Pravda za generala

Vladimir Trifunović opet na sudu – tako bi mogla glasiti vijest o zacijelo najneobičnijem generalu jedne vojske u zapadnobalkanskim ratovima iz pretprošlog desetljeća. Ali ovoga puta je sudski proces ondašnjem komandantu garnizona JNA u Varaždinu, ipak, pokrenut na njegovo traženje. Riječ je, zapravo, o obnovi postupka u tome gradu, koji je ujedno bio zadnja postaja Trifunovićeve karijere, a nakon koje će mu se život pretvoriti u sukcesivno obijanje sudničkih pragova. I to u tri zemlje, a da nijedna nije, recimo, Nizozemska.

Srbija, spočetka krnja Jugoslavija, sudit će mu tako “zbog podrivanja obrambene moći zemlje”. Hrvatska će mu predbaciti ratni zločin, mada je u varaždinskom sukobu poginulo tek dvoje civila, i još toliko vojnika na svakoj od suprotstavljenih strana. Za jedne izdajnik i ustaša, za druge i treće četnik i zločinac: odnekud će se tu uplesti i Slovenija, tražeći svoj dio ratne fame na tragu tenkovskih gusjenica koje su iz Varaždina zaorale put Murske Sobote. Događalo se to na samom početku okršaja 1991. godine, kad je savezna Vlada bila poslala JNA da izađe na državnu granicu.

Rat je kratko trajao u Varaždinu, svega jedan tjedan. Kao što je dobro poznato, Trifunović je zatim predao hrvatskoj strani kasarnu i pogolemi arsenal oklopne i artiljerijske tehnike, koju je prethodno bio dužan onesposobiti, u zamjenu za siguran prolaz svojih vojnika do Srbije. Bio je rujan, sam početak rata u Hrvatskoj, i uglavnom se nije znalo kome se može išta vjerovati. Komandant varaždinskog garnizona tako se više nije smio pouzdati niti u vrh svoje vojske, koji mu je i zakuhao krajnju nevolju na terenu.

Jer, ovom se generalu ipak nije činilo uputnim da sa svega 220 vojnika i 60 oficira vodi boj protiv daleko brojnijih hrvatskih snaga u Varaždinu, gdje je koji mjesec ranije bio raspoređen na službu. Raspolagao je malobrojnim preostalim ročnim sastavom, i jedino što je mogao učiniti – osim predaje – bilo je dizanje svih i svega u zrak. Čekao je stoga, bez namjere da išta poduzme, dok iz komande Pete vojne oblasti u Zagrebu, po volji generala Živote Avramovića, nisu poslani avioni na bombardiranje varaždinskog poljoprivrednog aerodroma. Tad je Hrvatska vojska zapucala na kasarnu JNA, a iznutra je uzvraćeno.

Dva dana kasnije, vatra je obustavljena, no već sutradan su avioni bacili bombe na poljoprivredni aerodrom pokraj Čakovca, i sve se nastavilo. Opet ne zadugo, jer će se Trifunović s hrvatskim pregovaračima dogovoriti o predaji i povlačenju vojske iz Hrvatske. Komanda vojne oblasti nije mu više pružala nikakvu podršku, sve je zaudaralo na plan da ih se žrtvuje. Baš kao što će mu biti rečeno u Beogradu – Srbiji su trebali mrtvi heroji, a ne živi humanitarci, oficiri koji se skanjuju razarati gradove i ubijati civile.

Čak triput je obnavljano suđenje generalu Trifunoviću u Srbiji. Prva dva puta je oslobođen, ali mu je treći put, 1994. godine, za suca namješten prethodni tužitelj u njegovu predmetu, Radomir Gojović. Taj će laka srca kazniti optuženog s 11 godina zatvora – kasnije preinačeno na sedam godina – i tek će burna reakcija srbijanske opozicije nagnati vlasti da odustanu od progona i pomiluju Vladimira Trifunovića. U zatvoru je proveo, u više navrata, ukupno nešto više od godinu i pol dana, ali ni ostatak njegova stradanja nije puno bolji od uzništva.

