Plitko o “Dubokom grlu”

Iako je nastupila u vrlo malom broju porno filmova, a po atraktivnosti je znatno zaostajala za većinom svojih glumačkih kolegica, Linda Lovelace i danas je, jedanaest godina nakon smrti, jedna od ikona porno svijeta. Zasluga je to, naravno, naslovne uloge u kultnom “Dubokom grlu”, filmu koji je 1972. na velika vrata uveo slikopisnu pornografiju u “regularnu” javnost i začeo eru (legalne) filmske industrije “za odrasle”. Film je, kao lucidnu komediju koja nije bježala ni od modernističkih postupaka (montaža atrakcija), režirao budući klasik žanra Gerard Damiano, financirala ga je mafija, a nositeljica glavne uloge proslavila se dotad neviđenom varijantom felacija, naime sposobnošću gutanja kompletnog muškog spolovila zavidnih dimenzija (što je desetak godina kasnije postao i do danas ostao standard za porno glumice).

Slava Linde Lovelace bila je tolika da je 1974. objavila čak dvije autobiografije, u obje se predstavljajući kao seksom oslobođena djevojka (odrastala je u rigidnoj katoličkog obitelji), no ubrzo je napustila porno industriju i već 1980. objavila novu autobiografiju u kojoj je tvrdila da ju je muž žestoko zlostavljao i silom uveo u pornografske vode, te je čak prisiljavao na prostituciju. Ta ju je ispovijed učinila miljenicom antipornografskih feministica predvođenih zloglasnim duom DworkinMacKinnon, no godinama kasnije ustvrdila je da su je dotične zapravo iskorištavale za vlastitu promociju i financijski diskriminirale.

Antipornografska autobiografija bila je polazište za film “Lovelace: život porno kraljice” Roba Epsteina i Jeffreyja Friedmana, dvojca najpoznatijeg po dokumentarcu “Celuloidni ormar” (1995.) u kojemu su istraživali tretman homoseksualnosti u američkom filmu, te po igranom debiju “Urlik” (2010.), gdje su se bavili životom i djelom Allena Ginsberga.

“Lovelace” je priča o tome kako je nevina, doduše već punoljetna djevojka, uspjela umaći paski strogih roditelja (usprkos toj paski sa 19 godina rodila je vanbračno dijete), da bi postala nemoćnim plijenom šarmera koji ju je seksualno oslobodio, ali samo zato da bi od nje učinio svojevrsnu seksualnu robinju koju je prisiljavao na nastupe u porno uracima, iznajmljivao za razuzdane orgije i slično. Film kombinira “sadašnje” vrijeme u kojem Linda Lovelace razotkriva istinu o vlastitim traumama u braku i seksualnoj industriji, s prošlim razdobljima u kojima prvo vidimo nešto nalik neutralnijem prikazu događaja, a potom mračniju inačicu koja odgovara Lindinim svjedočenjima. Epstein i Friedman u znatnoj su se mjeri priklonili verziji žrtve ili “žrtve”, iako postoje brojna insajderska svjedočanstva o Lindi Lovelace kao osobi koja nikad nije znala preuzeti odgovornost za vlastite postupke (kao što je na primjer spremnost na rušenje mnogih seksualnih tabua, uključujući snimanje seksa sa životinjama), nego je uvijek bila sklona tražiti krivce u drugima. U skladu s prilično umivenim autorskim pristupom je i odabir sveameričke miljenice Amande Seyfried, koja je u filmu znatno atraktivnija od stvarne Lovelace (potonja je imala erotičnu gracilnu figuru, ali vrlo prosječno, neki bi rekli i neugledno lice), a ni to nije bilo dovoljno redateljskom dvojcu, nego su Lindinu blond partnericu u “Dubokom grlu” poružnili, iako je u stvarnosti bila daleko atraktivnija od naslovne zvijezde.

Uglavnom, premda nastala u nezavisnoj produkciji, “Lovelace” je u mnogo čemu moralizatorska holivudska lakirovka koja vrlo površno zahvaća svoju temu, mada filmu treba priznati atmosferičnu rekonstrukciju 1970-ih i dobre glumačke izvedbe, osobito Sharon Stone u upečatljivoj epizodnoj ulozi Lindine majke.