Poslije Bernieja – potop

Tema dana, HTV 1

Vladimir, Dugopolje: Sjajna Tema dana!  Katarina Periša Čakarun ugostila Damira Krstičevića i uspjela ga u petnaestak minuta ne upitati ništa što bi spadalo u temu dana.

Ja, Metropola: Ali je pitala je li ovo Hrvatska za kakvu se borio, pa joj je lijepo rekao da jest, baš takva. Postoji demokracija i članica smo NATO-a. To je istina.

Vladimir: Pazi, Milanović izviždan i izvrijeđan, a ona ga pita gdje je zimovao 1994. godine.

Ja: Pa, ženi se ne žuri, Vladimire. Imaju ljudi vremena.

Vladimir: Pa, nije tema dana ono što je bilo 1994. To je za dokumentarac. Da moram napisati karticu teksta o njihovom intervjuu, ne znam što bih napisao.

Ja: Upravo si napisao karticu. Umnije ne bi ni sam Periklo.

Dnevnik, HTV 1

Volšeban prilog iz Dubrovnika! Glavna vijest subotnjeg Dnevnika je dubrovačko nevrijeme, ali Vedran Benić drži se starog grčkog pravila dramske strukture: najprije ide uvod, pa ekspozicija, pa klimaks, pa tek onda rasplet. Prilog započinje domoljubnim slavonskobrodskim biciklistima koji su od Vukovara do Dubrovnika prošli 1155 kilometara, nastavlja  se s Berniejem Ecclestoneom koji glumi idiota i po Stradunu deset minuta naganja golubove, da bismo tek u 19. sekundi vidjeli ono što je najavljeno: potop, jednog turista koji pliva po pločniku poplavljenog Straduna, jahtu koju vjetar nanosi na stijene… Što reći? Mala škola vrhunskog novinarstva. Čestitke gosparu, on bi i Sudnji dan započeo sličicama piknika. No uistinu, kud mu se žuri ? Pa i njegov je ravnatelj najavio promjene do 2017. A do tad, tko živ tko mrtav, ne dao bog većeg zla.

Mr. Smith ide u Washington, HTV 3

Na Dan domovinske zahvalnosti,  najbolji dio HTV-a – dakako, riječ je o uredništvu Trećeg programa – emitira naciji film koji bi zbog refleksivnih i didaktičkih svojstava trebalo prikazivati na Prvom programu. To je klasik Franka Capre, Mr. Smith ide u Washington. Priča je jednostavna. Korumpirani milijunaši trebaju nekog „čovjeka bez svojstava“ kojega će poslati u Senat kako bi, ne razmišljajući, digao ruke za njihov plan izgradnje velike brane. Zauzvrat će mu, navodno, osigurati izgradnju dječjeg izviđačkog  kampa. Naivca nalaze u dobrodušnom izviđaču Jeffersonu Smithu (Thomas Jefferson je jedan od utemeljitelja američke demokracije, klasik političke misli i predsjednik, dok je Smith najčešće prezime u Americi, pa je Mr. Smith, zapravo, utjelovljenje prosječnog američkog malog čovjeka, pozitivca). Odustane li od upotrebe mozga i jezika, mjesto u Senatu mu je doživotno zajamčeno. No naivčina Smith – koji je malo bedast ali pošten – ipak brzo prozre njihovu igru pa ga moćni kartel industrijalaca, senatora i medijskih mogula odmah oglašava kao kriminalca koji želi legalizirati građevinsko zemljište izviđačkog kampa, kako bi na njemu zaradio. To je, recimo,  ono što je Veljko Ostojić uradio u Istri. S tim izgovorom ga hoće baciti van iz Senata, no Smith se upušta u borbu i – pobjeđuje.

