na dužnosti na kojoj i dalje nastavlja vrijeđati žrtve koje je Domovinski rat posijao diljem Hrvatske, žrtve koje Ante Nazor voli nazivati kolateralnima.