Povratak sante leda

Sigur Ros: Kveikur (XL Recordings 2013)

Sigur Ros je jedan od bendova koji su godinama bili vjerni izvornoj viziji zvuka za kojim su tragali, no nakon odličnog početka i prva tri albuma koje je resila određena količina inovativnosti upakirane u pop komade koji su bili kao sante leda koje bi mogle potopiti nekakav veliki brod, zadnjih je godina svaki kapetan koji drži do sebe znao njihove koordinate i oni su se od ekipe koju je resila nepredvidljivost polako pretvorili u salonsku atrakciju kojoj se smijalo s palube. Što su očito znali i sami, jer su prije prošlog albuma „Valtari“ napravili četverogodišnju pauzu, makli se s radara, no ni to nije pomoglo. Čim je „Valtari“ objavljen, svaki kapetan koji drži do sebe… Dalje znate i sami. Grupu je nakon toga napustio Kjartan Sveinsson i ostatak proizvođača ledenih santi odlučio se za nastavak šaranja po sjevernim morima postindustrijskog rocka. Rezultat?

Tako-tako. Sigur Ros sada su nešto čvršći, no iz toga ne treba zaključivati da brže potapaju slušni aparat, jer nije stvar samo u tvrdoći zvuka nego i u smjerovima kretanja. Sveinsson je očito stajao iza melankoličnih harmonija s prošlih albuma, zbog kojih je grupa povremeno znala zvučati kao podloga za reklamu nekakve trenirke iz budućnosti, trenirke koja će vježbati umjesto vas, ali i ne samo to: koja će od vaše osobnosti raditi pristojniji komad ljudskosti. Album je najpjevniji do sada, Jonsi zavlači više nego na prošlim albumima, a kako se i ritam sekcija razmahala, povremeno – a to nije neki kompliment – zazvuče kao grupa Yes iz svojih gorih dana, ako su ti momci boljih uopće i imali. Iako je ova usporedba možda i prilično nepravedna, jer su Sigur Ros dobri u, neću reći osrednjim izdanjima, jer oni nisu osrednji sastav, nego i u možda nekako lutajućim i plutajućim albumima. Ovdje znaju da pod hitno moraju promijeniti smjer, znaju da su već daleko od sigurnosti obale, ali, eto, netko je zaboravio ponijeti kompas.

Sigur Ros pipkaju u mraku i traže, ritam sekcija odašilje signale u svim smjerovima ne bi li na svoje osti nabola zvuk melodije koju još nisu snimili. I to je onaj bolji dio albuma. Sveinsson je bio preznačajan član grupe a da se njegov odlazak ne bi osjetio. Zvučno, na „Kveikuru“ to se očitovalo tako što su basista Georg Holm i bubnjar Orri Pall Dyrarson odlučili prihvatiti rizik i popuniti astralne prostore bukom i bijesom svojih instrumenata. Sigur Ros su bili santa leda koja se spustila preduboko na jug i koja se polako počela otapati. „Kveikur“ je svjedočanstvo o santi leda koja se u (doslovno) ubrzanom ritmu vraća natrag, drugačija, manja, svedenija na ljudsku dimenziju – ovdje više nema alijeniranih, bolnih, nostalgičnih zvučnih prelijeva u ogromnim količinama – štednja je u tijeku, i bliža srednjoj struji nego ikada, ako je to uopće moguće za grupu koja je bez problema bila intimna i popularna u isto vrijeme, koju ste, kako rekosmo, mogli „čuti“ kao pozadinu reklamama. Sigur Ros su uvijek bili divalj, vikinški bend, oni nisu trendseteri, nisu pozeri, nema u njima hypea. Odnosno: ne zvuče tako. Vjerojatno ova činjenica objašnjava ovo njihovo osamljeničko lutanje oceanima zvuka, gdje nisu sljedbenici, ili, kako bi rekao James Joyce: nisu nikome gospodari, ali ni sluge. Recenzije za album su dvojake, idu od poluravnodušnih, do onih što odobravaju obnovljeni zvuk grupe. Album svakako treba čuti, ako ništa, a onda da vidite kako je moguće biti sam, izoliran, nepodložan pretjeranim laskanjima publici, ali i kako je za to potrebna izvjesna količina plovećeg umijeća, odnosno talenta.