Kada se razmotri sve što mu je u Srbiji stavljeno na teret, huškačka ideologija brzo dolazi na vidjelo. Teško je komandantu garnizona koji u regularnim okolnostima broji oko 10 tisuća vojnika, zamjeriti predaju na čelu 280 preostalih. Nije ih bilo dovoljno niti da daju smjene za stražu, reći će jednom prilikom Trifunović. Gojović, međutim, ustrajao je u tezi da je varaždinski komandant mogao raspolagati s preko tisuću vojnika, ali je propustio iskoristiti tu mogućnost.

Na kakvu je popunu kadra mislio Radomir Gojović, postaje nam jasno tek neizravno, iz jedne Trifunovićeve medijske izjave. On, naime, nije želio napučiti garnizon rezervistima, odnosno srpskim dobrovoljcima koji su, drugdje u to doba, već standardno preuzimali oružje mladih vojnika po kasarnama u Hrvatskoj. Profil i narav JNA tada su se radikalno mijenjali, no Vladimir se Trifunović nije htio upuštati u to. Uostalom, i Varaždin se nalazio nešto podalje od krajeva u kojima je bilo značajnijeg udjela srpskog stanovništva.

Vjerojatno je upravo ta okolnost presudno odredila rasplet varaždinske epizode rata u Hrvatskoj. Da se radnja odvijala negdje južno ili istočno, teško da bi ikakav general samostalno mogao odlučivati o primanju rezervista u krug kasarne. A sve nakon toga bilo bi podvlačenje crte ispod znatno obimnijih podataka s brojevima poginulih na zaraćenim stranama. Ovako, pak, Trifunović je znao samo to da jedina preostala ratoborna opcija – paljenje laguma pod gradom – nema nikakvog prihvatljivog smisla, barem što se njega tiče.

I bilo bi za očekivati da makar u Hrvatskoj vlasti cijene takav njegov izbor. No pokazat će se da slična ideologija i ovdje drži primat, i da nije dovoljno prostora namijenjeno mirotvorstvu i humanosti. Kao što Srbiji nije odgovaralo jedinstveno, originalno Trifunovićevo rješenje sukoba, tako ni Hrvatskoj ne paše spoznaja da se rat mogao i drukčije odvijati, ne samo onako kao što nas danas uči HTV u emisiji TV-kalendar. Ispostavit će se da novonastale male despotije zaziru nadasve od čojstva – ono im najteže ugrožava poredak.

Ta, najbolje da još pomislimo kako je bolji izbor bio npr. Josip Reihl-Kir, nego Branimir Glavaš. Drugim riječima, stvari nisu ni približno bile tako crno-bijele, kako su naknadno farbane. Drukčije nije moguće objasniti zašto je Vladimiru Trifunoviću, na varaždinskom Županijskom sudu, u odsustvu, dosuđeno 15 godina zatvora. I više puta je on tražio obnovu tog postupka, željan dokazivanja istine i skidanja ljage sa svog imena. Možemo samo strepiti u iščekivanju epiloga, sad kad je ishodio novi proces.

I dalje na hrvatskoj strani ima onih koji bi se Trifunoviću rado napili krvi, tek da održe na snazi priču o fantastičnoj vojnoj pobjedi u Varaždinu. Jedan od njih je Stjepan Adanić, varaždinski ratni gradonačelnik, kasniji posjednik generalskih činova, dijeljenih s Pantovčaka šakom i šapkom. Ni on ne uspijeva podgraditi mit o strašnom jugoarmijskom razaranju toga grada, nekim jačim statistikama – navodi svega šestoro poginulih, zajedno vojnika i civila.

Svaki je život ponaosob jedinstven i neprocjenjiv, dabome, ali takav pokušaj da se javnost napravi budalastom, može nekome poći za rukom jedino ukoliko dobar dio te javnosti pristane na to. A dokazani potencijal šovinističkog marketinga na ovim geografskim širinama nipošto nije zanemariv, kao što smo se u međuvremenu imali prilike uvjeriti, pa otuda i ona gore istaknuta strepnja. Srećom, ima u Trifunovićevu slučaju i vjerodostojnijih svjedoka.

