Plesna revolucija
Studij plesa najavljuje se godinama. Mnogi su pomislili da je i ove godine najava bila lažna, ali ovaj studij zaista kreće od rujna ove godine na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Predviđena su dva studijska programa: izvedbeni suvremenog plesa, i pedagoški, to jest program baletne pedagogije. Ova vijest ocijenjena je kao povijesni korak za plesnu umjetnosti u Hrvatskoj, koja je godinama bila zapostavljana od strane obrazovnog sustava i uopće vodećih umjetničkih institucija.
„Vjerojatno znate da su postojale brojne inicijative za pokretanje plesnih studija, no smatram da za to, osim možda nespremnosti same struke koja nije imala kritičnu masu obrazovanih ljudi s iskustvima u visokom obrazovanju, nije prvenstveno bilo političke volje. Ta se volja pokazala za vrijeme ministra Biškupića. Proces je potrajao dulje nego što smo željeli i planirali, no gledamo li objektivno, samo dvije godine dulje nego što bi to bilo realno očekivati, recimo, u jednoj Britaniji, gdje sam radila 17 godina. Proces akreditacije i pripreme dva studijska programa u dvije do tada nepostojeće grane, danas je izuzetno dugotrajan i zahtjevan, a njegovoj brzini nije doprinijela činjenica da su se mijenjali zakoni, pravilnici i državne administracije“, kaže u razgovoru za Novosti Andreja Jeličić, predstojnica Odsjeka plesa na Akademiji dramske umjetnosti.
No zanimljivo je da sam dugoočekivani studij plesa kreće u trenutku kada je financijska situacija u državi i na Akademiji izuzetno loša, i kada se postepeno ukida besplatno obrazovanje. Kako na samoj ADU nema dovoljno prostora ni za postojeće smjerove, studenti plesa će za početak biti smješteni u pomalo gerilskim uvjetima, odnosno u prostorima Plesnog centra Tala.
„Hrvatska je, unatoč gospodarskoj i financijskoj krizi u stanju danas gledati preko čistog materijalnog i ekonomski isplativog“, kaže Jeličić. „Značajnim smatram osobito to što je projekt osnivanja studija prepoznala kao društveno važan jedna ‘vladajuća garnitura’ i dala mu podršku i svu moguću pomoć, a kraju ga je privela druga. Dakle, ipak je to nešto daleko ozbiljnije i važnije od hira jednog ministra. Naravno da u ministarstvima ima onih kojima taj projekt nikako nije prioritet i to je sasvim logično i razumljivo. No ne mogu svi sveučilišni studiji biti, profitom opravdani, prioriteti, po toj bi se logici većina njih mogla danas zatvoriti; i smatram izuzetno značajnim da je država našla snage da se u ovom slučaju opredijeli za trajniju vrijednost unatoč nepovoljnoj situaciji.“
Reagiranja na najavljeni studij plesa uglavnom su pozitivna i znače da će se hrvatski plesači, koji postižu iznimno dobre rezultate, napokon moći obrazovati u zvaničnim institucijama. Jedna od naših međunarodno priznatih plesačica Selma Banić u Hrvatsku se vratila 2000. godine. Prisjećajući se toga trenutka u razgovoru za Novosti kaže: „Kad sam se vratila u Hrvatsku početkom 2000, na pročelju jedne zgrade u Draškovićevoj ulici stajao je grafit ‘Ako ne mogu plesati ne želim biti dio vaše revolucije’. Citata Emme Goldman na tom zidu već dugo nema, ali stoji jedan novi na internetskim stranicama Akademije dramskih umjetnosti. Moderni ples nije stil, to je pogled na svijet. Što on u praksi točno znači tek ćemo saznati. Osim diplome, titule, koeficijenta i satnice, institucionalizacijom plesnog obrazovanja kroz novoosnovani studij komuniciraju se i neke druge, puno kompleksnije i meni zanimljivije zadaće: kako sada mobilizirati, valorizirati i certificirati znanje stečeno vaninstitucionalnim obrazovanjem, te u kakav će se odnos ono staviti spram sistemske proizvodnje znanja i onih koje će takvo obrazovanje proizvoditi? Osobno sam pobornica ideje komunarstva obrazovanja, da se poslužim terminom kolegice Nataše Govedić, u kojem svatko ima priliku educirati i biti educiran, te gdje odnos između tih kategorija postaje sve nepredvidljiviji, hrabriji i cjelovitiji. Ako je suditi po fotografiji koja je pratila vijest o novopokrenutom studiju plesa na jednom nezavisnom portalu, hrvatska javnost je spremna za cjeloživotno rasplesavanje. U suprotnom slučaju, neću se iznenaditi ako na pročelju zgrade u kojoj će se izvoditi studij plesa, osvane parafrazirani grafit iz Draškovićeve: Ako ne mogu slobodno razmjenjivati znanje, ne želim biti dio vašeg studija.“
Ples je, zapravo, umjetnost koja je realno kasno postala dio akademskog miljea. U Hrvatskoj to kašnjenje je još očitije. Otvaranjem ovog studija svi se pak nadaju da će suvremeni ples postati dio recentne umjetničke produkcije i puno više od referenci na ples oko štangi po klubovima ili komercijalnim šund televizijskim emisijama. Potezom otvaranja studija plesa Andreja Jeličić smatra da je Hrvatska suvremeni ples prepoznala „kao stvar od općedruštvenog značenja; kao kulturnu i civilizacijsku normu, standard koji svaka europska zemlja u svojoj kulturi i sveučilišnim strukturama danas zadovoljava.“