Ozakonjenje brutalizacije rada

Ako je netko još sumnjao čija je ovo država, zadnji prijedlozi izmjena Zakona o radu (ZOR) lišiti će i takve svih iluzija. Ili bi bolje bilo reći da nitko iluzije više i ne gaji? Daljnja fleksibilizacija radnih odnosa u biti je, kako ističu u svome komentaru Nezavisni hrvatski sindikati (NHS), samo novi korak u ozakonjenju postojeće, sada još nezakonite prakse. A u toj praksi poslodavci su odavno fleksibilizirali postojeće “rigidno” zakonodavstvo, pa u pravilu zapošljavaju na određeno vrijeme i kada trebaju radnike za stalne poslove, a o nekom do jučer normalnom radnom vremenu (i s njim povezanim pravom na tri puta po osam sati – rada, odmora i kulturnog uzdizanja) više nema ni govora. Da je tome već tako vidimo i po prijetnjama raznih ravnatelja, koji pred mogućim štrajkom u zdravstvu podsjećaju zaposlene koliko im drugačijim rasporedom smjenskog rada i dežurstava mogu zagorčati život.

Nama ustvari, dobro poentira NHS, nije potrebna dodatna fleksibilizacija radnog zakonodavstva (ustvari rada, a onda radnika; jer ono čime se regulira fleksibilnost samo nije fleksibilno), nego jačanje zakonske zaštite radnika. I još više provedba te zaštite, kada i postoji, u praksi. Sjetimo se samo sudbine posebnih sudova za radne odnose. Ako nekome još nije jasna klasna priroda parole o zakonu kao plotu za koji se drže “pijani” vlastodršci i radnički odgovor na nju, sada bi mu se trebalo razjasniti. Jer dijalektika povećane regulacije i deregulacije radnih odnosa istovremeno, a sve po njihovom zakonu, odličan je primjer za proučavanje socijalne funkcije prava u građanskoj državi. Rascjep na građansku državu i buržoasko društvo tako omogućava da jedan članak u buržoaskim novinama govori o potrebi povećane regulacije pri stupanju u “svijet rada”, dok drugi istovremeno negira da uopće živimo u “radnom društvu”, govoreći o samostalnom životu od svakog rada odvojenih financijskih špekulacija, u doba financijalizacije i “zaduženog čovjeka”.

Pa ipak je brutalizacija rada, a taj je pojam u društvenu analizu jedne Norveške uveo sindikalist Asbjørn Wahl, sveprisutna pojava. Dok manjina na vlasti hvali prednosti privatizacija, deregulacija i povećanja kompetitivnosti, to nisu teme o kojima bi govorili radnici kada im, sve rjeđe, svim navodno javnim raspravama usprkos, uopće daju priliku da govore. Radnike zanima, danas kao i jučer, smislenost njihovog radnog procesa, uvjeti pod kojima se on događa, a ne retorika svođenja svih odnosa na njih kao radnu snagu – robu. U službi čega je sada i radno zakonodavstvo, koje više nema veze sa stvaranjem novih radnih mjesta, razvojem proizvodnih snaga i odnosa, već samo s postojećim odnosima moći u društvu, koje mistificira, dajući im postvarenu pravnu formu. Vladajući poredak u kojemu je dioničarska klasa u neusporedivo boljem startnom položaju od radničke, poredak uspostavljen prije i mimo donošenja radnih zakona, uzima se od strane države sada zdravo za gotovo, sve u svrhu ovjekovječenja sadašnje klasne vladavine. I dalje: zakon sada omogućava da kažemo kako s onim tko se nije prilagodio okrutnim odnosima na tržištu rada subjektivno nešto nije u redu. Jer, pošto su “visoki zahtjevi” tržišta rada već istaknuti, sada treba i pomoću zakona proizvesti radnike koji im odgovaraju. A glavno sredstvo tog discipliniranja nisu više nekakvi poslovođe koji grubom riječju ili čak batinom tjeraju radničke smjene na traci da se podrede njenom ritmu (iako na drugi način autoritarnih odnosa u radnom procesu posvuda ne nedostaje), glavno sredstvo uključivanja u radni proces danas je, naoko paradoksalno, prijetnja isključenjem iz njega. Ta prijetnja prestaje samo na način da bude i stvarno realizirana, što se tolikima stalno i događa.

