Politika podčinjavanja

Kamo god se okrenem, same dobre vijesti, glasi stih u staroj pjesmi kantautora Marka Brecelja, pjesmi koja se zvala “Same prave stvari”. Napisana je još 70-ih godina prošloga stoljeća, a njeni stihovi su naravno mišljeni sarkastično. Mi, koji smo, tada mladi, proživljavali stagnaciju i krizu socijalizma, mislili smo da gore biti ne može. Ah, koje li (a)historijske zablude! Usporedimo li tadašnje društvene probleme sa sadašnjima – da ne kažemo suvremenima – lako očitavamo gigantske korake. Ali činjene žustro unatrag! Loša produktivnost rada u industriji, male plaće radnica i radnika, stagnacija u razvoju samoupravnih procesa i s time povezana opća besperspektivnost društva – tako je izgledala kriza tadašnjeg proizvodnog ciklusa, kriza u bazi i s njom povezana kriza proizvodnje društvene općenitosti, kriza u nadgradnji. A danas? Na slabu produktivnost radnika više se nitko ne žali, ni samoupravljanje više nije u krizi. Da bi vladala nekakva opća povika kako je standard većine (pre)nizak i plaće (pre)male – daleko joj lijepa kuća!

Pa zar smo onda sve probleme naslijeđene iz prošlosti sada riješili? Je li jugoslavensku bijedu zamijenilo neko hrvatsko blagostanje? Ma kakvi. Mi smo samo većinu društvenih problema proglasili nepostojećima. Točnije, ako su nekada molbe mnoštva prijetile da postanu optužnicama, danas je smjer, sa stanovišta vlasti, uspješno preokrenut: ljudi doduše optužuju, ali vlast im hladno odgovara da stanu u red za molbe. To se sada zove “ekonomska racionalnost”. Sve bi se to moglo reći i drugačije: ono “mi” u priči našega života nije više isto, iako se radi o dijelom istim, a dijelom novonastalim ljudima (i njih smo mi napravili!). Nisu ove države koje u nizu slijede jedna drugu u istoj mjeri “naše” i većina je bolno svjesna promjena u odnosu snaga. Društvenu moć su – svoj tranzicijskoj priči o “uvođenju” demokracije usprkos – sada prigrabili neki “političari novoga kova”, koji za vlastito stanovništvo brinu lošije nego li gazda imanja za svoje blago. Jer blago moraš hraniti, timariti i čistiti mu. A ljudi, i kad jesu i kad nisu radna snaga, zamjenjiva su varijabla u načinu proizvodnje fiksiranom oko maksimalizacije profita malobrojnih, pod svaku (društvenu) cijenu.

Dokazi za skicirane općenitosti danas su naprosto dnevne vijesti, od kojih jedna prestiže drugu, bez toga da mogu biti shvaćene i proživljene kao poziv na društvenu akciju izmjene svijeta, koji je u lošem stanju. “Čitam novine, čitam bez gušta”, pjevao je spomenuti Brecelj: “Zahvaljujući novom Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju, koji je na snagu stupio ulaskom Hrvatske u EU 1. srpnja, naknada za bolovanje, pa tako ni, između ostalih, naknada za komplikacije u trudnoći, više se ne može ovršiti, odnosno biti predmetom ovrhe.” Jupi! Ili: “Ministarstvo rada i mirovinskog sustava od 12 pristiglih komentara u javnoj raspravi o Nacrtu prijedloga iskaza procjene učinaka propisa za nacrt prijedloga zakona o povremenim i privremenim poslovima, prihvatilo je šest komentara, dva djelomično, dok su dva u potpunosti odbačena.” Ups, ne kužite o čemu se tu radi? Probajte ovo: “Uvođenjem vaučera, kojim se ‘kupuju’ doprinosi i porezi, namjera je smanjiti udio sive ekonomije, ali i riješiti problem visoke nezaposlenosti mladih, kao i dugotrajne nezaposlenosti i nezaposlenosti starije radne snage.” Što ste od svega ovoga shvatili, možda zadnje da radna snaga posjeduje neke godine? Ali evo vam (ne)ovlaštenog sindikalnog tumačenja ove problematike: “Novi oblici rada, izravan su udar na sustav radnih odnosa kao pravni temelj za rad… Rad i radni odnosi doživjeli su u proteklom desetljeću promjenu u vidu jačanja neformalnih oblika rada i svako dalje zadiranje u taj sustav, naročito ovakvim rješenjima, dovodi u pitanje njegov opstanak.” I za kraj ovog malog čitanja novina u novinama: najavljuje se sastanak ministra Rajka Ostojića sa sindikatima liječnika i medicinskih sestara, ne bi li se razriješio bojkot koji će trajati do sklapanja novog kolektivnog ugovora. U pitanju je mogućnost smanjenja plaća i neplaćanje prekovremenih sati.

