Samo najveći pobiru vrhnje

Nesposobnost države da uspostavi efikasan sustav podrške malim i srednjim proizvođačima te, umjesto toga, sustavno pogodovanje velikim igračima u raspolaganju zemljištem, glavni su razlozi pada proizvodnje mlijeka u Hrvatskoj. U našoj zemlji godišnje nedostaje čak 170.000 tona mlijeka za potrebe domaće potrošnje; sudeći prema padu broja isporučitelja, odnosno proizvođača mlijeka, trend ovisnosti o uvozu mliječnih proizvoda neće se uskoro promijeniti. Prema službenim podacima, objavljenim na stranicama Državnog zavoda za statistiku, u prvih pet mjeseci ove godine proizvođači su isporučili 51.562 tona mlijeka manje nego u istom razdoblju 2012., što je manjak od 20 posto. Prema podacima interesne udruge Kroacijastočar, na kraju 2012. u Hrvatskoj je bilo 14.500 isporučitelja, a prema podacima Hrvatske poljoprivredne agencije, krajem travnja ove godine broj isporučitelja pao je na 11.243. Od početka 2010. broj proizvođača mlijeka pao je s brojke od 18.533 za čak 40 posto.

“Država je krivac”, “Ministarstvo poljoprivrede ne čini dovoljno da bi se mljekarstvo zaštitilo”, “Ovakav odnos prema proizvođačima mlijeka traje od osvita hrvatske nezavisnosti”, “Favoriziraju se korporacije umjesto malih proizvođača”, nižu se komentari naših sugovornika iz mljekarske i stočarske branše, koji svim dosadašnjim vladama, pa tako i sadašnjoj, zamjeraju nedostatak sustavne politike u mljekarskoj industriji, čime bi se omogućila i njezina stabilnost.

Mljekarska industrija je možda najvažnija okosnica europske poljoprivredne politike, ponajprije zbog složenosti proizvodnje koja ne trpi velike fluktuacije ulaznih troškova, a posvećenost Unije mljekarstvu očituje se i u tome što članice, uz službenu politiku EU-a, nerijetko i same dodatno štite tu granu, ne prepuštajući je isključivo tržišnim silnicama.

Brojne su točke prijepora između administracije u Ministarstvu poljoprivrede i proizvođača, koji kažu da država za njih nema sluha: od visine ulaznih troškova hrane, preko otkupne cijene mlijeka i ukidanja povrata kapitalnih ulaganja u farme, pa sve do načina na koji država raspolaže zemljištem, što sve onemogućuje rentabilnu proizvodnju mlijeka.

– Glavni je problem u tome što Ministarstvo nikako ne pokreće ono što je ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina najavio – kaže Igor Rešetar, nekadašnji predsjednik Hrvatskog saveza udruga proizvođača mlijeka i vlasnik mljekarske farme u međimurskom Kuršancu. Za njega je farma i ona od tri i ona od sto krava; smatra da ljudi odustaju od proizvodnje mlijeka jer su prestali vjerovati u sustav i obećanja odgovornih.

– Zbog neagilnosti u Ministarstvu, koje je trebalo raspisati paket za mljekarstvo i općenito operativni program za poljoprivredu, našim poljoprivrednicima “visi” 330 milijuna eura iz EU-a. Ne znamo hoće li se i kako provoditi europski mliječni paket, hoće li se država držati ograničenja od 300.000 eura; najavljeno je ukidanje dohodovnih potpora, koje se još nije dogodilo. Do jeseni bi u Briselu trebao biti naš plan za poljoprivredu, a ljudi iz Ministarstva se ni oko čega ne savjetuju s ljudima na terenu, ne pitaju ih ništa – opisuje kaos u mliječnoj industriji Rešetar, koji je i jedan od inovatora na domaćoj sceni proizvođača mlijeka: jedan je od prvih koji su svoje mlijeko odlučili plasirati putem mljekomata.

