Paranoja bez presedana

Prije dva mjeseca započeto “curenje informacija” u američkom obavještajnom sustavu dobilo je posljednjih tjedana nekoliko nastavaka: relevantna državna tijela ispunila su formu kako bi se program globalnog nadzora mogao nesmetano nastaviti; zviždač Edward Snowden dobio je u Rusiji privremeni azil pa je američki predsjednik Barack Obama otkazao susret s ruskim kolegom Vladimirom Putinom; Bradley Manning, zviždač koji je Wikileaksu dostavio tajne američke dokumente, osuđen je za kršenje Zakona o špijunaži; a američka Vlada zatvorila je zbog terorističke prijetnje 22 diplomatska predstavništva u zemljama Bliskog istoka i sjeverne Afrike.

Spomenute događaje američki su mediji nazvali događajima “bez presedana”, baš kao i Snowdenovo razotkrivanje razmjera nadzora koji provodi američka Nacionalna sigurnosna agencija (NSA). Američka Vlada upregla je stoga sve snage kako bi nadzor opravdala i dokazala da se on provodi u skladu sa zakonom, pa je upriličeno senatsko saslušanje čelnika obavještajne zajednice, a Ministarstvo pravosuđa nastojalo je dokazati da Vlada američke građane ne prisluškuje bez naloga. U Zastupničkom domu Kongresa organizirano je glasanje o ukidanju spornog programa, ali je propalo tijesnom manjinom od 205 naprema 217 glasova zastupnika.

Istraga Senatskog odbora za pravosuđe također je prošla bez posljedica, iako je predsjednik toga odbora Patrick J. Leahy zatražio da se “program ukine ako ne daje rezultate”, dodavši da mu Vladini dokazi o navodno spriječena 54 teroristička napada “nisu uvjerljivi”. Vlada je uoči sjednice senatorima dala na uvid i klasificirane dokumente koji su trebali dokazati da se sve provodi po zakonu, no upravo u to vrijeme britanski je dnevnik Guardian objavio novu tranšu informacija koje pokazuju da NSA, koristeći se programom XKeyscore, sa 150 svjetskih lokacija neselektivno i bez naloga “usisava” podatke o internetskoj komunikaciji građana svih svjetskih država, pa tako i Amerike.

U vrijeme saslušanja pred senatskim odborom zapodjenulo se i prepucavanje administracije s Kongresom, budući da je Vlada ustvrdila da su članovi toga tijela bili “u potpunosti informirani” o svim programima nadzora, te napomenula da je Kongres 2011. godine ponovno potvrdio Patriotski zakon kojim se taj nadzor regulira. No neki su kongresnici medijima ispričali da sjednice na kojima se o tim pitanjima raspravljalo “nisu bile tipična kongresna saslušanja”, već su ih dužnosnici obavještajne zajednice samo “brifirali”. Također su i odbijali odgovarati na njihova pitanja ukoliko nisu bila u potpunosti konkretna. A ta pitanja nisu mogla biti konkretna, ispričali su kongresnici, jer se za njih nisu mogli dobro pripremiti budući da prilikom čitanja klasificiranih dokumenata nisu smjeli ništa zapisivati niti o njima raspravljati s kolegama.

Istovremeno, predsjednik Obama javio se obećanjem da će se sustav reformirati kako bi se postiglo više transparentnosti, jer “i američki narod, a ne samo predsjednik, treba imati povjerenja u te programe”. Najavio je promjene procedure koju koristi tajni obavještajni sud prilikom davanja naloga za nadzor, zapošljavanje na puno radno vrijeme dužnosnika za građanske slobode i privatnost, te osnivanje radne skupine koja će predsjednika savjetovati “kako uskladiti sigurnost i privatnost”. Na pitanje novinara jesu li najavljene promjene pokazatelj da su optužbe Edwarda Snowdena utemeljene, Obama je odgovorio da se Snowden “trebao obratiti Kongresu”, te da on za njega “nije patriot”.

