Obrana i ziheraštvo
Prije nekoliko godina tadašnji je pulski žiri pretpostavio svjež debitantski rad Kristijana Milića „Živi i mrtvi“ velikom favoritu „Arminu“ Ognjena Sviličića, koji je na nacionalni festival stigao s aureolom nastupa u jednom od pobočnih programa Berlinalea. Članovi žirija bez kompleksa su adaptaciji istoimena Mlakićeva romana dodijelili većinu glavnih nagrada, možda i nepravedno ostavljajući Sviličićev ostvaraj u sjeni. Takvo što bilo je nezamislivo žiriju ovogodišnje Pule, koji se toliko dao impresionirati pobočnim nastupom „Obrane i zaštite“ Bobe Jelčića u Berlinu da je filmu, pored nagrada za najbolji film, režiju, scenarij, kameru i glavnu mušku ulogu, dao Zlatne arene i u kategorijama za koje mu ih možda ne bi dao ni sam autor. Nada Đurevska dobila je tako nagradu za najbolju glavnu žensku ulogu iako ima samo jednu važniju scenu, a što tek reći za nagradu za najbolju scenografiju, u filmu koji se odvija u zatečenim ambijentima, odnosno sadrži minimalne scenografske zahvate? U Puli se proširila ironična dosjetka da je tu Zlatnu arenu trebalo uručiti Slobodanu Praljku, i koliko god zlobna bila, efektno je pogodila ridikuloznu logiku žirija.
Inače, „Obrana i zaštita“ dobar je film koji rabi načelno zanimljivu kombinaciju nedogađajnog dokumentarizma i apsurdizma, i te je dvije osnovne sastavnice Jelčić umješno povezao, a valja mu priznati i da nijednog trenutka nije bio ni blizu podlijeganju tzv. sevdah manirizmu. Međutim, glavni je problem filma to što je u svojoj ohlađenosti previše ravan, s jednom jedinom scenom (svađa supružnika) u kojoj se može osjetiti neka snažnija energija. Bogdan Diklić u glavnoj je ulozi očekivano suveren, ali ne i fascinantan, tako da je ukupan dojam daleko od oduševljenja. Tim prije što su u konkurenciji bila barem dva svježija filma od Jelčićeva, onaj Zrinka Ogreste i onaj Filipa Šovagovića.
Ogresta („Projekcije“) odlučio se za prilično radikalan i u svjetskim razmjerima rijedak eksperiment. Skupinu likova, polaznika tečaja iz praktične psihologije, zatvorio je u jednu prostoriju i u njoj ukrstio njihove vizualne i mentalne perspektive. Gotovo cijeli film snimljen je izmjenom subjektivnih planova protagonista, i jasno je da je takva je koncepcija zahtijevala izvanrednu međusobnu usklađenost kamere, glumaca i montaže. Ogresta je redateljski vrlo izazovnu situaciju riješio gotovo besprijekorno, a zahvaljujući sjajnom dizajnu (direktor fotografije Branko Linta, scenografkinja Tanja Lacko) „Projekcije“ pružaju i velik vizualni užitak. Ništa od toga žiri nije smatrao vrijednim nagrađivanja, pa je Ogresta prvi put otkako dolazi u Pulu ostao bez ijedne Arene, no i ovim je filmom dokazao da je najozbiljniji hrvatski autor od vremena državne samostalnosti. Poput Ogreste prošao je i Filip Šovagović sa svojim uratkom „Visoka modna napetost“. Na površinskoj razini Šovagovićev drugi film može se učiniti podjednako kaotičnim kao i njegov promašeni prvijenac „Pušća Bistra“, no riječ je o neusporedivo suvislijem i intrigantnijem ostvarenju. Film, čija se radnja zbiva u otočkom selu čiji čelnik (Goran Navojec) želi status sela podići na razinu mjesta, koncipiran je kao spoj tzv. mediteranskog art filma izrazito fragmentirane naracije i pučke (mediteranske) komedije, pri čemu Šovagović ta dva disparatna sastojka povezuje s izvanrednom lakoćom, stvarajući hibridnu strukturu velike svježine. Uz braću Navojec koji glume filmsku braću, u ulozi njihova mlađeg, neprilagođenog brata odličan je, u Ostojićevom „Haliminom putu“ otkriveni, Mijo Jurišić, a slatki začin dodaju Marija Škaričić i Marijana Mikulić, s tim da je šteta što potonja nije dobila više prostora.
Za razliku od filmova Ogreste i Šovagovića, žiri je znatnu naklonost pokazao za novo ostvarenje Lukasa Nole „Šuti“, kojem je dodijelio većinu sporednih nagrada. Film je to koji unutar okvirne kompozicije sadrži trodijelnu retrospektivnu jezgru posvećenu ključnim osobama u traumatičnom životu mlade žene koja se sprema počiniti samoubojstvo (Tihana Lazović, nagrađena kao najbolja debitantica), pri čemu je Nola obiteljske užase kojima se bavi (intenzivno psihofizičko nasilje koje uključuju i seksualno iskorištavanje djece) odlučio predstaviti sofisticiranim stilizacijskim pristupom (metalno-plavičasta fotografija, velik dio zbivanja u svjetlosno prigušenim uvjetima). Rezultat je dobar, ali ostaje žal zbog stanovitih scenarističkih propusta i još više autorove odluke da u prvom dugometražnom projektu nakon šest godina odustane od formalne radikalnosti kakvu je prakticirao u prethodna dva kratka filma, a koja bi njegov novi ostvaraj vjerojatno učinila (još) interesantnijim.
Pulsku je publiku najviše osvojila adaptacija hit predstave zagrebačkog Teatra Exit „Kauboji“ autora Saše Anočića, koju je kao svoj igranofilmski prvijenac realizirao vrsni dokumentarist Tomislav Mršić. Mršiću se može prigovoriti da je – za razliku od kazališnog komada koji je otprilike ravnopravno raspolućen na pripremu vestern predstave u provincijskom domu kulture i samo njezine izvođenje – najveći dio filma posvetio pripremi komada, a tek minimum njegovu izvođenju, a da pritom ipak nije uspio sve likove dostatno profilirati. S druge strane, dobrodošlo je „otvorio“ komad filmskim smještanjem radnje u ambijente Moslavine koji itekako mogu asocirati na Teksas, a svođenje izvođenja predstave na oskudnu skicu kompenzirao je vještom paralelnom montažom između komedije u kazalištu i drame u bolnici u kojoj umire autor komada, čime je polučio efektnu završnicu. Ostatak premijerno prikazane nacionalne produkcije, uslijed nedostatka prostora, brzinski se može opisati kao zbroj korektnih („Nije sve u lovi“ Darija Pleića) do solidnih („Hitac“ Nevena Orhela) krimića s darovitim utjeloviteljicama jakih ženskih likova (Sara Stanić, Ecija Ojdanić, Iva Babić), ne baš poticajne bizarne komedije na šijanovsko-alanfordovskom tragu („Simon Čudotvorac“ Petra Oreškovića), motivski razgranate angažirane drame („Oproštaj“, treći i najbolji film nezavisnjaka Dana Okija), te naposljetku neujednačenog tv-omnibusa skupine autora („Kratki spojevi“ ) u kojem po dobru odskače epizoda Hane Jušić i Sonje Tarokić, koje su iznova pokazale da im pod hitno treba omogućiti dugometražni debi.