U skladu s EU-om, Hrvatska za pomoć i poticaje razvoju poljoprivrede ima dva stupa: tržišno cjenovne potpore i mjere ruralnog razvoja. U prvom su potpore dohotku i intervencije na tržištu, za što bismo na raspolaganju trebali imati 373 milijuna eura godišnje; drugi stup, za mjere ruralnog razvoja, vrijedan je 333 milijuna eura, a naslijedio je IPARD. Uz intervencije države tu je i otkupna cijena mlijeka, zbog koje su proizvođači početkom prošle godine izašli na ceste. Posljednja otkupna cijena po kojoj su veliki prerađivači poput Vindije, Dukata i Meglea otkupljivali mlijeko iznosila je 2,65 kuna po litri, 12 posto više nego lani. Ta cijena može odgovarati velikim proizvođačima koji imaju razvijen sustav, ali nije dovoljna za male, koji imaju visoke troškove zbog kojih odustaju od proizvodnje. U lancu plasmana mlijeka proizvođači su u najnepovoljnijoj poziciji, upozorava ekonomist i konzultant u poljoprivrednom biznisu s kojim smo razgovarali.

– Proizvođači ne mogu svaku isporuku mlijeka prodati najboljem ponuđaču jer su obvezani potpisivati dugoročne ugovore, u kojima cijenu diktira nekoliko velikih otkupljivača. Tu ne prestaju nevolje proizvođača, koji su na dnu hijerarhije. U zatvorenoj hrvatskoj proizvodnji hrane nekoliko je igrača koji su istodobno i proizvođači mlijeka i otkupljivači, ali i prodavači krajnjem korisniku, pa je mljekarima jako teško plasirati svoj proizvod bez više posrednika. Kad bi i željeli prodavati svoje prvoklasno sirovo mlijeko u inozemstvu, mali proizvođači to ne bi mogli sami, nego preko otkupljivača kao posrednika. Ako se mali ne organiziraju bolje, ako ne uspostave tijelo koje će u njihovo ime pregovarati o jedinstvenoj otkupnoj cijeni, ne mogu se nadati poboljšanju svoje pozicije – upozorava naš sugovornik, koji je zamolio da ostane anoniman.

– Pored svega toga, bez kapitala nema ničega – kaže Rešetar.

Da nije bilo sustava povrata kapitalnih ulaganja proizvodnja bi bila u puno gorem stanju, a ne bi se moglo ni sanjati o visokoj kvaliteti mlijeka kakvo danas isporučuju hrvatski mljekari; između 92 i 95 posto isporučenog mlijeka hrvatskih mljekara je prvoklasno, u prvoj kategoriji, a ponekih se mjeseci količina prvoklasnog mlijeka penje i do 97 posto.

To potvrđuje i Branko Bobetić, predsjednik Kroacijastočara, koji kaže da Hrvatska nije jedinstvena, nego usklađena sa širim trendovima u Uniji, gdje mala gospodarstva s po nekoliko krava smanjuju svoju proizvodnju. Ovdje, navodi Bobetić, prosječna farma ima ispod deset krava, a u Nizozemskoj, jednoj od najuspješnijih europskih mljekarskih nacija, prosječan broj krava po farmi je 85. Prema njemu, i u proizvodnji mlijeka vlada ekonomija razmjera, u kojoj bolje prolaze oni koji bolje kontroliraju svoje ulazne troškove. Kaže i da EU prvi put bilježi pad proizvodnje mlijeka od dva do tri posto, a kao glavni razlog vidi u nesrazmjeru rasta cijene stočne hrane i otkupne cijene mlijeka, pri čemu stočna hrana poskupljuje puno brže od otkupne cijene mlijeka. A sa smanjenjem troškova hrane kroz manje hranjenja pada produktivnost krava. I tu je jedan od problema: hrvatske krave proizvode u prosjeku oko četiri tone mlijeka godišnje, dok je prosjek Unije između šest i 6,5 tona po kravi. Krave mogu proizvoditi i deset tona mlijeka godišnje, u čemu neki veliki hrvatski mljekari uspijevaju. I tu je ključna odgovornost države, objašnjava Bobetić.

– Nema cjelovite podrške države malim proizvođačima. Ona nije samo u isplati potpora, nego i u redovitoj veterinarskoj podršci te edukaciji malih farmera o učinkovitoj prehrani krava, pogotovo zato da u vrijeme rasta cijena stočne hrane ne bi bili u minusu. Na taj bi se način održali uz konkurenciju, koja uz ovakve otkupne cijene mlijeka može sama financirati te usluge podrške – kaže čelni čovjek Kroacijastočara.