Koje su pouke ovoga filma za hrvatsko tržište? Pod jedan: Damir Krstičević je bio ne samo iskren, nego i u pravu. Hrvatska za koju se borio je ova Hrvatska – ona je demokratska i upravo fatalno nalik na Ameriku protiv koje se bori Mr. Smith. To je zemlja moćnih kartela, u kojoj su zastupnici marionete na kratkim uzicama krupnog kapitala. Pod dva: u Americi se ipak netko bori protiv izdaje duha zakona. U jednom slučaju to je James Stewart, križanac Hugh Grantha  i Dejana Kršića, štrkljasti Don Quijote, oboružan samo idealizmom provincijalca sa srednjeg Zapada, drugi put je to Gary Cooper, naoružan  revolverom, spravom do koje su ljudi bili nejednaki, ali ju je Samuel Colt izmislio te ih nanovo izjednačio. Pod tri: gore ili dolje, s pištoljem ili bez, u Americi se uvijek nađe neki pojedinac koji brani ideju zakonitosti kao takve, koji ustaje protiv ciničnog sustava, ali kod nas ih baš i nema – svi na kraju nešto jame, uzmu privilegiranu mirovinu ili naprave neku drugu svinjariju. Važno je od kakvog su materijala istesani ti obični, prosječni građani. Kod nas ih je najbolje opisao Branko Ćopić – „znam ja nas, jebo ti nas…“.

Dnevnik HTV/Nova TV

Pod koncertom zvižduka, Zoran Milanović održao je najbolji govor u zadnjih pola godine. Nije se smeo, postavio se dostojanstveno, nije izbacivao poslovične retoričke dijatribe, a onda se dan kasnije neki genij u MUP-u sjetio privoditi zviždača, iako bi čovjeku trebalo poslati zubara i stručnjaka za alkoholnu detosikaciju, a ne policajca. Idiotizam ovog poteza takav je da upućuje na sumnju kako su ga naručili isti oni koji su doveli zviždače. Ni jedna televizijska kamera – osim, čini se, policijskih – nije nam iz Knina prikazala sliku ljudi koji su zviždali, niti ih je tko pitao zašto zvižde, iako je bilo jasno da je riječ o vrlo neobičnom prosvjedu i nejasnim motivima. Valjda su novinari i kamermani spavali na plus 40. Dan kasnije, Nova TV ubacuje u program reakciju Vlade na hapšenja – „mi ne podržavamo taj potez“ – ali Dnevnik HTV-a ne stiže, njima se poslovično ne žuri…

Valja primijetiti da policija za ovo, kako bi Tuđman rekao, zlopašno zlosilje, na našu tešku žalost ima uporište u zakonu. Vrijeđanje državnih službenika sad je delikt. Zakon predviđa i kazneno djelo sramoćenja – to je kad se o nekom govori istina koja može biti sramotna. Za kazneno djelu „uvrede veličanstva“ (njemački: Majestätsbeleidigung) u Tajlandu je, recimo, predviđena kazna od tri do 15 godina zatvora. Kako je ove represivne zakone, čija je tendencija totalitarna, izglasala lijeva koalicija, a mozak je bio Ranko Ostojić, opravdano je sumnjati da su im nametnuti iz središta koje novu Evropu osmišljava kao jedan veliki korporativni poligon, u kojemu će građani postojati na skoro feudalni način, kao proizvođači bez sindikata, potrošači bez alternative i građani bez prava. U tom ludilu ima suviše smišljene represije, da bi bilo slučajno…

Pervanov Dnevnik

Dnevnik Željka Pervana jedina je nova  emisija u ljetnim shemama naših televizija, koje se standardno popunjavaju reprizama. No jedina mu je mana to da nalikuje na reprizu. Pervan voli citirati klasike, naročito sebe sama, i to nikad nije sasvim loše jer je čovjek duhovit, ali se vidi da je Dnevnik nastao bez velikog entuzijazma, novca i inspiracije. I uz te boljke,  bolji je od sedam osmina domaće humorističke produkcije, pa je nejasno zašto ga je uredništvo RTL-a smjestilo na kraj svijeta: u 23 sata i 15 minuta, na RTL 2. Emisija je ipak zaslužila bolji termin, ovako će pokopati nešto što bi se moglo i razvijati. No živi bili pa gledali.