Rad pretvoren u puku robu tako je danas u samom središtu transformacije društva, njegove preobrazbe iz države blagostanja, koje su historijski socijalizmi, a naš pogotovo, bili sastavni dio, u državu centriranu oko politika zapošljavanja i radih statusa u kojoj socijalna politika više nije protuteža tržištu, već je u funkciji njegovog jačanja i širenja na područja koja do jučer nije zauzimalo. Ako je borba sindikata i radničkog pokreta uopće nekada bila centrirana oko otklanjanja i smanjenja rizika i nesigurnosti proizašlih iz činjenice da je i rad roba na tržištu, sada reforme guraju u obrnutom smjeru! Od nekada široko društveno, pa i ustavno, zasnovanog prava na rad sviju, dospijevamo do individualno orijentiranih zahtjeva da svi, htjeli to ili ne htjeli, sada moraju raditi! A baš za to im se istovremeno ne daju uvjeti!

A kada ne postoji efikasna borba za punu zaposlenost u društvu, koja je najbolji korektiv surovoj kompeticiji i divljanju tržišta rada, onda se radnik okreće protiv radnika. Onda je moguće pounutriti pravila rastuće konkurentnosti, restrukturiranja, povećanog intenziteta rada, kao pravila fleksibilizacije, a ustvari propadanja kvalitete života radnika. Priče o mladim ambicioznim poslovnim ljudima – jedna takva o mladiću koji je umro od tri dana neprekinutog rada upravo je vijest – koji će sagorjeti na svom privilegiranom radnom mjestu, zakrivaju priče onih radnih masa koje ne mogu ni sagorjeti jer naprosto prije toga postaju disfunkcionalnima, radno nesposobnima, škartom i odbačenima, u sve surovijim uvjetima rada.

Socijalno pravo na rad – riječ “društveno” izbačena je iz svih zakona, pa i onih o radu – zamjenjuje sve više niz odnosa osobnih lojalnosti, ali i naličja toga, tj. nepovjerenja, sumnjičavosti i podrazumijevanja da drugi nemaju radnu etiku, pa ih treba podvrgnuti nizu vanjskih, i na način pravnog fetišizma, prisila. To je društvena cijena reformi, a o njoj ništa ne govore mainstream mediji, pa čak ni oni koji su navodno javni. Ili govore na način poznatog trika da isuviše nije dovoljno, prikazujući radnice i radnike kao jadnike na križnom putu u dolinu profitnih suza.

Današnje radno zakonodavstvo, jasno klasno svrstano, ne (de)regulira samo nadnice, uvjete rada i radno vrijeme, nego i daleko širi okvir navodno tržišnog karaktera društva u cjelini. No to je samo jedna strana priče. S druge strane, među radnicima uvijek postoji i postojat će latentno, a ponekad i manifestno, odbijanje i otpor da ih se svede na običnu robu među robama. Uvijek će postojati želja da se izađe iz stanja u kojem smo ovisni od poslodavca, kapitalista, koji nas percipira kao dovoljno privlačne da nas se isplati eksploatirati. Taj se otpor onda artikulira kao borba za punu zaposlenost, jačanje snage samog proizvodnog procesa i borba za kolektivno socijalno osiguranje i kolektivna sindikalna prava. Ako je u zajedničkom organiziranju kolektivne akcije sindikalizacija sada centralni proces, to ne znači da politizacija radničkog pokreta u budućnosti na njemu mora i stati. Sutra, mi možemo i preko svoje stranke, u parlamentu i izvan njega, dovesti u pitanje vladajuće odnose moći.