Dok se u američkim državnim institucijama sanirala šteta izazvana Snowdenovim otkrićima, prošlog tjedna objavljeno je da će on, nakon mjesec dana provedenih na moskovskom aerodromu Šeremetjevo, dobiti u Rusiji jednogodišnji azil. Ruski potez u američkim je političkim krugovima doživljen kao Putinova pljuska Obami, pa su iz Washingtona na predsjednika krenuli pritisci da preispita čitav pristup američkim odnosima s Rusijom. S obzirom da se početkom rujna u Sankt Peterburgu treba održati samit G20, te da je uoči njega bio predviđen i susret Obame i Putina u Moskvi, iz Obaminog ureda javljeno je da do susreta u dvoje ipak neće doći. I tu je napravljen presedan, s obzirom da je Bijela kuća kao jedan od razloga otkazivanja susreta otvoreno navela i “razočaravajuću odluku Rusije da Edwardu Snowdenu dodijeli azil”. No analitičari napominju da za takav susret ni ranije nije bilo naročitog entuzijazma, a to je potvrdila i sama američka administracija, izrazivši u obrazloženju nezadovoljstvo “nedostatkom napretka u bilateralnim odnosima”. Sporna su pitanja proturaketne obrane, kontrole naoružanja, trgovinskih odnosa, globalne sigurnosti, ljudskih prava i civilnog društva. Analitičari napominju i da bi Obamu, da je otišao na susret, opozicija razapela, pa nije ni imao drugog izbora, a on je to onda iskoristio da Putina preko televizijske emisije optuži za “hladnoratovski mentalitet”.

Dva dana nakon ruske odluke o azilu američka je Vlada objavila da privremeno zatvara 22 diplomatska predstavništva, a taj su potez američki mediji također okarakterizirali kao događaj bez presedana, s obzirom da su zatvaranje ambasada, evakuacija “sekundarnog osoblja” i upozorenja američkim putnicima zahvatili praktički cijeli muslimanski svijet. Uzrok svemu bila je američka objava da su njezine špijunske službe presrele telefonsku komunikaciju čak 20 vođa različitih terorističkih organizacija, među kojima i pakistanskog vođe Al Kaide Ajmana Al Zavahirija i vođe Al Kaide na Arapskom poluotoku (AKAP) Nasira Al Vuhajšija. I ovaj razgovor predstavlja svojevrstan presedan, s obzirom da se teroristički napadi dosad nisu dogovarali telefonom. Vođe su, rekle su američke vlasti, planirali “jedan od najozbiljnijih napada protiv američkih i zapadnih interesa nakon 11. rujna”, no nikakvi drugi detalji nisu objavljeni, niti su te tvrdnje poduprte ičim konkretnim. Dapače, američka je administracija odbila pojasniti svojim građanima što to prijeti njihovoj sigurnosti, a šef stožera američke vojske, general Martin Dempsey, rekao je da nisu poznati “ni meta ni lokacija, već samo namjera”. Saxby Chambliss, republikanac u Senatskom obavještajnom odboru, taj je razgovor usporedio s onim “uoči 11. rujna”, dodavši i da se ne zna hoće li u napadu biti korišteni samoubilački pojasevi, ili pak automobili bombe.

Interpol je također izdao globalno sigurnosno upozorenje zbog nekoliko masovnih bjegova iz zatvora u Iraku, Libiji i Pakistanu, zahvaljujući kojima je na slobodi završilo gotovo dvije tisuće militanata. U pakistanskom gradu Lahoreu zatvoren je američki konzulat, no ne zbog prijetnji Al Kaide, već u kontekstu pucnjave u demilitariziranoj zoni u Kašmiru, zbog koje je u glavnom pakistanskom gradu Islamabadu na snazi bilo izvanredno stanje.

