Prosjaci i spinovi

Ljetne reprize

Ljeto je, vrijeme repriza. Neke su bolje, neke gore. Uglavnom, što god preživi tri-četiri reprize nije sasvim za odbaciti. “Prosjaci i sinovi” lani su išli na Prvom programu popodne, u nezgodan čas. Sada idu svakog radnog dana u osam navečer, u udarnom terminu. A da se HTV nije odrekao mjerenja gledanosti, sigurno bi opazili da su “Prosjaci i sinovi” među gledanijim emisijama. Tomu je tako zato što ova serija, snimana 1972. godine, spada u dvije-tri najbolje domaće TV serije ikad. U njoj je mnoštvo scena koje imaju paradigmatsku vrijednost, kako u ilustraciji regionalnih karaktera tako, čini se, i u prikazu kolektivne sudbine. U jednoj od kasnijih epizoda Matanov ćaća Jokaš (Milan Srdoč) povjeruje u priču neke Ciganke kako je pored njegove kuće zakopano blago cara Trojana. Siroti Jokaš nakon tog proroštva siđe s uma, protrativši cijeli život u kopanju kamenja na mjestu gdje je trebao naći blago… i tako bijedan umire. Ta scena, alegorijske naravi, naznačuje zapravo današnju hrvatsku sudbinu: očekujući blago što su ga devedesetih najavili oci domovine, vjerujući slijepo u položajnu rentu, bogatstvo obale i zemlje, tražeći blago cara Trojana i zapostavljajući rad i štednju, doveli su sljedbenike do rasprodaje svega što su generacije i generacije predaka teškom mukom stvorile.

Goran Radman najavio je da u svom mandatu želi proizvesti jednu-dvije serije trajne vrijednosti. Bit će zanimljivo vidjeti koji će uradak iz njegova mandata doživjeti vrdoljakovski broj repriza i sačuvati popularnost i pod stare dane, poput “Prosjaka i sinova”. Kad bi sad krenuo, možda bi stigao producirati neku seriju koja će se emitirati i 2053., za četrdeset godina, poput “Prosjaka”. No u to je ipak teško vjerovati. Lova od pretplate, više od milijarde kuna, otići će na prehranu prisavskog Behemota, u plaće tisuću neradnika, ne na umjetnost, no dopustimo Radmanu da nas demantira.

Dnevnik HTV-a

Igor Štimac komentira sam sebe, pa kaže kako je momčad koja tokom utakmice protivničku polovicu prelazi jednom-dvaput na utakmici s Hrvatskom polovicu terena prešla sedam-osam puta. “To”, zaključuje Štimac, “nije dobro.” Prodorno razmišljanje, nema što. Štimac sliči na Hašekovog Sveznadara koji daje slične savjete, recimo za vrtoglavicu. “Ako trpite od vrtoglavice”, kaže Sveznadar, “nemojte se penjati na krov, niti hodati po užetu, a i dobro promislite ako vas tko pozove na putovanje u Alpe.” Kakav mora biti avion? “Avion mora biti brižno konstruiran, inače neće poletjeti.” Majci koja ga je pitala o slikarskom talentu svog sina preporučio je: “Rado vjerujemo da je vaš dječak slikarski talent, ali iz drugog osnovne sigurno ga neće primiti na Akademiju. Najbolje ćete uraditi ako počekate, pa ga u četrnaestoj dadete da uči za ličioca…” Prava šteta što Štimčeva mama nije imala ovakvog sugovornika!

U istom Dnevniku HTV priopćava da je umro Smiljko Šagolj, bivši novinar HTV-a. Gdje je bio, nigdje, što je radio, ništa. Razlog smrti nije naveden, kao ni razlog života. Tina Šimurina nije rekla ni riječ, a rekla je sve, više nego da je tu žalosnu smrt posve prešutjela.

Noćni glazbeni program

Slušaš, ne vjeruješ, pa onda opet slušaš radi provjere, a tri je iza ponoći, kasni je sat, crkava tvoj grad i nije ti baš do provjera. Dakle, neki mladi pjevač, zove se Petar Dragojević, pjeva: “Nisam je volio, a ni prebolio.” Što je sad to, majke ti? Netko pjesniku stavio joint u piće? Valjda pjesmu pregleda neka viša instanca prije nego što ide na snimanje. Izgleda da ne. “Kako da joj oprostim, kako da zaboravim, svaki dan ko vječnost dug, jer bez nje sve je uzalud…” Podsjetimo na spoznaju iz prethodnog retka: momak je nije volio, a sad je bez nje sve uzalud i dani su se u vječnost pretvorili. Što bi se s Wertherom događalo da ju je zaista volio, ako je nakon jedne rutinske veze završio na aparatima? Ima tu još avantura po bespućima logike. “Ne znam što se događa, ništa me ne pogađa, samo bol me dočeka.” Kako ga može dočekati bol ako ga ništa ne pogađa i ako ne zna što se događa? Opsesivna potreba za rimom rezultira zločinačkim učinkom prema smislu, koji je u ovoj pjesmi ubijen na mah. Vrlo neobičnu liriku uzgajaju danas mladi ljudi; Neruda, Jesenjin, Lorca i Ladislav Prežigalo zvučali su znatno bolje.

CMC glazbeni program

Nakon ovog lirskoga đenija, u sitne sate nastupa klasik hrvatskog nadrealizma Mišo Kovač i odmah znaš da slijedi rokanje. “Najpošteniji, najmoralniji političar kojeg znam bio je Franjo Tuđman“, bifla Mišo pa dodaje, “a nije loš ni ovaj Milovanović. Samo, Tuđman, da vam kažem. Bio je pošten. Ali ljudi oko njega, Al Caponea je okruživao pošteniji svijet…” Potom pjevaju Arsen i Mišo “Mi smo lišće s iste grane”: “Mi smo lišće s iste grane / jednom smrkne drugom svane / jednom zgasne drugom plane / jer smo lišće s iste grane…” Eto to je pjesma, sve jasno, sve čisto, sve razumljivo, a ne ono “nisam je volio, nisam prebolio, ništa ne osjećam, sve me boli…”

Dnevnik RTS-a

Srpska televizija započinje Dnevnik dugim finišem utrke na 400 metara s prvenstva u Moskvi i čujemo reportera kako frenetično uzvikuje ime nekog srednjoprugaša, Emira. Dan ranije, njegov imenjak Emir Kustrica daje velik intervju o problemima sa snimanjem filma u BiH – prvi intervju zadnjeg intervjua u njegovu životu, koji je dao prije dva mjeseca. Početkom ove godine Srbiju je posjetio emir iz Saudijske Arabije, koji investira u poljoprivredu. Ukratko, Srbija je u ratove devedesetih ušla kao borac protiv “zelene transverzale”, a sada postaje emirat.

Kako god bilo, tamo se nešto događa. Aleksandar Vučić posljednjih je tjedana nekoliko puta išao na infuziju zbog premora. U Srbiju su došli Kia, Hyundai, dolazi Mercedes – svi pregovaraju o otvaranju pogona – a Indija je u Inđiji otvorila veliku softversku tvrtku. Za to vrijeme naša Vlada na dugom je odmoru, tri tjedna, udri brigu na veselje, jedan je život – zašto bi premijer išao na infuziju kad je država na aparatima?