Radimir Čačić mogao bi biti jedan od njih. Štošta smo ovdje tome biznismenu i političaru gadno zamjerali, dok je bio na vlasti, u pogledu ekonomsko-političkom, ali mu nikad nismo imali razloga ozbiljno predbaciti na zadojenosti nacionalističkog tipa, naprotiv. Čačić je bio jedan od dvojice glavnih pregovarača s Vladimirom Trifunovićem, koji su s njim i dogovorili predaju garnizona. Nikad potom nije rekao neku ružnu riječ o svom ratnom neprijatelju, i više puta je ponovio da će svjedočiti o tome, ako bude trebalo, između ostalih i u intervjuu objavljenom u “Novostima” prije tri i pol godine.

„Trifunović se odlučuje za jedino normalno, ljudsko i profesionalno rješenje… Radi se o profesionalcu koji je posao obavio najbolje što je mogao u tom trenutku. Sasvim sigurno nije bio na strani Hrvatske, pitanje je koliko je razumio situaciju u kojoj smo se našli, ali nije bio niti srpski nacionalist, spreman na zločin. Bio je jednostavno profesionalac, vojnik JNA odgojen u tom duhu, misleći na taj način“, rekao je tom prilikom Radimir Čačić, koji uopće niti bio pozvan na prvo varaždinsko suđenje. „Ja jesam izrazio spremnost da svjedočim, ali me nitko nije pozvao. To bi bilo logično s obzirom da sam bio jedan od dvojice glavnih pregovarača u to vrijeme. Međutim, nekome moje svjedočenje očigledno nije odgovaralo. Ne bih sad ulazio kome, ali nisu me zvale ni optužba ni obrana“, izjavio je Čačić, dodajući da su u Kriznom štabu Varaždina imali dokumentaciju JNA iz koje se vidjelo da su imali vojne ciljeve, da su gađali policiju, a ne civile.

Nije nam poznat sadržaj svjedočenja Stipe Mesića na prvom ročištu obnovljenog suđenja Trifunoviću, prošlog tjedna. Skloni smo vjerovati da ni on ne bi krivokletnički pakovao grijehe tome generalu JNA, iz vremena kad je Mesić još bio predsjednik Predsjedništva SFRJ. A svejedno, dojam je kako dobronamjernih ima uvijek premalo, i kako ne treba puno da oni drugi prevladaju. Zato ćemo se do daljnjeg suzdržati od prognoza u ovom slučaju, i pričekati novu presudu.

Trifunović, koji je u međuvremenu prebolio rak i moždani udar, dotad će svakako ostati stanar beogradskog vojnog hotela Bristol, podrtine čiji spomen ne zaobilazi nijedan novinar koji se dohvati ove materije – toliko je snažan čemer koji taj oficirski deponij širi oko sebe. U desetak kvadrata sobička, Vladimir Trifunović bio je jedini general koji već 20 godina nema odande kamo poći; ni vile na Dedinju niti stana u Gagarinovoj. Kao ni stana u Zagrebu, gdje je živio prije Varaždina, a iz kojeg su njegova supruga, kćer i sin izbačeni, poput tolikih drugih obitelji starješina JNA.

Dobro je podsjetiti se kako je Ustavni sud RH tada potvrdio odluku o deložaciji Trifunovićevih, riječima da “obitelj mora snositi posljedice postupaka” svog supruga i oca. Tu je infamnu formulu sročio Milan Vuković, sudac koji se, među ostalim, proslavio izjavom da se u obrambenom ratovanju ne može počiniti zločin. Ali, što se tiče stana te obitelji, bilo bi zanimljivo vidjeti hoće li ga Hrvatska vratiti ako general dobije oslobađajuću presudu. Srbija mu, inače, nakon oslobađajuće presude nije dodijelila stan upravo s ciničnim objašnjenjem da već posjeduje jedan u Zagrebu.

Trifunovićev slučaj tako umnogome podsjeća na onaj Ilije Jurišića, kolege mu iz Armije BiH, kojeg su se povodom hapšenja i suđenja u Srbiji 2010. godine faktički odrekle sve zavađene strane. Svi su od njega oprali ruke, a njemu se istinska ratna krivnja nije mogla dokazati. Obojica, dakle, kriva su isključivo zato što su pomrsila jednodimenzionalne diktate svojih mahnito ustobočenih etnija, dok se na horizontalnoj ravni susreću kao tragično samosvojne i društveno odgovorne individue, dva takoreći bratski sjebana viteza.