Istovremeno, i vlada Jemena poslala je na ulice vojsku i zatvorila sve kopnene i morske putove, a američka CIA u posljednja je dva tjedna tamo izvela pet napada bespilotnim letjelicama, ali po vlastitom priznanju među 30 ubijenih militanata nije likvidirala nijednog važnijeg vođu. Jemenska je vlada objavila da je AKAP planirala akciju koja je uključivala dizanje u zrak naftovoda, preuzimanje kontrole nad naftnim terminalom i kidnapiranje ili ubojstva stranih državljana, sve to u znak odmazde protiv nedavne pogibije jednog od vođa skupine, Saida Alija Al Šihrija, u napadu bespilotnom letjelicom. Prema interpretaciji američkih analitičara, cilj napada trebalo je biti i učvršćivanje Zavahirija kao vođe Al Kaide i centralizacija labavo povezanih skupina, no nezgodno je za američke vlasti što su donedavno tvrdile da su upravo kampanje bespilotnim letjelicama u Pakistanu, Afganistanu i Jemenu Al Kaidu desetkovale.

Sva predstavništva, osim ambasade u jemenskoj Sani i konzulata u Lahoreu, otvorena su nakon tjedan dana, a američki dužnosnici požurili su objaviti da je upravo djelovanje NSA bilo ključno za otkrivanje i sprječavanje tog nespecificiranog napada. Štoviše, čak su i vodeći američki mediji ustvrdili da je tajming planiranog napada bio baš zgodan, s obzirom da je otkriven dva dana nakon davanja azila Snowdenu. New York Times čak je objavio i da je, nakon intervencije iz obavještajne zajednice, pristao zatajiti imena Al Kaidinih vođa čija je komunikacija zabilježena, pa je umjesto njih to učinio portal Daily Beast.

Ovakva vrsta cenzure mogla bi postati uobičajena praksa nakon presude Bradleyju Manningu, američkom vojniku koji je 2010. iz Iraka poslao Wikileaksu 700.000 tajnih američkih dokumenata. Manning je krajem srpnja na vojnom sudu proglašen krivim za 19 od 20 točaka optužnice, uključujući i šest kršenja Zakona o špijunaži. Kazna još nije izrečena, a maksimalno bi mogla iznositi 136 godina zatvora, no pretpostavlja se da će biti manja. Iako se odbacivanje prve točke optužnice, “pomaganje neprijatelju”, na prvu loptu tumači kao dobra vijest za Manninga i sve ostale zviždače, neki analitičari već i sam pokušaj Vlade da curenje podataka okarakterizira kao pomaganje neprijatelju drže zlokobnim, baš kao i činjenicu da je presudom zviždač izjednačen sa špijunom.

U američkim medijima moglo se pročitati da je državno odvjetništvo, obrazlažući optužbu o “pomaganju neprijatelju” izgovaralo rečenice poput: “On je znao, iz svoje obuke, da cijeli svijet uključuje i neprijatelje. Prema vladinom rezoniranju, to je veleizdaja” ili: “On je htio da cijeli svijet, uključujući i Al Kaidu i AKAP, vidi sve što je ugrozio, i znao je da hoće. To je, časni sude, opća zla namjera i to je pomaganje neprijatelju odavanjem informacija”.

Taj Vladin stav otkriva i da Wikileaks nije shvaćen kao medij, već samo kao platforma na kojoj neprijatelji, “kojih SAD ima svugdje, a ne samo u Iraku i Afganistanu”, mogu crpiti informacije, pa se može zaključiti i da Vlada smatra da bilo kakvo otkrivanje informacija predstavlja pomaganje neprijatelju, dok god takav postoji. Analitičari napominju i da je Vlada ranije, u slučajevima kršenja Zakona o špijunaži, morala dokazivati da je optuženi htio napraviti štetu američkim interesima, no u slučaju Manning ta je odredba ignorirana. U sudnici je stoga opstala teza državnog odvjetništva da je davanje informacija medijima isto što i špijunaža, iako Vlada nije dokazala da je Manning surađivao s nekom stranom zemljom, niti da je zbog njegovog ponašanja itko nastradao.