Seljački jedro bluziranje

Seasick Steve svira više za specijalističke blues-postaje, nego za top liste

Evo u vrijeme putovanja i buntovništva, koje se uglavnom odvija samo u glavama izvođača, jednog lika koji je zbilja derao đonove na cesti i spavao ispod mostova. Steven Gene Wold rodio se 1941. i zarana počeo sa svirkom. Njegov otac svirao je boogie-woogie, tako da je Steven imao od koga učiti, no predaja raspreda drugačiju priču: prvi Stevenovi svirački koraci bili su drhturavi, nesigurni, što je anegdota koja prati i najslavnijeg od svih bluzera, Roberta Johnsona: isprva se ni po čemu nije razlikovao od drugih, a onda se, nakon samo nekoliko mjeseci, vratio i bio najbolji. Uostalom, slično pričaju i za Boba Dylana: prvo nije imao pojma, a onda je posudio kolekciju ploča koju nikada nije vratio i za malo vremena nadrastao sve svirače folka.

Steven je svirao gitaru i skitao, ali i kao skitač bio je „drugačiji“: nije ga držalo mjesto, tako da je putovao Sjedinjenim Državama i zapošljavao se kao šljakerski svaštar koji u slobodno vrijeme svira gitaru. Tako je upoznao Janis Joplin i Joni Mitchell, do kojih su ga odveli njegovi svirački drugari s ulice. Od toga nije pravio zvjezdani spomenar, dapače, radi se o frajeru koji nikada nije izgubio doticaj s tlom, pa je za reklamirano prijateljstvo s čuvenim pjevačicama rekao da je plod rada reklamnih agenata, i da su jedni drugima uzvraćali pozdrav, ali i da se radilo o šezdesetima, kada bi bilo posve prirodno da se uzajamno pozdrave vanzemaljac i zemljanin, bez neke specijalne pompe. Steven je relativno kasno počeo objavljivati albume, tek 2001., a tada je imao šezdeset godina. Prije toga je nekoliko desetljeća radio kao studijski glazbenik koji se nije lišio navade čestog mijenjanja adresa, tako da je živio u Danskoj, Londonu, Parizu… Gdje god bi ga noge odvukle.

Blues koji svira svakako je autentičniji od, recimo, The Black Keys, što ne znači i da je bolji: Seasick Steve svira više za specijalističke blues-postaje, nego za top liste. NME mu je za ovaj album od mogućih deset dao ocjenu tri, s čime se nije lako složiti. Zašto? Možda ponajviše stoga jer na albumu „Hubcap Music“ nema prenemaganja i foliranja (ma kako talentirano bilo) koje resi albume, primjerice, Jacka Whitea koji se na albumima pravi toliko pametan da bi mu jednom mogla eksplodirati glava. Što, ponavljam, ne znači da je loš autor. Ali nikada neće biti Seasick Steve iz istog razloga iz kojega Jack Kerouac nije mogao postati Jack London. „Uspomene skitnice“ ultimativno su književno djelo za koje su idealan soundtrack albumi Seasick Stevea, on nije imao tetku koja bi mu slala pare kada zapne na putu. On je sirov, neispoliran, gotovo seljački jedar u svojem bluziranju. Ne namješta se, ne modira, gotovo pa je bolno staromodan i „prevaziđen“ autor u čijem se notovlju čuju i „The Band“ i Charley Patton, a povremeno se s obje noge spusti u country, kao u „Purple Shadows“, i to tako da vam je teško povjerovati kako se radi o istom čovjeku iz pjesme prije, u kojoj je narogušen i žestok.

Na albumu se izmjenjuju pjesme koje svira sam s pjesmama gdje mu podršku daje grupa u kojoj je na basu John Paul Jones iz Zeppelina. A pjesme su takve da ih je začuđujuće teško razlikovati, jer su i ove s bendom „ogoljene“, svedene na kost. Tako da album zvuči baš kako treba, imate osjećaj da ste ušli u muzej i gledate skelet davno preminule životinje. Seasick Steve vas vodi po muzeju i polagano podučava. Ostacima kostura životinje s „Hubcap Music“ ime je blues.