Hranjenje krava teško je kontrolirati i njime efikasno upravljati ako nemate dovoljno hrane, pa je morate kupovati. Da bi krava davala optimalnu količinu mlijeka, potrebno joj je od 0,9 do jednog hektara pašnjaka, a mali hrvatski farmeri u prosjeku imaju jedno jutro ili oko pola hektara po kravi, pa hranu moraju dokupljivati u velikoj mjeri. Na to, osim Bobetića, upozorava i Josip Kraljičković, viši savjetnik i specijalist za poljoprivredu i ruralni razvoj u Zagrebačkoj županiji.

– Poljoprivrednu politiku, u kojoj je ruralni razvoj koji se potiče na razini EU-a, a kojem je prioritet da ljudi ostanu živjeti na selu i razvijati ruralne sredine, kod nas nije pratila politika okrupnjavanja parcela. Ne koristimo ih dovoljno, nismo uspjeli nametnuti, stručno i društveno, da se postojeće površine koriste za tu proizvodnju – kaže Kraljičković, koji je nekoć radio i u Ministarstvu poljoprivrede.

– Kod velikog broja malih proizvođača postoji alternativa miješane proizvodnje ili se napušta proizvodnja mlijeka – objašnjava Kraljičković i kaže da je sve više onih kojima banke prijete zapljenom farmi.

– Imamo 2.000 gospodarstava koja imaju problema s vraćanjem kredita. Od 170.000 oko 900 njih ima više od 100 hektara zemlje: kad se zapljene od strane banaka događaju njima, koji se bave specijaliziranom proizvodnjom, jasno je da imamo problem – upozorava Kraljičković.

Statistike pokazuju da, uz smanjeni broj isporučitelja mlijeka, stalno raste prosječna produktivnost onih koji i dalje proizvode. Pokazuju to i podaci za prošlih deset godina: 2003. godine 58.815 proizvođača isporučivalo je prosječno po 9,195 tona mlijeka, a na kraju 2012. broj isporučitelja pao je na svega 14.500, s prosječnom isporukom od 41,542 tona. I dok je povećanje proizvodnosti krava zbog velikih manjkova nužno, bude li sustavno bavljenje mljekarstvom i dalje izostajalo, mlijeka neće biti dovoljno ni za domaće potrebe, a neće se ispuniti ni ciljevi EU-a vezani uz ruralni razvoj i ostanak ljudi na selu.

O razlozima zbog kojih se zemljišta nisu okrupnjavala u korist malih i srednjih poljoprivrednih proizvođača govorili su nedavno predstavnici udruge Živo selo Miroslav Kovač, Dragutin Vincek, Miljenko Ernoić i Branko Salaj. Podsjetili su kako je za socijalizma država izbjegavala malim poljoprivrednicima davati na korištenje velike površine zemlje da ne bi previše narasli i postali kulaci, zadržavajući ih time ovisnima o lokalnim poljoprivrednim kombinatima; danas pak država ne čini ništa kako bi im omogućila rast. Za očekivati bi bilo, rekli su u jednom ranijem intervjuu, da država i resorni ministar hitno obiteljskim gospodarstvima koja imaju dobre proizvodne preduvjete podijele ili u povoljan najam daju zemljišta u državnom vlasništvu, jer su ona, sa 4,5 hektara rascjepkanog zemljišta, spala na desetinu prosječne francuske farme.

– Umjesto toga nastavlja se s politikom koja je državu dovela u položaj prehrambene ovisnosti: ona igra na velike korporacijske proizvođače, kojima se u prijedlogu novoga Zakona o poljoprivrednom zemljištu namješta povlaštena pozicija u dugoročnom najmu državnog zemljišta, koje im se dosad praktički poklanjalo. To se prema javnosti obznanjuje kao iskaz brige o nacionalnom dobru i brana preuzimanju od stranih interesenata. Pritom se prešućuje da je samo Agrokor, prema financijskom izvješću za 2011., dobio na poklon najbolje, uglavnom pogranične poljoprivredne terene u vrijednosti od 2,2 milijarde kuna, koji su sada hipotekarno založeni kod stranih banaka – kažu članovi udruge Živo selo.

Ne dođe li do kopernikanskog obrata u načinu na koji država i Ministarstvo poljoprivrede, na čijem je čelu sada Tihomir Jakovina u kojeg premijer Zoran Milanović ima veliko povjerenje, tretiraju mljekarstvo, povećat će se niz onih koji su od proizvođača postali socijalni slučajevi.