Pokojnik u tuđoj grobnici

Policija i Državno odvjetništvo počesto ne reagiraju ni nakon ekshumacija i identifikacija tijela osoba stradalih tijekom augusta 1995, kao u slučaju kada je iz Lišana Tinjskih, u općini Polača kraj Zadra, nestao tada 62-godišnji civil Stevan Jokić. Njegova porodica – sin, snaha i unuk – pobjegli su prema Srbiji, a Stevan nije htio iz svoje kuće. Nitko nije znao ništa o njemu sve do 2003, kada se, slučajno počinje odmotavati klupko njegove tragične sudbine: u Zadru umire Božo Kosović, koji sa Jokićem nije imao nikakve veze, a supruga ga namjerava sahraniti u obiteljsku grobnicu u obližnjem Zemuniku Donjem. No, 3. juna, za pogrebnih priprema, na udovičina vrata stižu policajci s obaviješću da su u grobnici, umotana u mrtvačke vreće, pronađena dva tijela – jedno u vojničkoj uniformi, a drugo u odijelu u čijem je džepu bila osobna dokumentacija i 600 njemačkih maraka. Dokumenti su glasili na ime Stevana Jokića.

Vjerujući službenoj verziji zadarske patologinje Ane Krvavice da je smrt nastupila kao posljedica djelovanja minsko-eksplozivnog sredstva i to oko 17. augusta 1995, obitelj Jokić identificirala je Stevanove ostatke i bez obdukcije. No u Lišanima Tinjskim i Polači od njegova su se nestanka do ukopa tijela već razvile različite verzije o smrti. U njima je dovoljno zanimljivih činjenica, intrigirajućih detalja, a možda i dokaza koji zahtijevaju ozbiljnu provjeru od strane nadležnih tijela. Tako kruži priča da je Stevana prvih dana Oluje u vinogradu kraj rodne mu kuće zatekla skupina od više desetaka vojnika; Jokić se obradovao što ih vidi, jer je većinu osobno poznavao, među njima i njihova zapovjednika. No susret je završio kobno za njega – zapovjednik ga je pokosio rafalom iz poluautomatske puške. Taj je zapovjednik, čuli smo, danas politički vrlo aktivan, premda je optužba da je tijekom rata ubio nedužnog civila iznesena i pred sudom, ali usput, za jednoga imovinsko-pravnog postupka.

Prvi povratnici hrvatske nacionalnosti u Polaču sjećaju se da je mrtvo Stevanovo tijelo bilo viđeno na nogometnom igralištu, koji kilometar od spomenutog vinograda. Tijelo je potom nestalo, sve do 2003, a da bi se prikrili tragovi, iskonstruirana je priča o minskom polju. Mnogi Polačani hrvatske nacionalnosti, pa i pripadnici jedinice koja je Stevana susrela u vinogradu, negoduju zbog takvog prikrivanja ratnog zločina, moleći, dakako, da im se ne spominju imena. Neki od njih, mučeni grižnjom savjesti, ni danas mirno ne spavaju – kažu da nisu išli u rat protiv svojih susjeda civila, nego protiv naoružanog agresora.

No pokušaj prikrivanja zločina nad nenaoružanim civilom srpske nacionalnosti nije stao na sahranjivanju tijela u tuđu grobnicu. Naime, kada je ono konačno pronađeno na groblju u Zemuniku Donjem, uslijedila je dramatična krađa posmrtnih ostataka, kao u filmovima: 21. juna 2003, na dan kad je Stevanovo tijelo trebalo biti preneseno u rodne mu Lišane Tinjske u porodičnu grobnicu, pogrebna se kola s tijelom nisu pojavila na odredištu u zakazano vrijeme. Pokojnikova je obitelj zbog toga alarmirala policiju, koja je vozilo presrela, pa ga privela na krajnje odredište.

U mnoge se priče s razlogom dade sumnjati, no u ovoj o tragičnoj sudbini Stevana Jokića cijeli je niz otvorenih pitanja o tome zašto je tijelo čovjeka s osobnom dokumentacijom u džepu odijela, bilo tajno sahranjeno dvadesetak kilometara dalje od rodnog mjesta vlasnika dokumenata i zakopano u grobnicu obitelji Kosović?

Odgovore smo pokušali potražiti od Županijskog državnog odvjetništva, iz kojeg su nam odgovorili da, prema podacima inspektora za žrtve rata Policijske uprave Zadar, proizlazi da su djelatnici zadarske Civilne zaštite 17. augusta 1995. u grobnici na mjesnom groblju Gradina u Zemuniku, u posebnim vrećama sahranili dva tijela: Stevana Jokića, pronađeno na području Nadinskog Blata, te tijelo NN vojnika, pronađeno u Škabrnji. U odgovoru Županijskog državnog odvjetništva detaljno se opisuju predmeti koji su bili uz oba tijela, pa čak i kako je izgledala grobnica u kojoj su pronađeni. Navodi se, također, da je u obdukcijskom zapisniku kao uzrok smrti Stevana Jokića naveden traumatski i hemoragični šok, uslijed eksplozivnih ozljeda gornjih i donjih ekstremiteta. Međutim, nema ni riječi o tome zašto je tijelo tajno sahranjeno u tuđu grobnicu, kao ni o tome poduzima li se što da se krivci pronađu i primjereno kazne. Također, nismo dobili ni odgovor o misterioznom privremenom nestanku pogrebnih kola na putu prema konačnom počivalištu Stevana Jokića.

Istodobno, u uredno vođenoj policijskoj evidenciji za šire područje Polača, nije moguće naći nikakvu službenu zabilješku ili bilo kakav drugi trag o bilo kakvom događaju od 17. augusta 1995. pri kojem bi netko stradao uslijed djelovanja minsko-eksplozivnih sredstava. Nema niti nikakvih zabilješki i podataka o stradanju Stevana Jokića. Brojni građani obiju nacionalnosti, i hrvatske i srpske, smatraju da je vrijeme da se taj slučaj, kao i niz drugih, napokon zatvori, no mnogi će o njemu zboriti tek onako, „u četiri oka“.

Da bi ga se zatvorilo, mora ga se prije toga od strane nadležnih tijela i institucija otvoriti, pa istražiti činjenice, provjeriti priče, prikupiti sve dostupne podatke i potom ih obraditi. Zasigurno, jedan od prvih postupaka u istrazi trebala bi biti obdukcija tijela, pa makar i 18 godina nakon njegove smrti – time bi se, vjerojatno, uvelike skratio cijeli istražni postupak, jer bi se ukazali odgovori na mnoga otvorena pitanja. Dok čeka neki znak dobre volje da se napokon rasvijetli tragična Stevanova sudbina, njegova obitelj danas živi kao i većina povratnika u zadarskom zaleđu – u posvemašnjem siromaštvu, razapeta između bolnih sjećanja na ratne gubitke i teške izbjegličke dane te realnih potreba da osigura svakodnevne životne potrebe u obnovljenoj kući u Lišanima Tinjskim.

U takvim okolnostima, bilo bi u najmanju ruku bešćutno očekivati od njih da sami od državnih institucija zatraže ekshumaciju Stevanova tijela i provjeru navoda iz priča koje kruže krajem u kojem tegobno žive i u kojem je njihov bližnji pod nerazjašnjenim okolnostima skončao život.