Sloboda i jednakost – podsjeća one zahvaćene “liberalnim virusom” (izraz Samira Amina) norveški sindikalist, naš česti gost (pa i u ovoj rubrici) Asbjorn Wahl – za borbeni radnički pokret su jedno te isto. Nema slobode bez sigurnosti, niti sigurnosti bez slobode. A bez solidarnosti ne možemo postići niti jedno, niti drugo! Kada ste zadnji put čuli nekog našeg lokalnog političara da – mimo logike dobrotvornih priredbi – zaziva društvenu solidarnost? Ili da barem konstatira kako egzistencijalno nesigurna i sistemski ustrašena osoba ne može biti slobodna! A što nam još govore svi navedeni primjeri iz novina? Pa to da za našu vajnu liberalnu javnost svako kolektivno organiziranje radnika u želji da se odupru koncentriranoj, dakle prevelikoj, društvenoj moći nekolicine na vrhu privrede i države, izaziva podozrenje i mjerenje na kapaljku “pravednog omjera” između prava i dužnosti (biti eksploatiran). Dok istovremeno ta ista prevelika vladajuća moć, vlast tzv. društvenih (privrednih i političkih) elita, kao da po sebi uopće nije problematična? Pa što onda širi, a što uzi, navodno općepoželjno polje društvene slobode? Nisu li pravi protupolovi slobodi prvenstveno siromaštvo, nestašica i bijeda, a tek onda i druga “novogeneracijska” ljudska prava? I je li išta, pita se spominjani sindikalist Wahl, u zadnjih više od 100 godina, više doprinijelo razvoju osobnih sloboda od kolektivnih borbi radničkog pokreta širom svijeta? Radnički pokret bori se dakle (a ta borba nadilazi samo sindikalno organiziranje!) istovremeno na dva fronta, i nema vulgarno-materijalističke hijerarhije po važnosti među njima: na frontu borbe protiv političke, kulturne i svake druge represije, ali i (s time u debeloj vezi) na frontu borbe protiv siromaštva, nestašice i bijede.

Naši vladajući moderni neoliberali time se naravno ne bave. Njih zanima samo fokus na efikasnost i tzv. ekonomsku racionalnost! Oni tvrde da visoki javni rashodi i ulaganje u tzv. državu blagostanja guše ekonomski rast i inovativnost. Sve se svodi na sljedeću društvenu zaoštrenost: siromašne se mora motivirati još većim stezanjem i kvarenjem uvjeta njihovog života, zvalo se to bolnim rezovima, sistemskim prestrukturiranjem ili preusmjeravanjem na ekonomiju duga. Za one već bogate vrijedi naravno obrnuto: oni traže ugodnu “investicijsku klimu”.

“Kamo god se okrenem, sami dobri ljudi”, pjevao je Brecelj. Kako onda da je život za većinu tako loš? U pitanju je dakle nešto veće od individualne psihologije, pa čak i morala. U pitanju je, klasnom borbom koja se vodi odozgo, preraspodijeljeni odnos snaga: na štetu velike većine, u korist vladajuće manjine. U pitanju je politika podčinjavanja.